Darko Cvijetić: Nemam više nijednu iluziju o ovoj nesretnoj geografiji

Autor/ica 👤tačno.net 1.4.2014. u 10:30

Povezani članci

Potrebu za umjetnošću ima samo biće koje osjeća i žudi slobodu, koje se osvijestilo da postoji. Umjetnost je kao potreba bivanje u svijetu koji je deprovincijaliziran. Već u toj potrebi iscrpljuje se priča o cvrčku i mravu, jer ta se potreba ne može tržiti. Odvojenost od ljudi traje samo dok se ne razbudi JA. Čim množina nestaje rađa se potreba za umjetnošću, tako i za pjevanjem.

Darka Cvijetića nije najjednostavnije predstaviti. Ponajprije glumac i kazalištarac iz Prijedora (što samo po sebi već vuče neke vrlo malograđanske asocijacije o “pjesniku/umjetniku iz provincije”, pa nas zrcalno suočava s vlastitom snobovskom pozom), pa ipak prije svega pjesnik. Čovjek s kojim teško možete voditi razgovor o svakodnevici, a da on ne postane propitivanje dublje paradigme, onoga iza, onoga što se nalazi iza/izvan kulisa. Možda upravo zbog toga što se radi o čovjeku od teatra, možda je upravo zato toliko interesantno to što se nalazi iza kulisa, dakle, što gledatelj ne vidi.

Bloger, kolumnist (na tacno.net),književnik, umjetnik širokog zamaha, Darko Cvijetić je jedan od onih suradnika koji vas drže u stanju budnosti, ne dozvoljavaju da potonete u san. Njegova je ratna poezija, odnosno poezija s motivima iz rata puno više od samoga rata, ona je ono granično grozničavo stanje u kojem postavljamo ultimativna pitanja našega ja. Potreseni svime što smo u stvarnosti vidjeli, ali tek sada obradili mentalno, dolazimo i do ovoga razgovora.

Milan Zagorac: Darko, mene je nekako pogodio u pleksus vaš opus vezan uz rat, nisu to samo Mačići… Radi se o toj potrebi/poziciji Antigone, o pokopavanju mrtvih koji trebaju biti odžalovani, oplakani, pokopani, e da bi se moglo naprijed. S druge strane, čini mi se da poeziji dajete jedan težak zadatak, iako joj naglas odričete sposobnost mijenjanja ovakvog svijeta… Možete malo čitateljima našeg portala pojasniti ove izuzetno teške pojmove?

Darko Cvijetić: Pa jeste – dajem poeziji pretežak zadatak, a to je da ima tu moralnu antigonalnu drskost, da brani čovještvo usprkos svemu. Nešto kao anđeo koji sjedi i promatra ratnu razmjenu poginulih. Vjerojatno je užasnut. Onim što čuje od onih koje razmjenjuju. Ali je zato anđeo.

Milan Zagorac: Kako, onda u današnjoj Bosni, ovoj sada, kako, dakle, u toj zemlji odnjegovati taj JA koji može postati MI, dakle, ne hrpu nula svrstanu na ovu ili onu stranu (entitetsku ili neku drugu), nego pojedince koji čine MI… Čini mi se da ste vi jedan od najdubljih baritona suvremene beha književnosti, pomalo izvan onih političkih i “nevladinosektorskih” tzv. mirotvornih glasova, pravi glas vapijućeg u pustinji, dozvolite mi tu slobodu.

Darko Cvijetić: Čim se JA oformi, čim se uspostavi, probudi kao JA, ono više nema potrebu za MI, nego za drugim JA. A ta je potreba potreba suodnosa s Drugim, Drugačijim. Onim pored sebe. I taj je odnos poetski čim se doda malo svjetla iznad. No, KAKO odnjegovati probuđene ljude željne slobode i deprovincijalizacije odnosa sa svijetom – to je sigurno temeljno pitanje svakog društva. Kako ono ide Konstantinovićevo – “Iskustvo nam je palanačko”…

Milan Zagorac: Povelo me prema tom “palanačkom iskustvu”… Dobro, notorno je to da smo i mi u Hrvatskoj na neki mentalni način “odvojeni od”, znam da ni u vas nije neka velika razlika. Odmah se postavlja dodatno pitanje: je li moguće uopće da umjetnost sudjeluje u toj deprovincijalijaziciji, kada je automatski i umjetnost nešto odvojeno od ljudi, nešto što će čovjek odbaciti s podsmijehom, kao “ono nešto što troši pare, a ne daje ništa”… znate ona koja je kod nas dovedena do apsurda o cvrčku i mravu, gdje je cvrčak neradnik, a mrav mudar radnik… samo, bojim se da su oba zalutala u mračnu šumu…

Darko Cvijetić: Potrebu za umjetnošću ima samo biće koje osjeća i žudi slobodu, koje se osvijestilo da postoji. Umjetnost je kao potreba bivanje u svijetu koji je deprovincijaliziran. Već u toj potrebi iscrpljuje se priča o cvrčku i mravu, jer ta se potreba ne može tržiti. Odvojenost od ljudi traje samo dok se ne razbudi JA. Čim množina nestaje rađa se potreba za umjetnošću, tako i za pjevanjem.

Milan Zagorac: Nije li cijeli Balkan, cijeli postjugoslavenski prostor ostao totalno nespreman na novi svijet a) ne priznajući samoga sebe, ne cijeneći se i b) ne zna što bi radio u velikom svijetu…

Darko Cvijetić: Naravno cijeli postjugoslavenski prostor uopće ne učestvuje u historiji sopstvenog vremena. To je ključna palanačka paradigma nas ovdje i sada. Još nismo u XXI stoljeću, ideje ovoga vremena još uvijek ne dodiruju ove ljude ovdje. I to usprkos svoj mogućoj tehnologiji i umreženosti svijeta. Uzalud, naša viđenja svijeta ostaju unutar maloseoskih imitacija ideologija. Rat je bio samo matematički odgovor na naša plemenske potrebe. Kako smo ga samo spremno dočekali, pjevali mu, ode pisali, igrali za njega oro u blatu s leševima. Plašimo se u kutku šatora, ispod svadbarski nesređenog stola, bojimo se progovoriti od straha. Takva nam je i umjetnost. Sva u opčinjenosti množinama i vračevim bojama na licu.

Milan Zagorac: Vi ipak vjerujete u to da umjetnost može preobraziti, promijeniti, transformirati čovjeka. I da, posebno se to odnosi na BiH stvarnost ovoga trenutka: koliko je to moguće i ukoliko je moguće, koliko to iscrpljuje, koliko traži, koliko vas uzima. Vidim da ste onaj pomalo leonardovski širok um, u mnogo ste područja i u svima ste dobri. Koliko sve to skupa troši čovjeka? Koliko ostavlja prostora za sebe?

Darko Cvijetić: Nemam više nijednu iluziju o ovoj nesretnoj geografiji. Presijed sam danas. Sve je jasno. Davno sam svoje pjevanje shvatio kao namucavanje na nisku promašaja. Godine 1996. u Beogradu sam, u tadašnjim RASKRŠĆIMA, ediciji čuvene Književne omladine Srbije, objavio stihozbirku koju sam nazvao HIMENICA. Neologizam od Imenice i Himena, zapravo je potraga za Riječi, toliko nevinom da bi se na njoj moglo plakati. Ta, Nevina riječ, možda je Neizgovorivo, ona Riječ s početka Evanđenja po Ivanu. U dvadeset godina ruinirali smo Jezik. Uništavali smo ga kako smo htjeli – palili ga, minirali, sjekli, kopali, davili… gotovo da nema Riječi koja nije prošla teror banaliziranja i ubijanja jednoznačjem. Otud, odmah po ratu, moja žeđ za prariječju, za nevinom imenicom, onom koja je još ostala u neizgovorenosti i tako se spasila od južnoslavenskog jezikoubijanja. Lijepi jezik, lijepo gori. Na njega se mogu lijepiti slike upaljenih sela.

Milan Zagorac: Dakle, ovo sasvim otvara pitanje krivnje. Nevinost-krivnja, ne ova sudska, pravnička, ne neka kriminalna krivnja, nego baš ova edipska, evanđeoska, biblijska (adamovska), krivnja koja je s one strane, ona metafizička: oprostite što pitam tako direktno – jesmo li mi/vi umjetnici tu da je razriješimo, osvijetlimo, otpustimo… jesmo li mi ti edipi, te oedipe maas…

Darko Cvijetić: Meni je najbliže osjećanje poraženosti, tup osjet izigranosti. I to izigranosti upravo od ljudskog. Moguće je da se moj jezik hrani tim porazom, tim osjećanjem promašaja. Jezik ozlijeđivan ratnim pokličima, kojeg pokušavam restaurirati, oporaviti, doraditi za jedno više pjevanje. Naravno da smo krivi. Proces se uspostavlja spram sebe i vječito traje bez obzira jesmo li mi zločinci ili ne. Osjećanje zlo-činstvenosti imanentno je probuđenom ja. To zna svaki pjesnik, za taj hod po tamnom u nama. Taj pokličima juriša i rušenja ozlijeđeni jezik, pun je krivnje. Valja ga čuvati, gazama je još povijen. Doći će oni koji će Dobro pjevati na istom ovom jeziku, i tada će to ovdje biti ode, panigirici, ali barem neka ne odjekuju kasarnama.

Milan Zagorac: Koliko objektivno procjenjujete svoj doseg, svoj utjecaj. Ima vas u e-medijima, imate sigurno utjecaj u Prijedoru u kojem i režirate i glumite, sigurno vas poznaju u medijima u cijeloj regiji, pa koliki je taj utjecaj, jednostavno rečeno, ima li ljudi koji na vas reagiraju, koji se mijenjaju, koji postavljaju prava pitanja. Vaša je poezija puna esencijalnih pitanja, a vaš teatar pun uloga koje su mitske, duboko metaforičke. Pitam i zbog performansa Jelene Topić iz Prijedora koji je bio viralni hit i koji nije nikada baš postao jasan: o čemu je bila zapravo riječ.

Darko Cvijetić: Taj utjecaj, o kojem govorite, mislim da je vrlo mali, kazavši objektivno. Ponekad radim s mladim ljudima koji dođu u Dramski studio našeg pozorišta. Taj bliski kontakt, prijenos emocija, jasan govor o problematici vremena u kojima im se odvija djetinjstvo – mladost, jest način na koji se može utjecati na njihove senzore. Zahvaljujući internetizaciji svaku večer možete konzumirati npr. filharmonijski koncert uživo iz kakve metropole. Možete sjediti i na glečeru, a blogovati na platformama svjetskih listova. Ta dostupnost vrhunske duhovne baštine ljudskoga roda jest zapravo nevjerojatna. FENIČANKE, MATERIJALI je predstava koju sam skoro radio u Pozorištu Prijedor i ona se odigrava pred pedesetak gledatelja. No, ništa vas ne spriječava da snimite projekt, pustite u Mrežu i u roku nekoliko mjeseci predstavu pogleda 20 hiljada ljudi. Možete dakle i u Prijedoru proizvoditi kazališnu umjetnost za par desetina hiljada ljudi. Važno je da taj Proizvod bude umjetnički validan i da vas svjedoči u svojem vremenu. Samo tako nekome u Mađarskoj ili Finskoj može ponovno pasti na pamet da pogleda vašu kazališnu umjetnost, stvorenu na nekoj planetnoj točki čije su koordinate geografski nebitne. Tzv. slučaj Jelene Topić, i njezina šutnja na Trgu u Prijedoru, upravo tu pogađaju.

Milan Zagorac: Evo još jedno pitanje, a čini mi se da time zatvaramo krug od početka do kraja: nije li onda pisac jedna vrsta proroka i to onog proroka koji nosi neki evanđeoski sadržaj ljudima koji nisu spremni na njega. Sav sam u takvim dojmovima, nisam ni teolog ni klerik, ali jednostavno mi ostavljate takvu impresiju, morate me ispričati. Je li riječ o tome da je pisac, ali s velikim P, dužan širiti taj sadržaj, pa makar i po cijenu vlastite ovozemaljske štete. Širiti tu “evanđeosku misao, riječ” koja djeluje kao obraćenje, spasenje… Pa, sad, ako uspije, uspije, ako ne, nema veze, uvijek dođe neki novi prorok među djetinjaste. Ili se pak integrirati i postati dio sustava? Djelovati iz sustava, pa makar i prikrivajući svoj pravi identitet

Darko Cvijetić: Mislim da spisateljstvo nema misiju. Da pisac s velikim P ne postoji… Poziv na pjevanje, poziv da se uđe u sebe i otkrije svijet, podjednako čudovišan kao i sloboda darovana nam udisanjem, poziv je na bivanje… Poziv da se oprljujemo na najvećim vatrama duha, da budemo dobri ljudi, da bivamo, da jestamo kao oni koji jesmo, jest poziv da ostavimo sopstvene ribarske planove, da ostavimo obalu i obogatimo ovaj svijet i sobom. Tako je i Apostolima kazano. Uvijek smo dijelom sustava, ali sustavu ne bi smjelo biti svejedno tko ga čini i koja snaga ga pokreće. No, naše je da budemo original. Da svedočimo sebe i po sebi. Da svoj prah ponosno ponesemo, ovako pozorno zaliven vodom i da njegovo mrvljenje, koje nas nahodi, bude zvuk dostojan bivanja vodopada ili ruže.

Milan Zagorac: Darko, bilo mi je izuzetno drago razgovarati s vama.

Darko Cvijetić: Bilo mi je čast razgovarati s Vama za Književnost uživo…