Esad Bajtal: Društvo u kome su Religije izdale Vjeru

Povezani članci

• PAKETIĆ ZA SVAKO DIJETE U GRADU MOSTARU
• U Historijskom muzeju održana diskusija: Učestvovali Boris Buden, Nerzuk Ćurak i Hana Stojić
• Dan zagovaranja za slobodu izražavanja na internetu: POINT W dan u Banjaluci
• U IME SINA I TUDUMOVA VINA
• BITKA (NA NERETVI) ZA MOSTAR! 2. Dio
• ZBILJA, ŠTO NAM SE DOGODILO?

Prenosimo intervju koji je za Podgorički tjednik Monitor dao prof.dr. Esad Bajtal.

BiH je u stalnoj krizi i to nije nikakva novost. Krizu njeguju opet oni: čuvari vitalnog nacionalnog interesa koji se iza nje kriju. Proizvode je masovno. U svoj njenoj prljavštini i nemoralu, istovremeno se ponašajući kao da kriza pada s neba, a da su oni potpuno čisti. Čisti kao suza.

Kako izgleda aktuelna politička situacija u BiH?

Izgleda difuzno već skoro tri decenije. Sve je u rasulu. Od privrede, ekonomije, a politike i morala posebno. Interesne igre vladajućih etno-struktura odvijaju se u ime naroda, a u suštini protiv njega. Kriminal ne jenjava čak ni u jeku korona virusa. Da apsurd bude kompletan, krimnal je sve veći i sve jači. Zahvaljujući stranačkim uplivima i otvorenoj podršci u slučaju da bude otkriven i procesuiran. Nižu se afere i prevare i sve na očigled prestrašenih građana, antiustavnim odlukama vlastodržaca stjeranih među hladne zidine svojih straćara i stanova. Cijene rastu, plaće se smanjuju, otkazi pljušte, nezaposlenost raste. Podobnost, a ne sposobnosti, ima stvarnu cijenu i prolaznost u društvu. Isto važi i za lažne diplome. Neriješena ubistva na kojima se ne radi ili se zataškavaju. Policija, istražiteljstvo, sudstvo – sve je stranački kontrolisano. Istina relativizirana, a pravda mrtva i nedostižna.

Jedan od aktuelnih događaja je ostavka Fahrudina Radončića na mjesto ministra bezbjednosti BIH.

Da, i to je samo po sebi vrlo simptomatično. U činu Radončićeve ostavke vidim prešutno priznanje ministra bezbjednosti da je, organizovani i dobro koordinirani haos, poprimio takve razmjere da čak ni bezbjednosne službe nisu u stanju da se s tim nose.

On je za to naveo tri razloga. Jesu li to zaista pravi razlozi?

Vjerovatno jesu, ali je još vjerovatnije da nisu jedini. Vrijeme će pokazati šta je sve bilo u igri.  Ali, ako je logički suditi i čitajući stenogram razgovora Radončića sa članovima Predsjedništva (Oslobođenje, 02.06.2020.), ostaje utisak da je pored afere „Respirator“ i davanja neprihvatljive SDA podrške osumnjičenom Novaliću, ključni problem migrantske krize. Posebno problem pakistanskih izbjeglica. I ne  baš diplomatski odnos pakistanskog ambasadora prema cijeloj problematici, pa i samom Radončiću.

Naravno, najbolje je o tome razgovarati sa, sada već ex-ministrom Radončićem. Lično, u principu, i uslovno govoreći, utisak je da je njegov otkaz racionalan i opravdan. Da li, osim rečenog, u pozadini same ostavke, ima i nečeg drugog pokazaće vrijeme. Konačno, i neovisno o svemu rečenom, ova zemlja vapi za ostavkama koje su ovdje, uprkos trodecenijskoj teškoj krizi, potpuno nepoznat profesionalni ili moralni gest. Ništa ne štima, a niko se ne osjeća ni krivim ni odgovornim.

Kakvim je reagovanjima propraćena njegova ostavka. Mnogi to komentarišu kao lom među Bošnjacima.

Svako to doživljava i reaguje na svoj način, a građani, zauzeti teškom brigom za golo preživljavanje, osjećaju samo to da se i tu, nešto, njima nedokučivo, događa. A što se etno-lomova tiče, stalnim sofisterijama uzajamnog etno-nadmudrivanja, ovdje je svako izlomio svoje podanike. A sve pod egidom svakodnevne medijske kuknjave, kako ih lome – oni drugi. Karikaturalnom logikom brige o vitalnom nacionalnom interesu, ovdje laž postoji i živi kao jedina istina. Laž kao istina. A istina i pravda kao ružan san. Eto najmanjeg, i jasno vidljivog zajedničkog imenitelja na kome se temelji ne samo bosanska, nego i regionalne životno nestvarne, odnosno – falsifikovane stvarnosti.

Afera respirator uzdrmala je BiH. Uhapšeni premijer Fadil Novalić ipak je pušten da se brani sa slobode.

Ne samo on. Zajedno s njim, puštena su i druga dva sudionika te afere. Da li je to samo uvod u konačno razvodnjavanje i zaborav tog problema ili nešto drugo – vidjećemo. Tek zvanične rekacije, u svom navijačkom šarenilu, ne stišavaju se. Dok sami građani, očito razočarani, i već naviknuti na takve stvari od ranije, rezignirano i apatično, odmahuju rukom.

Naravno, SDA-ovska saga o Novalićevoj nedužnosti, koja rezolutno tvrdi da on nije kriv, ne kaže nam ko jeste – kriv. Jer, bilo bi logično da onaj ko zna ko nije kriv, također mora zanti i ko to jeste. Nama, građanima je sasvim svejedno da li je krivac  X ili Y. Ali, nije nam svejedno da li će još jedno krimi-zamešateljstvo teško deset i po milona maraka, ostati bez krivca i sudskog epiloga.

Glavna tužiteljica Gordana Tadić, koja je tražila za Novalića jednomjesečni pritvor, dobila je prijetnje. Je li to politički pritisak na pravosudne institucije?

Pa logika svake prijetnje je jasna i paradokslana. Jer, sama po sebi, prijetnja zapravo negira upravo ono zbog čega se javlja. Odnosno, ako osumnjičeni zaista nije kriv, i ako tužilaštvo i sudstvo  rade sve po zakonu – a među donosiocima zakona su i oni koji pritišću i prijete – onda je prijetnja sasvim suvišna i nepotrebna. Tačnije – nelogična. Jer, ako odlučuje zakon, a ne neko i nešto iza zakona, onda su prijetnje i pritisci potpuno nepotrebni. Ukratko, nema potrebe dizati prašinu oko nečega što će zakon prepoznati kao odsutstvo krivice. Onaj ko je čist nema potrebe da se boji zakona i pravde. Još manje da ga neko prijetnjama brani.

Šta bi mogla da znači Novalićeva izjava da mu ne treba sud nego će sam sebi presuditi.

To treba pitati njega. Ali, psihološki gledano, to je stara pseudo moralizatorska fraza, namijenjena javnosti s potrebom njenog obmanjivanja i pridobijanja za sebe. A može se razumjeti i kao gest kontraoptužbe na račun legislativnih institucija zaduženih za istragu i procesuiranje osumnjičenih.

Zapravo, sokratovski moralan i pošten čovjek, na Novalićevom mjestu, ponašao bi se sasvim suprotno. Evo, rekao bi, ostajem u pritvoru, jer sam siguran da će istraga pokazati da nisam kriv. Naime, kad je Sokratu, već osuđenom na smrt, ponuđeno da pobjegne, i tako spasi glavu, on je to odbio, govoreći da bi, svojim bijegom, samo priznao lažnu optužbu i dao joj za pravo.

Kako komentarišete izjavu srpskog člana Predsjedništva BIH da nije mjesto RS u BIH i da su Srbi zatočeni u BiH.

Ništa novo, sem jedne male ispravke. Naime, nisu Srbi zatočeni od BiH, nego od srpskog člana Predsjedništva koji ih tom manipulatorskom izjavom sasvim planski-ciljano obmanjuje skrećući njihovu pažnju sa gladi i bijede u koju ih je bacio svojom vladavinom. Odnosno, okruživši se podaničkim strukturama koje njega i njegovu sumnjivo stečenu imovinu štite od zakona, zatočio je on samog sebe, jer ga upravo te strukture drže pod svojom šapom. Toga su svjesni i on i oni. On bi, naravno, najrađe pobjegao iz tog zatočeništva. Ali gdje? Da pobjegne u nedođiju koju on smatra i javno naziva svojom zemljom i maticom, slabo bi se proveo. Jer, tamo ga čekaju upravo njemu slični, bahati i bezakonju skloni krimi tipovi. Vrlo brzo i efikasno oni bi ga pokupili i bacili tamo gdje mu je mjesto. A njega,  strpavši njegovo sumnjivo stečeno bogatstvo u svoje džepove, sasvim bi lijepo i bezbolno raskućili.

Uostalom, govoreći jezikom činjenica, tobožnje zatočeništvo Srba u BiH, potpisano je u Daytonu. A taj Dayton, član srpski Predsjedništva tako zdušno brani. Jer, samo Daytonu zahvaljujući on može da radi ovo šta radi u Bosni. Nije teško zamisliti kako bi s takvim ponašanjem, opstrukcijama i sumnjivim bogaćenjem, prošao u Srbiji ili Rusiji koje javno podanički svojata.

 Ovih dana obilježena je 30. godišnjica SDA. Kakav je njen dosadašnji rezultat?

Najkraće, i iskustveno govoreći – porazan. Po privredu i ekonomiju. Po zdravstvo i školstvo. Po život, moral i dostojanstvo građana. Uostalom, potpuno je nebitno kako i šta ja mislim o svemu tome. Nepotizam, stranačka podobnost; kriminalizirana politika, politizirani kriminal; brojne afere i njihovo zataškavanje, falsifikovanje i namještanje rezultatata unutar stranačkih izbora i sve učestalije disidentstvo, životna su slika pravog odgovora na Vaše pitanje.

Uprkos svemu tome, nema sankcija, nema odgovornosti ni, makar formalnog, izvinjenja zgroženoj javnosti. Kao da je sve u najboljem radu. A gladni i poniženi građani, sve to šutke gledaju i trpe. A jedan dio ih čak mazohističko-podanički podržava. Dakle, čisti teatar apsurda. ??? Umjesto čuđenja, pada mi napamet Jovan Keser i ona njegova predratna pozorišna predstava – „Da li je moguće drugovi da smo svi mi volovi“.

Nedavno ste izjavili da etno-demokratija dozvoljava ispade svake vrste uključujući i služenje elementarnim neistinama. Šta pod tim podrazumijevate?

Pa o tome sam već ponešto rekao u odgovoru na neko od gornjih pitanja. Dakle, tamo gdje je laž jedina važeća istina, s njom, i pod njenom dominacijom, pokopana je svaka perspektiva i ljudska budućnost jednog društva.

Ovo je društvo u kome se ne priznaju i ne provode sudske odluke. Ni domaćih ni međunarodnih sudova. Društvo u kome se javno, zagovaraju zločini tipa „Nož, žica, Srebrenica“. Društvo u kome se žrtve pljuju, a njihovi zločinci slave. Čak se organizuju i mise za spas zločinačkih duša. U tom smislu, ovo je društvo religioznih nevjernika. Društvo u kome su Religije izdale Vjeru. Društvo duhovne i akademske prostitucije. Ukratko i taksativno govoreći: Vjera je skliznula u Religiju. Religija u Politiku. Politika u Politikantstvo. Politikantstvo u Nemoral. Nemoral u Kriminal.

I zato nam je ovako kako nam je. Nikako!

I konačno, društvo enormne materijalne bijede i siromaštva, sa najmanjom kupovnom moći u Evropi. I prvi na indeksu mita i korupcije na  svijetu, kako je to prije par godina pokazalo neko međunarodno istraživanje. I društvo stotinjak etno-multimilionera teških oko destak milijardi dolara. Naravno, kao društvo tobožnje (etno)demokratije ne znamo ni ko su oni, ni kako se zovu, ni kako su stekli to silno bogatstvo dok građani stenju u bijedi i neimaštini. Upravo zbog njih, već godinama, predlog Zakona o ispitivanju porijekla imovine, „narodni poslanici“ (???), odbijaju da stave na dnevni red državnog parlamenta. Baš kao što se uporno sprečava elektronska kontrola glasanja i time osigurava nesmetana praksa izbornog inžinjeringa uz pomoć koga se nacionalisti održavaju na vlasti. Priča o nacionalnom interesu, svela se u praksi na interesni nacionalizam. Isplati se biti nacionalista.

Ko su u BiH glavni kreatori i čuvari vitalnog nacionalnog interesa?

A o tome govorim već godinama.

Ali, ponoviću, jer u „čuvarima“ leži suština svih naših problema. Prije svega, to su, samozvani čuvari vitalnog nacionalnog interesa. Kao društvo ispalo iz ideologije, umjesto idejnim borbama, ovdje smo podložni nekim drugim, etno-interesnim borbama. Vode ih upravo čuvari vitalnog nacionalnog interesa. Tačnije, interesne krimi etno-grupe koje se javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije.

Upravo zato, BiH je u stalnoj krizi i to nije nikakva novost. Krizu njeguju opet oni: čuvari vitalnog nacionalnog interesa koji se iza nje kriju. Proizvode je masovno. U svoj njenoj prljavštini i nemoralu, istovremeno se ponašajući kao da kriza pada s neba, a da su oni potpuno čisti. Čisti kao suza.