Često se u Norveškoj osjećam Bosancem, a u Bosni Norvežaninom

Povezani članci

• Senka Filipović: BiH je i dalje zemlja u kojoj su manjinske grupe diskriminirane
• Ni deset godina od ubistva Denisa Mrnjavca Sarajevo nema spomen trg koji bi opominjao na nasilje
• Živeti i umreti u društvu bez pameti
• Još jedan napada na narod u režiji SDA, HDZ i SBB-a
• Dubravka Stojanović: Da li su četnici danas pobednici?
• Počasno Srce Sarajeva dodijeljeno Isabelli Huppert

Bekim Sejranović,  po mišljenju književnih kritičara najbolji bh pisac nove generacije,  rođen je u Brčkom, danas živi u Norveškoj.

Rat ga je zatekao u Hrvatskoj kao studenta kroatistike, odakle odlazi u Norvešku. U Oslu je magistrirao južnoslovensku književnost i sa norveškog preveo mnoga dijela. Autor je knjige kratkih priča Fasung, kao i romana Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj. Dobitnik je nagrade “Meša Selimović” za roman “Nigdje, niotkuda”.

U intervju za naš portal govori o osamljenosti, životu  u zemlji sa najvećim Bdp, Dariju Džamonji……

Razgovarao: Almin Kaplan 

Teško je sebe vidjeti izvana, a itekako je jednom biću to potrebno. Zahvaljujući Vama i još nekolicini pisaca sa ovih područja, koji žive i pišu u inostranstvu, mi danas imamo šansu za novu perspektivu. Kako Bosna i Hercegovina izgleda odozgo, iz Osla?

Prilično mi je teško odgovoriti na ovo pitanje iz više razloga. Kao prvo često sam u BiH, u zadnje vrijeme čak i više nego u Norveškoj. Druga stvar je koliko sam objektivan ili koliko je zapravo uopće moguće biti objektivan, a da ne skliznem u klišee. Mislim i da sam se dotaknuo tih tema u romanu Ljepši kraj, ali da vam bar probam odgovoriti. Niti je Norveška “raj na zemlji” kako mnogi vjeruju, niti je Bosna i Hercegovina u tako lošem stanju kao što se to čini. Norveška je među najbogatijim zemljama u svijetu, Bosna je među siromašnijim, znamo to svi, ali ljudski životi, odnosno ljudska sreća se ipak ne mjere BND-om (Bruto nacionalnim dohotkom). Norveška ima mnoštvo problema koji se možda ne vide na nekim statističkim tablicama, ali koje svatko, pogotovo ako nije rođen i odrastao tamo osjeti. Isto tako, iako sam proveo pola života u Norveškoj, ipak se osjećam Bosancem, pa ma šta to danas značilo. Meni je Bosna mjesto gdje sam rođen, mjesto gdje mogu govoriti i pisati na maternjem, pričati i slušati najbolje viceve na svijetu, zemlja koja je i pored svega što je prošla ipak nekako opstala i gdje se može živjeti, ima mnoštvo mladih talentiranih ljudi, zemlja koja ima tešku prošlost, kompliciranu i neizvjesnu budućnost, ali nekako vjerujem da će stvari biti bolje. Što drugo.

Možete li reći nešto o identitetu kao jednoj od tema Vaših romana? Kako je biti iz bivše Jugoslavije u društvu Norvežana? Nigdje, niotkuda?

Pa bilo je tu nekoliko faza. Od one početne “turističke”, kad ste fascinirani drugom kulturom i želite o njoj učiti, do faze sukoba mentaliteta, kulturnih nesporazuma, nerazumijevanja društvenih kodova, zasićenja. Kao i svugdje, ima dobrih ljudi, ima ih i loših, ima nacionalizma i rasizma, ima pravde i nepravde. Plaće su dobre, ali sve je i mnogo skuplje, ljudi su hladniji, povučeniji, teško je biti spontan ili osjećajan, a da te ne smatraju čudakom. Naravno, čovjek pronađe ljude slične sebi i živi u nekom svom svijetu, pa tako i ja. Imao sam svoje krize identiteta i imam ih još uvijek.

Roman „Nigdje, niotkuda“ je dobitnik nagrade Meša Selimović za 2008. godinu. Pisan je u autobiografskom ključu, kao i roman „Ljepši kraj“. U oba romana imamo istovremeno dva prostora, dva paralelna svijeta. Jesu li oni uistinu paralelni, ili se ipak u jednoj tački dotiču, i kojoj?

Ponavljam, dakle, da mogu govoriti samo u svoje ime. Nisu to sasvim dva drugačija prostora, ali se ipak razlikuju u mnogim stvarima, od povijesti, geografskog položaja, temperamenta ljudi, odnosa prema ljudskim pravima i tako dalje, da sad ne nabrajam. Ali na oba prostora žive ljudi, a većinu ljudi čine sretnim ili nesretnim neke opće ljudske stvari. Dakle, prijatelji, ljubav, nekakva životna perspektiva, da možeš zaraditi za pristojan život, da imaš sigurnost. Neke od ovih stvari mi nedostaju u BiH, a neke u Norveškoj. To je također jedna od tema o kojoj sam pokušao nešto reći u svojim romanima. Problem je taj što se često u Norveškoj osjećam Bosancem, a u Bosni Norvežaninom. Ali kao što rekoh, to je moj vlastiti problem i moram se nositi s njim kako znam i umijem.

U romanu Ljepši kraj prisutan je osjećaj, na jednom se mjestu čak i spominje, „osjećaj potpunog promašaja“. O kakvom je osjećaju riječ i da li je on individualne ili kolektivne prirode?

Naravno da je riječ o promašaju individualne prirode, prije svega mom vlastitom, privatnom, intimnom promašaju. Mislio sam na upravo to što sam malo prije rekao, to da kad čovjeka puca  nostalgija za svojom zemljom, sve mu se tamo, u toj njegovoj “rodnoj grudi” čini nekako boljim i ljepšim. A onda kad se susretne sa stvarnošću u toj istoj “grudi” dolazi neminovno do razočaranja, jer mašta je uvijek ljepša od stvarnosti. Kao i što su mnogi ljudi, poznajem ih hrpu, sanjali doći u Norvešku očekujući med i mlijeko, pa ih je također spucalo razočarenje. Glavni su problem naravno  ljudska nerealna očekivanja, ali nitko nije imun na njih.

Čitajući „Ljepši kraj“ osjeti se atmosfera iz „Pana“ od Knuta Hamsuna, ako se ne varam. Je li čovjeka današnjice otuđen i zašto je to tako? Je li problem otuđenosti isti i u Bosni i u Norveškoj?

Da, to je ta atmosfera ne samo iz Pana, već i mnogih drugih djela koja se bave motivima otuđenosti. Otuđenost je glavni motiv cjelokupne moderne književnosti. Ja ponekad imam osjećaj da zapravo živimo u vremenu gdje su današnja društva zapravo prilično totalitarna i ta otuđenost je na neki način ljudski obrambeni mehanizam. Svijet oko tebe nema smisla i onda se povlačiš u neki svoj svijet koji također možda ima još manje smisla, ali je barem tvoj. Otuđenost je u osnovi svugdje ista, jer proizlazi iz čovjekove prirode, ali naravno da ima drugačije oblike, odnosno manifestacije. Osobno mislim da otuđenosti ima više u Norveškoj jer su država i mediji preuzeli ulogu i kontrolu nad ljudskim životima u mnogo većoj mjeri nego je to slučaj u Bosni. To naravno može biti i dobra stvar, u mnogo čemu i jest, jer kod nas u Bosni države ponekad kao da niti nema, ali nekad je bolje  da je nema nego da je ima previše. Najveći zločini napravljeni su sistematski u režiji države i što je ta država bolje funkcionirala, zločin je u većoj mjeri i uspijevao. Isto tako država ti ne može nadomjesiti prijatelje, komšijsku bliskost, brigu o bližnjima. Ponekad je čovjeku samo potrebno s nekim popričati, popit kafu, malo se zezati, a toga, čini mi se, ovako subjektivno, u norveškom društvu ipak nedostaje.

Glavni lik u oba vaša romana je sklon osamljivanju. Je li to bijeg od te iste otuđenosti i pomaže li?

Mislim da svakome treba ponekad biti sam, odnosno sam u društvu sa svojim mislima. Pisac je po vokaciji netko tko provodi dosta vremena sam, ili u društvu sa svojim likovima. Lijepo je i putovati sam jer tako se najbolje upoznaš. Samoća ne znači usamljenost, ali može prerasti u usamljenost. Pravo da vam kažem ponekad mi je previše i samog sebe.

Je li moguće naći novu domovinu nakon dvadesete? Je li uopće moguće naći novu domovinu? Ili ste vi ipak Heideggerov bezdomnik?

Nekome jeste, nekome nije. Pitanje je što netko podrazumijeva pod domovinom. Nekakav geografski zavičaj, rodbinu, prijatelje, jezik. Moguće je da sam bezdomnik, ili možda da imam više domovina. Ne znam ni sam, ovisi o trenutnom raspoloženju.

Kako je biti toliko daleko i ne razumjeti zašto se ljudi razlikuju po tome, da li se ljube dva ili tri puta? I kako se uopšte odlazi tamo, daleko?

Pa to je bila jedna ironična primjedba koju sam uobličio u scenu u romanu Ljepši kraj. Glavni junak se pozdravlja s prijateljem Norvežaninom i nema tog našeg slavenskog, balkanskog pa i orijentalnog  ljubljenja u obraze. Ma nije toliko problem u ljubljenju, nego u inzistiranju na tom ljubljenju. Što ako se ja ne želim ljubiti u obraze svaki put kad nekog sretnem, a dešava se da ljude srećeš svaki drugi dan i on te svaki put izgrli i izljubi kao da sam mu najrođeniji, a nismo ni pivu skupa popili. I ako se ne želiš ljubiti, odmah si sumnjiv. Ili ako nekog iz zajebancije poljubiš triput, a znaš da tip nije Srbin, odmah si “četnik”. Ili obratno, svejedno. Tako da sam otkantao ljubljenje s muškarcima. Ljubim se samo s curama u usta.

Šta mislite o Bosansko – Hercegovačkoj književnoj sceni? Svjedoci smo sve češćih polemika među domaćim piscima, koje su prizemne i najčešće bespredmetne. Kako vi gledate na to?

Pravo da vam kažem ne pratim književne polemike, ali neka ih, treba polemizirati. A to što su polemike prizemne, a zašto ne? Pisci su, kao i svi ostali ljudi, između ostalog i prizemni, prosti, oholi, egoisti, narcisoidni, a ako nisu ništa od toga, onda su, što je najgore, dosadni.

Jednom ste rekli kako dosta čitate Daria Džamonju, majstora kratke priče. Ako možete koju riječ o Dariju?

Dario Džamonja je jedan od najvećih pisaca ne samo BiH nego i mnogo šire. Otišao je prerano, ali ostale su nam njegove priče koje kad čitam ne znam da li bih se smijao ili plakao, ili oboje. Istovremeno, zaslužio je mnogo bolji tretman za života. Meni je najtužnija ono kad kaže kako je umro dva puta. Jednom kad je otišao iz Sarajeva, a drugi put kad se vratio.

Vaš odnos prema poeziji? Kao čitaoc ili kao pisac, svejedno?

 Premalo čitam poeziju. Kada čitam, onda uglavnom čitam pjesme mojih prijatelja pjesnika, Marka Tomaša ili Meše Begića.

Da li možemo očekivati uskoro vašu novu knjigu? Hoće li to biti novi roman, ili možda zbirka kratkih priča? Zbirka poezije?

Pa sad koliko uskoro ne znam, ali neće biti poezija. Pišem novi roman, ali kad će biti gotov, teško je reći jer se ne bavim samo pisanjem.