Darko Cvijetić: Pisanje je narušavanje univerzuma, vaseljenski incident

Pisanje barata opsesijama, i samo je zato trauma. Pisanje je narušavanje univerzuma, vaseljenski incident, ili nije ništa. Ako svakom pjesmom ne mislite uzvraćati nebesima na ispraznosti, ne pišite. U mojem slučaju rat i poraće su kontekst, pozadina koju nisam mogao izbjeći bilo da pjevam o cvijeću ili božjim izrazima lica. Ovdje je rat prvobitni grijeh, iako mislim da je isto beščovječje i u haustorima i u rovovima – kaže u intervjuu za Kontrapress Darko Cvijetić, pesnik iz Prijedora i član pozorišnog ansambla u tom gradu.

Cvijetićeva poetika nosi u sebi, kako je to primetio pisac i književni kritičar Alan Pejković, “pedset nijansi crnog”. U svojim stihovima – neretko oneobičenim iščašenim stapanjima različitih reči, poput “slovomuk” ili “caligulag” – pesnik stvara slike koje čitaoca istovremeno očaravaju i uznemiruju. Jer, Cvijetićev poetski svet obitava na temeljima (ili ruševinama) ostalim iza rata u Bosni i Hercegovini, uprkos tome što je prvu zbirku poezije “Noćni Gorbačov” objavio još 1990. godine. No, sve ono što će se dogoditi tokom poslednje dekade 20. veka – ratovi, etničko čišćenje, genocid, logori, entiteti, nacionalni identiteti … – Cvijetić će utkati u pesme koje su do sada objavljene u pet zbirki. Naslednica prethodne knjige “Masovne razgeldnice iz Bosne” (2012) je zbirka “Konopci s otiskom vrata”, koja se, umesto na knjižarskim policama, nedavno pojavila na internetu u elektronskom formatu.

Bio je to povod da sa Darkom Cvijetićem porazgovaramo o novoj knjizi, svakodnevici u Bosni i Hercegovini, aktuelnom popisu stanovništva, kao i o tome ima li smisla pisati poeziju nakon logora i zločina. Razgovor počinjemo upravo tim pitanjem.

KONTRA: Teodor Adorno je rekao da je pisanje poezije posle Auschwitza varvarstvo. Vi, međutim, dovodite u pitanje tu njegovu tezu?

Cvijetić: Poezija i jest barbarstvo, reprogramiranje doživljenog, ponovna uspostava već progutanih emocija. Auschwitz je konstanta, on nikada i nije prestao postojati, pa da bi poezija došla Poslije. Ideja o sustavnom ubijanju ljudi, mora da je duboko ukopana u nama, ljudima, u našu srž. Uvijek će ljudi ubijati i biti ubijani. Auschwitz je uvijek moguć i to je ono što ga čini vitalnim, živim i stalnim. Čak i poezija može posustati, stati, ugušiti se. On ne. Ništa mu ne može pjevanje. Ničije. Pa niti moje, dakako.

KONTRA: Početkom godine je u Beogradu održana debata “Kako pisati poeziju posle rata?” S obzirom na to da je, iako najavljeno, izostalo Vaše prisustvo, voleo bih da sa našim čitaocima podelite odgovor na pitanje iz naziva debate.

Cvijetić: Mora se ispjevati, ispjevavati zlo, tako pažljivo slagano u nama već četvrt stoljeća. I to u svjetlu istovjetnosti etike i estetike (Oliver Frljić sjajno govori i djeluje po toj matrici) to pjevanje ima smisla u pokušaju da domislimo, shvatimo silinu zlog.

Iduće godine je stotinu godina od Prvoga rata. Te godine, 1914. ova zemlja, BiH dakle, ovaj isti teritorij, imao je šest gimnazija! U sto godina dogodila su se tri rata – i to kakva tri rata. Od šest gimnazija, preko tri rata, do kozmetoloških fakulteta, sesija nezavisnih intelektualaca i zakovanih muzeja. Ne postoji kuća, obitelj, njiva, šuma, grad, seoce a da nije potpuno zgaženo u jednom od ta tri rata. Iz svake kuće nestajale su glave (muške, ženske, dječije) u jednom od tri pokoljišta.

U stotinu godina…U JEDAN život! Ovdje ne postoji stanje “poslije rata”, ili je zanemarivo malo vremena, ništa se ne oporavi a već dođe novo stradanje, nova guernica. Kakvo smo društvo mogli postati u tih stotinu godina? Pa primarno – ratničko! Militantno u svakome smislu.

Pjevati ovdje jest uvijek udaranje u doboš, onaj ratnonapadni ili onaj s trga koji nosi zle vijesti – svejedno je.

KONTRA: U “Konopcima” se pojavljuje nekoliko pesama, poput “Mačića” i “Volandove godišnjice”, čije ste priče prethodno ispričali u proznoj zbirci “Manifest Mlade Bosne”. Posebno je upečatljiva i jezovita priča o smrti devojčice u liftu, koju ste opisali u formi stiha u “Volandu”. Osetili ste potrebu da ih još jednom proživite i na taj način?

Cvijetić: Ta vraćanja govore mi o nedogađanju ičega nakon obrade tih tema (i užasa zbog toga). O nezadovoljstvu i nedovoljnosti pjevanja. “I dalje idem tim liftom.” Ovo je možda i stih, koji bi valjalo ponoviti svaki dan nekoliko puta po ulasku u lift, to mjesto djetetove smrti, koje razvozi žive ljude.

Vjerujem da je svako novo čitanje iste pjesme – potpuno novo iskustvo; otud neke slike, stihove, teme opetujem, kao da u nekom novom kontekstu sve biva posve drukčije. Niti bolje, niti lošije, naprosto nov sloj, nova olupina, nov isti kesten od dogodine. I taj Voland, živ je iznova, u istom iznošenom kaputu od prošli put.

KONTRA: Kada smo već kod toga, je li za Vas težak proces pisanja, s obzirom na mračnu i mučnu tematiku u koju zaranjate?

Cvijetić: Književnost ne rješava ništa. Proces pisanja je kulminacijska točka unutarnjih katastrofa, koja prerasta, širi se u neku – nulu. Ništa pjesma ne može mračnosti ovoga doba. Jezik je u potrebi da se kreće, da pomiče svoje tijelo naprijed. Iskrenje pri tome kretanju jest poezijom. To što se naš jezik (SHBCG) kretao unatrag, rušeći pri tome samoga sebe, samopovrjeđujući se – rezultirao je, u mojem slučaju, poezijom koja je prisiljena sijevati po toj prošlosti. Ja nisam birao tematiku svojeg pjevanja. Bit će da je ona odabrala mene. Radi se o dobro uhodanom moranju.

KONTRA: Neretko u poeziji posežete za slivenicama i različitim oneobičavanjima reči. Čini se kao da tim novim, iščašenim rečnikom nasatojite da ovekovečite iskrivljenu stvarnost?

Cvijetić: Nastojim da je što manji moj udio u rađanju slivenica, kako rekoste, tih neologičnih zidina. Jezik sam govori. Bruj, to strujanje smislova i zvukova zbiva se u jeziku koji mi navire pri pjevanju.Vremenom naučite komunicirati na toj dubini; i među tišinama ima oneobičavanja, a kamoli unutar pjesnikovanja. Ja ne mislim da poezija ovjekovječuje, kao što i ne očovječuje, ona nema zadatak, njoj je svejedno što je stvarnost iskrivljena. Unutar tih kovanica, novouspostavljenosti, također je toplo i govorivo. Sebe vidim slugom te moći. Riječi također stare, također imaju unutarnji život, mogu biti žedne, kao što i umiru – od ustiju!

KOTRA: Jednu od tih oneobičenih kovanica nalazimo u naslovu pesme “Grobograđanska”. Jesu li “grobograditelji” trijumfovali na ovom području?

Cvijetić: To je očito. Bolnice se raspadaju.Groblja mirišu. Građana nema. Samo neka drhteća bića što u kućama čekaju da ih se popiše, svrsta, razbroji. Čak i ideje o bogu svode im se na broj prstiju pri molitvi ili na obuvenost.

KONTRA: I u ovoj, kao i u prethodnim zbirkama, pojavljuje se ćićo? Ko je ćićo?

Cvijetić: Jedermann. Bilotko. Brat. Otac. Onaj što pjeva. Onaj što je strijeljan. Onaj koji se smije. Onaj koji strijelja. Onaj-koji-je-ovdje. Koji jest ovo. Kojeg ovo čini, gužva, uništava ili uzdiže. Ćićo je imenovana rana svijeta, ovdje nanesena.

Ćićo su moja pitanja za Čovjekoljuba.

KONTRA: Čest je i motiv angela. Nailazeći na njega, nisam mogao da se ne prisetim stihova Faruka Šehića koji u jednoj pesmi kaže: “Anđeli uglavnom poziraju / i smrzavaju se goli na freskama”. Izgleda da su danas i oni izgubili krila?

Cvijetić: Ćićo je angeo. Kojem su krila ostala u materinoj utrobi. Ima u mojem angelu i rilkeovskodevinske ljepote ali ima i svjetlosti koju vide oni koje je granata raznosila. Moj je angeo sjedih krila. Neletač nad Auschwitzom.

Netko tko bi naposljetku morao da nas pomiluje po kosi, da nam da koricu kruha i ćebe.Na putu u zemlju.

KONTRA: Čak ni deca u Vašoj poeziji nisu imuna na zlo. Kao primer možemo navesti pesmu “Šaptačica vučjaku” u kojoj klinci palicama do smrti tuku štence.

Cvijetić: Naša je stvarnost dostojevskijevska, svo naše siromaštvo, bijednost, ukopanost u privatna ludila, otuđenost, nerazgovor. Djetinjstva se zbivaju sva u poratnosti, u kasarnovanom svijetu krutog i brzog militantnog odgoja za opstanak. “Šaptačica vučjaku” je odličan primer brutalnosti po sebi, bez gotovo ikakvog razloga. Onaj Krležin fatum kerempuhovski – “ni med cvetjem ni pravice”.

Djeca su nam podijeljena u FA i ANTIFA odrede, s tim da su po bogomoljama i po kladionicama neraspoznatljivi. Potom prerastaju u partijske podmlatke ili bježe odavde glavom bez obzira.

“Konopci” su i tako pjevanje djece – Dražena (Erdemovića), Srđana (Aleksića) i Alexandera (Cvijetića) – daleki odjek leleka nečije matere na Balkanu.

KONTRA: U jednoj od pesama “Antigona ekshumira, ne zatrpava”. Da li je to uloga umetnika i umetnosti?

Cvijetić: Danas mislim da ne postoji nikakva uloga umjetnika i umjetnosti. Postoji ono što Frljić naziva distribuiranjem identiteta, pa u toj podjeli postoji umjetnik kao i rukometaš, general, pop, ministar… Dobra, velika umjetnost i jest zato rijetka – jer izmiče distribuiranoj ulozi i progovara svoju autentičnost, svoje sopstvo, svoju originalnost, bez obzira i na mjesto i na vrijeme kojem se zbiva.

KONTRA: U poetici često preplićete mitsko/antičko/uzvišeno i brutalnu ratnu svakodnevicu. Kao da poručujete da je taj užas nemoguće izbeći?

Cvijetić: Uzmimo evo tu Antigonu. Prenesimo za tren cijelu priču, sav siže ovdje, u Prijedor, recimo. U borbi za vladanje gradom (svaki je trebao vladati godinu dana na smjenu) dva rođena brata vode rat. Imaju rođenu sestru, Antigonu. Međusobno se pobiju, ali jedan je pobjednik, i u gradu su njegovi spomenici. Drugoga leš leži pored grada, i po zakonu, nitko ga ne smije pokopati. Nestat će nepokopan. Na suncu. To je Sofoklova priča.

Ovdje, Polinik nije nepokopan, nego prepokopan – sakriven zemljom. Pobjednika opet zanima leš. Prepokopani leševi, sada već kosti.

Sad slijedi pitanje – a (t)ko je onda ovdašnja Antigona? Koja krši nepisani zakon, i traži da se i njegovo tijelo dostojno oplače i ukopa? Ona udara u zakon opće šutnje. Ona bi da skine sramnu zemlju s brata i pokopa ga šakom svoje prašine. Sofoklova Antigona stavlja šaku zemlje na brata, ovdašnja je skida.

Antička matematičnost i naša zlokobna skora prošlost u “vječitom vraćanju istog”…

KONTRA: Pesma “U srcu smrtovođe vlaga ide po ćoškove” tematizuje snimanje filma “Sveti Georgije ubiva aždahu” koje se pre nekoliko godina odvijalo u Omarskoj na prostoru nekadašnjeg logora. Jedna od upečatljivijih slika je ona u kojoj ratni invalidi iz prošlog rata glume – ratne invalide i na patrljke im stavljaju zavoje s lažnom krvlju. Je li to odnos koji većinska Srbija neguje prema prošlom ratu u BiH?

Cvijetić: Milovanje patrljaka, koje u nekom pervetiranom ludilu od stvarnosti – možemo prodavati za rane u bilo kojem našem pokolju u ovih naših sto godina. Prava krv, i ona za koju se pjeva i gine, lažni i pravi zavoji, municija koja se zvala Crvena zastava, snajperisti koji su nekada bili brigadiri na Omladinskim radnim akcijama (ORA Đerdap, Kozara, Pešter, Vukovar…), odgajanje rana… Količina nevjerojatnosti slika svuda oko nas, njihove očitosti koja počinje bivati – normalnost! (Recimo, starac koji prevrće po kanti za smeđe između solitera, koji je prljav, poderan, unezvijeren, očajan, bolestan, gladan, nepomilovan već trideset godina. On na glavi ima biciklističku kacigu. Jer je nekome palo na pamet da uvodi europske zakone po selendrama, pa policija zaustavlja i kažnjava biciliste bez opreme na glavi. Taj, nečiji djed, nečiji otac, još vjeruje u red, još poštuje državu, zakone njezine, iako ga je ona učinila ravnim orangutanu.)

Razmjenjivost i konstantnost naših patrljaka, naših kontejnerskih identiteta. Većinski… Pećinski.

KONTRA: Nedavno je kod Prijedora pronađena jedna od najvećih masovnih grobnica. Jedna od mnogih do sada lociranih. Koliko se o takvim vestima govori u Prijedoru? Kakav je odnos društva prema žrtvama u tom gradu i šta Prijedoru danas znače Omarska, Keraterm, Trnopolje?

Cvijetić: Prošlo je dvadeset godina. Prijedor je i formalno grad. U gradu bi po definiciji trebalo da žive – građani. Ili se varam, kao i uvijek… O čemu se u Gradu govori, o čemu se u Državi govori? Pa o naslovnicama dnevnih novina, o rezultatima Rudara ili Hadersfilda, o novim tržnim centrima, o sinoćnjim sudbinama mladih hanuma u turskim serijama. O svemu drugome se šuti, o grobnicama velikim kao olimpijsko selo, o masovnim pokopima u najvruće mjesece. “Razglednice” u sandučićima postaju slike u lijesovima/sanducima.

Veliko uznemirenje, o kojem govori Camus, još čeka jednu Antigonu. Ljude se ubijalo, tuklo, ponižavalo. Pisati ovdje zato ima nešto od primarne ljudskosti, pjesnikovanje u ovoj domovini u crnoj je kajdanci.

Ali, da parafraziram Ciorana, ja nemam toliki smisao za humor da uzdižem sebe u pjesnika.

KONTRA: Poslednjih dana aktuelan je prvi posleratni popis u BiH. Da li bi popis, i sve što ga prati, mogla biti još jedna “masovna razglednica”? Šta biste na njoj “naslikali”?

Cvijetić: Popis, upisnica u tor, za sve te drhteće male etničare posakrivane u svoje nacijske legitimacije. Ono što je u “normalnom” društvu statistika, kod nas je ontološka nadmisao. Smiješno je (a to je sam kraj strašnog, kao što mu je ljepota početak, još od Rilkea) vidjeti sve te građane u silnom zakoprcaju da ih plemenske vođe uvaže kao pripadnike njihovog krda.

Dijete koje plače, majka koja je gladna, starac bez nade, otac koji nadniči za litar mlijeka, baka koja umire – svi oni su – srpsko dijete koje plače, bošnjačka majka koja je gladna, hrvatski starac bez nade, romski otac koji nadniči ili već kako želite ispremećite.

Popis je kao regrutacijsko razvrstavanje po rodovima vojnim i regruti presretni što će biti u poziciji da služe.Gdje nema ljudi ima podanika i podanički savitljivih koljena. Gdje nema JA, ima odnjegovano MI.

A tamo gdje je MI vrijednost po sebi, ONI su već neprijatelji, JA je otpadnost a TI si već zamrznut u našoj mržnji na ne-MI…

Zato se popišimo.Unesimo se u NJIH…