Damir Ovčina: Književnost od ničeg pravi zlato!

Izdvajamo

• Suština književnosti, njen razlog postojanja, propovijed je slobode. Prvo je mora biti unutar same knjige, u odnosu pisca prema likovima pa time i prema svijetu u knjizi i van nje. Likovi su ljudi, bez slobode neće stvoriti ništa.

Povezani članci

• Sveti Nikola – rasist?
• Mostarska mladež: nećemo ljubav!
• Sokoli na Filozofskom fakultetu
• EU: Bh. tužiocima bi mogao biti uskraćen jedan od glavnih alata za efikasnu borbu protiv teških oblika kriminala ukoliko se ne poduzmu hitne zakonodavne aktivnosti
• Prof. dr. Esad Bajtal: „Na sceni je desna ljevica“!
• Memento! Ubistvo Rame i stradanje Avdićevih

 Foto: Buybook

Razgovor s Damirom Ovčinom, autorom nagrađivanog, sada već kultnog romana “Kad sam bio Hodža” 

Doći će, navijam, vrijeme pametnih. Možda već sutra. Rješenja u svojoj neshvatljivoj jednostavnosti toliko su dostupna i neosporiva da mislim da će koliko brzijeh dana ipak prevladati. Ta ogromna mogućnost napretka koja ne zavisi ni od kog nego od nas, ta sloboda da budemo bolji, nije prepoznata i nije opjevana po silnim banalnim negativama koje se inertnom i potkupljivom narodu nameću. Sva bulumenta međunarodne zajednice i domaćih kravataša s lažnim školama bez pročitane knjige u akademskim karijerama, ta armija ispraznih petljanaca, nije se još ni pokušala obračunati ni s rodnim listom kao simbolom birokratske bahatosti a kamoli sa sudovima kao karikaturom pravde i hroničnom bolešću društva, s državnim firmama za bogaćenja kojekakvih osvještenih hapaca, sa sindikatima koji tuđim parama brane svoje džabne plaće i stanove, vikendice i telefone, štiteći principijelno bezobrazne i nesposobne državne službenike, sa zakonodavnom vlašću koja ne zna ni šta treba raditi a može u roku odmah suštinske promjene omogućiti, s nepismenošću, dosadom, proizvoljnošću škola, s alanfordovskim državnim bolnicama, a državno je u rukama smutljivaca, koje nikom ne odgovaraju, s tim i sličnim smicalicama koje koče, guše, usporavaju, ogađuju i unazađuju.

 Razgovarao: Goran Sarić 

Od Vaših prvih knjiga poezije pa do romana navedenog u podnaslovu prošlo je dvadesetak godina. Šta ste čekali s ovim, po meni, sjanim djelom? Jesu li se sve to vrijeme slike rata, da tako kažem, “krčkale” u Vama?

Tražio sam način da toj masi slika i utisaka dam formu kroz koju će dobiti snagu, uvjerljivost, istinitost, čitljivost. Težak je zadatak biti zadovoljan napisanim pa je meni uspjeh i ono što sam uspio odbaciti i čekati s objavljivanjem.

Čitajući, Vaš sam roman cijelo vrijeme doživljavao (i) kao vrlo napetu dramu. Čini mi se kako se od njega može napraviti odličan igrani film, ili pozorišna predstava. Je li već bilo nekih zahtjeva/molbi u tom smjeru?

Nije. Ja sam sam za sebe napisao neki dan sinopsis s djelićima ovog romana uvjeravajući se da mi je lako svladati formu scenarija. U srži sve književnosti je poezija, to je duša ove najvažnije i najjače umjetnosti i najvećeg izuma ljudskog roda, ali vjerujem da najbolje udara i najduže traje zaokružena pričom. A i scenarij je priča.

Skoro cijeli roman se dešava u sarajevskom naselju Grbavica, manji dio u Aerodromskom naselju. Pošto sam kao student nekoliko godina živio u sarajevskoj četvrti Hrasno, blizu Grbavice, dobro poznate lokacije su mi vizuelno još više približile scene iz romana. Je li to dio Sarajeva koji najbolje poznajete, u kome ste, možda, odrasli?

Bila neka mačka u dvorištu sa zelenom ogradom jedne kuće u Ljubljanskoj, tamo kod onog dosadnog i nekorisnog ohaera, u kojoj sam to zapamtio sedamdeset šeste-sedme, kad li? Ta sjećanja vukla su me ovoj priči. Roman sam napisao hvatajući jednu sliku, snijeg do vrha snjegobrana na jednoj zgradi u Franca Prešerna. To. Sve druge slike okupio sam i postavio oko ove.

Iz ovog pitanja proizilazi slijedeće. Iako vjerujem da su Vam ga često postavljali, ni ja ga ne mogu izbjeći: koliko u djelu “Kad sam bio hodža” ima autobiografskih elemenata?

Pišem tražeći ono što me određuje a što ne znam šta je. To svoje prikazao sam kroz razne likove pokušavajući ništa ne izmisliti. Prezir spram pustih izmišljotina, kako ga je nekako Kiš nazvao, određuje i moje a i svačije, vjerujem, razumijevanje književnosti. Stvarnost je nesaglediva i krcata ljudima i pričama pa nema potrebe izmišljati, ali ima uobličavati i zamišljati. I izmišljotine i puke činjeničetine jeftina su roba. Književnost je ono što od skoro ničeg, običnosti i neobičnosti života pukim riječima pravi zlato.

Ono što me je posebno fasciniralo je to što ste u romanu vješto izbjegli zamku, da tako kažem, crno-bijelog pisanja, u koju su, pišući na ovu temu, upali mnogi naši pisci. S obzirom na to šta ste sve tih godina vidjeli i doživjeli, je li bilo teško u stvarnosti, ali i na papiru, ostati čovjek?

Nema se kud. Iz svake napisane riječi viri karakter. On je, kako nas je onaj Grk podučio, sudbina. Pa i poetika. Pokušaj piščevog uljepšavanja sebe samog prva je i dovoljna greška svakog naivnog pokušaja književnosti.

Jedan od (relativno) pozitivnih likova je i “Vaš” komandir radnog voda, koji Vas vodi na zakopavanje žrtava četničkih zločina u okolinu Sarajeva. On je istinski vjernik. Može li vjera zaista da spasi dušu, sačuva čovjeka od zla i ludila? Kad to pitam, imam u vidu suštinsku isključivost gotovo svih religija, koje već na početku obično tvrde “Bog je jedan, i jedini”, misleći pritom, naravno, na “njihovog” Boga. Ne krije li se već u toj početnoj tvrdnji/postulatu klica posvemašnje isključivosti?

Negdje, bit će u vezi Nadežde Mandeljštam i njenog svjedočenja Osipovih patnji, pročitao sam da su u gulazima ipak češće vjernici pokazivali snagu kroz ljudskost. Mogućnost nadahnuća kroz vjeru je velika. A i kroz drugačije zasnovana uvjerenja. U dnu svega određuje nas karakter.

Druga, možda još jača “kotva” za koju se hvata tvoj alter ego krijući se na Grbavici od četnika je ljubav. Zapravo, isprva su to bili “samo” erotika i seks, začinjeni sjajnim, crnohumornim dijalozima. Tek docnije, kako vrijeme teče, veza glavnog junaka s curom, Srrpkinjom, koja živi s bakom u bivšem stanu njegovih roditelja a njega krije na spratu, u pustoj zgradi, prerasta u nešto-kao-ljubav. Koliko su ovi likovi svjesno nastali, kao neka vrsta ravnoteže opštem zlu i ludilu rata, a koliko Vas je do njih, takvih, sama od sebe vodila logika priče? Koliko pisac utiče na ono što stavi na papir, a koliko linija pripovijedanja, kad se jednom “odmota” utiče na onog ko ju je stvorio?

Ništa nije nastalo s nekom kalkulacijom, s predumišljajem. Izvlačeći priču iz te pomenute slike i vodeći je nazad ka njoj puštao sam likove da žive. Oni se opiru vlasti pisaca a loši pisci su diktatori. Ta prepotentna iluzija mogućnosti kontrole,  planska ekonomija kao poznata realizacija takve ignorantske filozofije, dovela je do gladi i propasti velike narode i države pa kako ne bi ignorancija pisaca spram ljudskosti likova uništavala priče. Suština književnosti, njen razlog postojanja, propovijed je slobode. Prvo je mora biti unutar same knjige, u odnosu pisca prema likovima pa time i prema svijetu u knjizi i van nje. Likovi su ljudi, bez slobode neće stvoriti ništa.

Stil romana je vrlo neobičan. Sintaksa je “oštra” i lapidarna, sa puno izravnog govora i dijaloga, uz upotrebu sarajevskog “šatro-govora”. Posebno je neobično izostavljanje glagola. Je li to, tražeći pravi ritam (i) u prozi, proradio pjesnik u Vama, ili je nešto drugo u pitanju? Zašto ste izabrali baš takav stvaralački postupak?

Gore sam reko, odgovarajući i Vama i sebi samom da je u srcu proze poezija. Ona je u srcu čovjeka. To je način da nas nešto načinom, osjećajem privuče da bi osvijetlilo i popravilo, odredilo i usmjerilo. Ja sam romanom kao formom koja otvara široke mogućnosti, nudi prostora za ubrzanje i udar, za ponavljanje kao pojačavanje, za sve što nam na pamet padne, tražio mjesto za poeziju, za ono par misli koje daju trajnost i snagu.

Još nešto što mi se jako sviđa u Vašoj knjizi je urbani, u skladu sa prilikama: crni humor. Na nekoliko mjesta se spominju i likovi iz kultnog romana (ne samo) moje generacije, Alan Ford. Koliko Vam je humor pomogao da preživite sarajevski inferno i koliko su, to jest, da li su uopšte, (i) stripovi obilježili Vaše odrastanje i uticali da danas postanete ono što jeste?

Moje djetinjstvo jeste imalo i stripove kao određujući medij. Te slike, atmosfere, od darkvuda, pustinja, prerija, snjegova, naive heroja sve do gorčine i sofisticiranog humora datog pamtljivo kroz fukaru što gladuje po njujorcima, početak su i mog shvatanja svijeta čitanjem, mogućnosti zabavljanja samog sa sobom, povjerenja u riječi kao nenadmašan alat.

Na TV-u ovih dana pratim sjajnu američku seriju Handmaid’s tale, snimljena po romanu poznate kanadske spisateljice Margaret Etvud (Atwood).  U distopijskom društvu budućnosti vladaju totalitarizam, gola sila i beznađe. Približavamo li se, u svijetu u kome naprosto ekspodiraju šovinizam i isklučivost, polako takvom scenariju?

Sve je otvoreno, ali ipak mislim da se svijet popravlja, da se nasilje smanjuje, da je sloboda nepovratno i u vrlo razumljivim i primjenljivim formama na putu da ovlada dunjalukom. Kao i tehnologija. Nezaustavljiva je i nepobjediva unatoč svemu. Sva književnost, ono malo što valja a čim valja nije malo, odakle god dolazila i o čemu god pisala najavljuje je i traži. Zahtijeva.

Kakav scenario tu predviđate za “bolesnika na Balkanu”, našu Bosnu i Hercegovinu?

Dobar. Doći će, navijam, vrijeme pametnih. Možda već sutra. Rješenja u svojoj neshvatljivoj jednostavnosti toliko su dostupna i neosporiva da mislim da će koliko brzijeh dana ipak prevladati. Ta ogromna mogućnost napretka koja ne zavisi ni od kog nego od nas, ta sloboda da budemo bolji, nije prepoznata i nije opjevana po silnim banalnim negativama koje se inertnom i potkupljivom narodu nameću. Sva bulumenta međunarodne zajednice i domaćih kravataša s lažnim školama bez pročitane knjige u akademskim karijerama, ta armija ispraznih petljanaca, nije se još ni pokušala obračunati ni s rodnim listom kao simbolom birokratske bahatosti a kamoli sa sudovima kao karikaturom pravde i hroničnom bolešću društva, s državnim firmama za bogaćenja kojekakvih osvještenih hapaca, sa sindikatima koji tuđim parama brane svoje džabne plaće i stanove, vikendice i telefone, štiteći principijelno bezobrazne i nesposobne državne službenike, sa zakonodavnom vlašću koja ne zna ni šta treba raditi a može u roku odmah suštinske promjene omogućiti, s nepismenošću, dosadom, proizvoljnošću škola, s alanfordovskim državnim bolnicama, a državno je u rukama smutljivaca, koje nikom ne odgovaraju, s tim i sličnim smicalicama koje koče, guše, usporavaju, ogađuju i unazađuju.

I, na kraju, kad možemo očekivati Vašu novu knjigu?

Napisana. Moguće ove godine.

Predstavljanje romana „Kad sam bio hodža“ Damira Ovčine u Herzegovina lodges na Boračkom jezeru održaće se u četvrtak, 12. jula 2018. godine

Miljenko Jergović o romanu „Kad sam bio hodža“: 

Po kritikama i interesovanju koje ga prate, roman “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine bez sumnje je jedno od najznačajnijih djela objavljenih na južnoslavenskom književnom prostoru u godini koju polako ispraćamo, odnosno događaj godine, kako je to s razlogom Miljenko Jergović napisao. 

Jergović navodi kako je Ovčini uspjelo nemoguće, opisati između ostalog monotoniju pakla, te kako je Kad sam bio hodža veliki roman one književnosti čiji se veliki romani zovu Travnička hronika, Prokleta avlija, Derviš i smrt, Hodža strah… 

Neobičan u strukturi, stilu i jeziku, Ovčinin roman dotiče prilično zanemarenu bolnu temu minulog rata, a riječ je o sarajevskom naselju Grbavici, koja je zbog okupacije srpske vojske tokom rata bila izolovana od ostatka Sarajeva i koju su tokom opsade obilježila neka od najmračniji iskustava. 

“Kad sam bio hodža” nije samo važan roman o ratnoj Grbavici, on je jedan od najznačajnijih romana o ratu napisanih na našim jezicima.