DARKO CVIJETIĆ: “Nekada smo jesenjinovski pjevali o podavljenim kučićima, danas o djeci koja im umlate i mater”

Povezani članci

• SDU BiH najoštrije osuđuje napad grupe vandala na delegaciju SUBNOR-a BiH koja se danas zaputila ka Partizanskom groblju u Mostaru kako bi obilježila Dan državnosti BiH
• U Bundestagu usvojena rezolucija o BiH, Čović i Dodik ocijenjeni kao glavni krivci za loše stanje
• Uz NSA skandal globalnog prisluškivanja: CAR JE GOL!
• Zašto ću glasati za… tri tačke
• Centar za mlade KVART:OSUĐUJEMO PROMOCIJU ČETNIŠTVA U PRIJEDORU!
• Podignuta optužnica protiv Petra Kovačevića zbog ratnog zločina u Višegradu

Povodom njegovog skorog gostovanja u Sarajevu s predstavom “Feničanke, materijali”, ali i u vezi s njegovom poezijom razgovarali smo s književnikom i rediteljem Darkom Cvijetićem.

Razgovarao: Amer Tikveša

Pročitao sam zbirku “Konopci s otiskom vrata”. Mnoštvo “teških” slika o ratom upropaštenim životima, ali u meni nije bilo tuge. Pitao sam se zašto ste i da li ste svjesno ciljali da čitaoca onemogućite za tu emociju. Onda sam krenuo ponovo i nakon uvodnog citata Duška Radovića tuga se pojavila u svoj svojoj veličanstvenosti: “Deco, ja sam juče bio tamo, ali vi niste došli. Sećate li se – tamo gde još niste bili (…) Bilo je lepo. Šteta što niste došli.” S onog, ali i iz bivšeg svijeta, bez svijesti o ratu, našim ratom oštećenim i uništenim djetinjstvima, životima, obraća se Radović. Možemo li na početku o tome.

Tuga je emocija o kojoj nisam izravno mislio zidajući i “Konopce” i “Masovne razglednice iz Bosne”. Užas je bio toliki da sam mislio da tuga tu ne može ništa učiniti. Danas sam sretan što sam pogriješio. Taj Duškov stih me je raznio još davno dok sam se spremao kao pjesnik nasrtati na svijet. Onda je svijet nasrnuo na mene. Sav u uniformi.

Kažete “zidao”, neko za pjesmu kaže da ju je “stvorio”, a poneko “gravidniji” i “rodio”, otkud toliko metafora za pisanje, zašto nije dovoljno reći “pisao”?

Ne znam, meni se kod pjesme odmah događa kuća… Otud ZIDAO.

To je zanimljivo. Prva aluzija je na jezik kao kuću bitka. Zašto kuća?

Očito štićenje, sigurnost, osjećaj topline, pogubljeno djetinjstvo ili mladićstvo u kućorazaranju… Rat i jest bio ubijenja stanovanja.

Branko Miljković je govorio da bi, kad bi neko ukinuo sve riječi, tražio da se ostavi samo riječ “vatra” pa bi se iz nje stvorile ostale. Imate li Vi takvu riječ, je li to “kuća”?

Mogla bi biti, sigurno. Knjiga koju sam objavio 1996. u Beogradu nosi naslov – HIMENICA, možda ipak ta riječ, novoriječ… Milosav Tešić me pitao za dozvolu da tu riječ unese u srpski jezik. Valjda je unio… Nakana joj nije bila ulazak u jezik, prije – izlazak iz jezika. Neologizam između himena i imenice, prariječ, ali neizgovoriva, jer izgovorivost znači i njezin automatski gubitak nevinosti.

Moram se vratiti još malo na Radovića, on uslovljava sljedeće pitanje: Pošto dugo nisam u poeziji susreo efektniji citat, koji u Vašoj zbirci figurira kao moto, da nam kažete nešto o citatnosti u poeziji, kad ona po Vama ima smisla?

Ima smisla, ali koliko i bilo što drugo – zarez, uskličnik, veliko slovo ili nema smisla, upravo kao i zarez ili upitnik. Ne treba zaboraviti da je boginja postmoderne bila POLUDJELA Mnemozina, boginja sjećanja. Meni je citatnost nekada bila važnija, jer sam želio ukazati na putove kojima sam prošao. Danas mi je svejedno. Kao i putovima.

Čupanje pliša iz medinog trbuha ili Barbie bez noge, neke su od slika užasa u Vašoj poeziji koje upućuju na djecu i djetinjstvo. Zašto “invalidne igračke” kao prikaz invalidnosti svijeta? Volio bih da na ovo pitanje odgovorite i kao pjesnik i kao čovjek iz teatra jer to su neke od “najscenskijih” slika koje se mogu kod Vas sresti.

Invalidne igračke smo danas, eto, mi.To su nekada mogli biti znakovi ubijanja i čerečenja nečijeg nevinoga svijeta, danas smo to mi. Moje pjevanje i jest u slikama. Nazovimo to ovako – KRHOTINARENJE ZA SLIKAMA.

Kad kažete da smo igračke i uz to invalidne dajte da objasnimo to. Čije smo igračke, ko nas je napravio invalidnima?

Rasplišane mede su svuda. Pa mi više i ne primjećujemo da barbike bez nogu čine naš svijet. U svijetu devijacije ne vidi se devijacija. Potpuno je srušen sistem elementarne ljudskosti. Meni je svejedno u ime koje ideologije. Razvalili su nas. Nema ničega. Eto, jučer smo igrali “Feničanke, materijali” u Sarajevu, za pedesetak ljudi. (Razgovor vođen 23. 12., op. a.)

Bavite se teatrom u Prijedoru, gostovali ste u Sarajevu i očito ste nezadovoljni brojnošću gledalaca, da li i njihovom reakcijom?

Ne, ne… Reakcije su bile izvanredne, sa studentima Filozofskog fakulteta glumci su pričali nakon predstave do duboko u noć. Govorim o nedostatku konzumenta. On, konzument kulture, ne postoji. Nema ga. Podjednako u Prijedoru, Sarajevu ili Beogradu!

Imate li razloga misliti da bi Vam u većem gradu kao umjetniku bilo bolje?

O, nipošto. Nema ovdje gradova, e da bi bilo većih ili manjih.

Šta im nedostaje da bi bili gradovi?

Nakon predstave u Sarajevu, zajedno smo s publikom plakali. Nedostaje da oni koji plaču, požele da urede svoj dom.

Može li tu išta pomoći angel, jedan od najčešće spominjanih likova u Vašoj poeziji? Zašto, ustvari, angel?

Angel… Angel je Rilkeov. Takvoga sam zavolio. Više nikada nije ponovno postao anđeo. Tako je s nekim riječima. Zavoliš ih – kao, recimo, VIJENAC – meni ta riječ kaplje. Ali, venac – miruje, bez vjetra.

“Feničanke” su dio programa “Connecting Cities”, koji umjetnošću povezuje gradove u BiH među kojima je kulturna razmjena rijetka ili nepostojeća. Slušaju li se Prijedor i Sarajevo međusobno i na koji način i mogu li Feničanke predstavljati Prijedor a tih 50 ljudi Sarajevo?

Ako je to ikakav početak – MOGU! Krajnje je doba da se ovako maleno kazališno tržište umreži. Pa rukometaši ili kuglašice mogu očitati lekciju kulturnjacima kako se surađuje. Naredni je korak, kao i svaki sljedeći – razmjena. Skoro smo radili “Tri sestre”, Čehova, već smo nešto dogovarali. Miče se… Oliver Frljić otvorenim primjerom pokazuje kako teatar može dizati sve oko sebe. Zamislite oktet takvih tuatara.

Euripida kroz “Feničanke” povezujete s našom sadašnjošću. U poeziji Antigonu dovodite na masovne grobnice da otkopava. Antička književnost i bh. današnjica, zašto ta paralela, kako se ona nametnula?

Antika u svojem nukleusu nosi moralnost, visoko postavljenu ljestvicu etičnosti! Tu tražim paralele, u dubokoj etičnosti Antigone. Tko je danas Antigona? Kako je ne vidimo? Tko to OTKOPAVA “tuđu” masovnu grobnicu, iako mu zakoni, nepisani zakoni nekog Kreonta to zabranjuju? Ali, eto, držimo tu diogensku svijeću i, tražimo, tražimo, uzalud, ali tražimo.

U jednoj Vašoj pjesmi djeca ubijaju kučiće na oči njihove majke. Potom, kad su vidjeli da već dan poslije ona prilazi mužjaku “po nove kučiće”, da se tako izrazim, žele i nju da ubiju jer je “nemoralna”. Ta šizofrenija, koja se često vidi kod ljudi, da rade nemoralne, antiljudske stvari, a da istovremeno insistiraju na moralu – kako je objašnjavate i da li je ona po Vama jedna od potencija rata?

Potpuna memoralnost jest imanentna ovom vremenu, evo već četvrt stoljeća. Dvoličnosti su posvuda. Pjesma je, mislim, vrlo precizna. Mutirali smo. Nekada smo jesenjinovski pjevali o podavljenim kučićima, danas o djeci koja im umlate i mater.

“Konopci” su podijeljeni u tri dijela: “Pisma Draženu Erdemoviću”, “Pisma Srđanu Aleksiću” i “Pisma Alexanderu Cvijetiću”. Znamo ko je Dražen i znamo ko je Srđan. Znam i zašto Srđan, ali zašto Dražen? Zato što je “priznalica”, zločinac, etnički Hrvat u srpskoj vojsci, ništa od tog ili sve to?

To su dječaci. Mogu se zvati kako god. Dražen, Srđan, Aleksandar, Meša, Lola… Ovo su samo nama prepoznatljivi dječaci. U različitim etičkim smjerovima, dakako. Tenkist koji je još jučer predavao lokalnu štafetu, drug iz klupe koji je strijeljao 4c, sve dječake s kojima je nekad na odmoru dijelio paštetu. Nisam razmišljao o Erdemoviću kao “priznalici”, više kao o malom Eichmannu kojeg je “banalnost zla” učinila štafetom u ruci Majstora smrti.

Međutim, pjesme koje se nalaze u tim ciklusima ne pokazuju tematiziranje likova po kojima su ciklusi naslovljeni, njihovih činova… Hoću da kažem, možemo mijenjati pjesme iz jednog ciklusa s pjesmama iz drugog a da se ne primijeti neka naročita razlika…

Upravo tako – pjesme mogu “prelaziti” iz ciklusa u ciklus, mogu i naslove mijenjati, ostat će – KRHOTINARENJE ZA SLIKAMA.

Pa imaju li ta dva imena, koja su postala ikonična, suštinsku razliku ili ih različitima čini samo slučaj, pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme?

Čujte, suštinska razlika je kontekst koji je izazvao njihovo dječaštvo da se moralno uspostavlja u odnosu na ubijanje. Moj rođeni brat živi u SAD, ima sina, klinca, zove se Aleksander Cvijetić. Brat je bio zarobljen u kasarni Viktor Bubanj u Sarajevu 1992. Bio je regrut. Danas je Aleksandar njegov kontekst

To su pisma Aleksanderu Cvijetiću.

Tako je. Pjesme mogu prelaziti, ali nikada neće Dražen Srđanu.

Slike rata, priče o žrtvama i zločincima, natjerale su me na razmišljanje o dragoj uspomeni na druženje s Michaelom Lapsleyjem, borcem protiv aparthejda, čovjekom koji vodi Institut za liječenje sjećanja za kojeg su i počinioci nasilja ustvari žrtve nasilja kao i oni koji su nasilje pretrpjeli. Šta mislite o tome?

To je potpuna istina. To mogu biti i Isusove riječi.

Kako protiv nasilja koje se svakodnevno emanira kroz naše društveno uređenje? Pobornik sam teze da je Dayton legitimirao nasilje i da je današnja BiH svakodnevna emanacija istog. Kako s tim živjeti?

Ne znam. Danas sam sijed i umoran, njegujem svoja mucanja. I to je dovoljno. Možda i previše. Moj posao jest ekshumatorski. Ne možete od ekshumatora tražiti da zna išta o uspostavi normalnosti, dok god on nalazi dječije satove u glini i pramenove staračke kose upetljane oko lobanje nečije bake… Ja sam poput onih grobara iz Hamleta – ja samo vadim iz groba Jorikovu lubanju i stavljam Ofelijinu. I nemam s tim Hamletom i njegovim idejama više nikakve veze.

Spomenuli ste ekshumaciju, s kojom sam, dogovarajući ovaj intervju, uporedio vašu poeziju, a više puta pomenuli ste krhotinarenje. Doživio sam je tako, jer mi liči na ekshumaciju riječi koje u neobičnim odnosima daju neka nova značenja i nove dimenzije događajima kojima se bave. Baš kao što se ekshumacijom ljudi slažu dijelovi nekih bivših života: sat, butna kost, češalj, mali prst stvarajući mitološki morbidne fizionomije i odnose. Dakle, otkud taj odnos prema jeziku, otkud takvo “zidanje kuće”?

Vrlo mi se dopada upravo Vaša usporedba mojega pjevanja s ekshumatorstvom. Od tih paramparčadi “zidam” kuću. I to je ogroman prostor, to masgrobište kao prostor pjevanja i “kućenja”, prostor u kojem se isto čuje zujanje muhe, oblijevanje pljuvačkom neke riječi i grč planeta uhvaćenog u poslu mrvljenja sjećanja na nekoga.

“Konopci” su na mene ostavili utisak kao da su nastavak Vaše zbirke “Masovne razglednice iz Bosne”, manje hermetične “Razglednice”. Kako Vi gledate na odnos između te dvije zbirke?

Sasvim sigurno se oslanjaju jedna na drugu, pisane su samo različitim energijama, ali istim osjetom, istom jezom. U novijim pjesmama primjećujem još manju hermetičnost, novi kod, ali istoga smjera. Učim usput i od sjajnih mlađih pjesnika od mene, od Almina Kaplana, Adise Bašić, Dragana Radovančevića, Mladena Blaževića…

Ono na šta svi upućuju kad govore o Vašoj poeziji jesu ta semantička iščašenja, aporije, jezička oneobičavanja kakve su, naprimjer, i naslovne sintagme Vaše dvije zbirke. Kod sintagme “masovne razglednice iz Bosne” ne možemo da ne dovedemo u vezu “grobnice” i “razglednice”, u sintagmi “konopci s otiskom vrata” ne možemo da ne uvidimo da je konopcu dat neki prioritet u odnosu na vrat. Ko tu vrši ta semantička pomjeranja, stvarnost ili pjesnik?

Jezik. Cement za zidanje “kuće” sam se stvrdnjava u kalupu koji mu dajemo. Jezik pulzira i nameće svoj kostostas. Krv ide bez naše volje, jezik još i više – grušanje krvi je vodenica, grušanje jezika je vodopad.