Alen Musaefendić: Evropa se mora otrijezniti

Izdvajamo

• Nepovjerenje među ljudima, kao i ono prema takozvanim „političkim elitama“, je u stalnom porastu i bojim se da kulminaciju te mržnje i netrpeljivosti još nismo vidjeli.

Povezani članci

• „Predsjednik Josipović je razočarao sve muslimane“
• Udruženje veterana RS odustalo od protesta u subotu
• RCC pozvao EU da nastavi sa pružanjem hitne pomoći zemljama u regionu pogođenim poplavama
• Teofil Pančić: Šešelj nije došao, a kad će, ne zna se
• Što hoće intelektualci?
• Zlatko Dizdarević: UZALUDNA PRIČA

Foto: Gabriel Liljevall

Alen Musaefendić intelektualac i političar, rođen u Banja Luci, jedan je od najzanimljivijih političkih pojava u Švedskoj. Provokativan, hrabar i politički razgovijetan, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Musafendić za naš portal govori o skorim izborima u Švedskoj gdje je kandidat za parlament, o švedskoj političkoj sceni, odnosu BiH prema svojim građanima koji žive vani ali i predstojećim izborima u Bosni i Hercegovini.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Gospodine Musaefendiću, kandidirat ćete se za Parlament Švedske na izborima koji se održavaju ove godine sa zanimljivim sloganom “Želim otrijezniti Švedsku”. Kako ćete otrijezniti Švedsku?

U najboljem slučaju, trijezna osoba umije da obuzda svoje osjećaje, visinu glasa i pokrete tijela. Ona je pribrana i odmjerena, a probleme rješava oslanjajući se na činjenice i logiku. Obzirom da su se nekada zavidni standardi političkog diskursa u Švedskoj srozali na ranije neviđeno dno, dužan sam da ukažem kolegama iz politike, a i našim sugrađanima, na opasnost jedne takve retorike. Skrnavljenje javnog dijaloga, korištenje neprikladnog rječnika i nekontrolisano širenje neprovjerenih informacija, kao i različitih teorija zavjere, na društvenim mrežama, su doveli do jedne apsurdne situacije. Naime, brojni stanovnici Švedske danas ozbiljno misle da se naša zemlja, koja je po ekonomskim, slobodarskim i sigurnosnim parametrima jedna od ili čak vodeća u svijetu, nalazi pred kolapsom. Za to se okrivljuju vladajuće ”političke elite” i, naravno, muslimani, koji sačinjavaju nekih marginalnih pet posto stanovništva zemlje i koji su gotovo u potpunosti nezastupljeni u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti.

Namjera mi je zato da podsjetim moje sugrađane na realno stanje u državi i da ih probudim iz ovog košmara, prouzrokovanog retorikom podjela i neutemeljenim strahom od predstojećeg društvenog i državnog ”sloma”.

Kakva je pozicija lijevih i liberalnih stranaka u Švedskoj?

Iskreno govoreći, situacija je proteklih godina postala prilično konfuzna. Parlamentarne stranke, od ljevice do desnice, sve više grade svoju politiku na osnovu trenutnog javnog mnijenja umjesto da crpe inspiraciju i ideje iz klasičnih političkih ideologija. Rekao bih da takav pristup politici upražnjavaju skoro sve stranke koje su danas zastupljene u Parlamentu, izuzev stranke krajnje desnice i liberalne stranke koju ja predstavljam. Na krajnjoj ljevici se nalazi bivša komunistička partija, koja ima svoju stabilnu biračku bazu i potpora je današnjoj vladi, koja se sastoji od Socijaldemokratske partije i Miljöpartiet (zelena stranka). Socijaldemokrate, partija koja je gotovo imala monopol na vlast u državi na svim nivoima u proteklom vijeku, i koja je zasigurno najviše uticala na oblikovanje moderne švedske države i društva, nije više ono što je nekad bila. Za zelenu stranku uopšte nije sigurno da će na predstojećim izborima preći cenzus. Oni u tekućem mandatu po prvi put učestvuju u izvršnoj vlasti i mnogi smatraju da su u protekle četiri godine pristali na previše kompromisa sa svojim većim koalicionim partnerom, nauštrb vlastitih načela i vrijednosti. Za liberalne glasove boriće se prije svega dvije stranke: Liberalerna i Centerpartiet. Dok stranka Liberalerna zaista ima svijetlu historiju zagovaranja liberalnih vrijednosti, kao npr. predvođenje borbe za pravo žena da glasaju kao i borbe za prava seksualnih manjina, zagovara danas gotovo asimilacijsku politiku prema muslimanima Švedske. No, taj žalosni trend upiranja prsta u muslimane kao dežurne krivce za sve nedaće Evrope je već odavno oprobana taktika za prikupljanje glasova. Stranka Liberalerna nije izmislila taj trend, ali itekako učestvuje u njemu. Ja sam prije dvije godine pristupio Centerpartiet-u, jer smatram da je to jedina istinska liberalna alternativa u švedskoj politici. Mi se zalažemo za prava pojedinca i vjerujemo u njegovu sposobnost da sam kroji svoju sreću. Smatramo da je slobodna i transparentna tržišna ekonomija pravi put ka ekonomskom blagostanju, kako pojedinca tako i društva. Također moram istaći da našu stranku vodi jedna mlada i harizmatična političarka, Annie Lööf, koja po mnogo čemu pripada izuzecima na današnjoj švedskoj političkoj sceni. U ovo doba nezdravog političkog diskursa, zatrovanog ksenofobijom, strahom od drugog i drugačijeg, izolacionističkim tendencijama, ona uporno zagovara politiku otvorenosti i tolerancije među državama i narodima. I dalje se zalaže za slobodno kretanje ljudi, robe i usluga preko granica, unutar Evrope i šire. Cijenim njenu snagu i dosljednost tim osnovnim liberalnim načelima.

Koliko je švedsko društvo podijeljeno?

Švedsko društvo na žalost jeste podijeljeno, a linija razdvajanja je više: ljevica-desnica, nacionalizam-kozmopolitizam, grad-selo, većinsko stanovništvo-manjinske grupe, bogati-siromašni itd. Naravno, sve te podjele, kao i sam termin „podjela“, su relativne. Ne želim da se stekne dojam da se švedsko društvo nalazi na ivici građanskog rata, ili da su naši gradovi preplavljeni beskućnicima i gladnim ljudima. Daleko od toga. Ipak, nepovjerenje među ljudima, kao i ono prema takozvanim „političkim elitama“, je u stalnom porastu i bojim se da kulminaciju te mržnje i netrpeljivosti još nismo vidjeli.

Nalazi li švedska desnica inspiraciju u desničarskim partijama Austrije, Italje, Mađarske i Poljske?

Teško je znati tačno da li švedski ekstremisti uvoze ili izvoze tu ideologiju. Steve Bannon, bivši strateški savjetnik američkog predsjednika Trumpa, je u nedavnoj posjeti Švedskoj obasuo lokalne desničarske ekstremiste, Sverigedemokraterna, hvalospjevom i označio ih jednim od pionira evropskog desničarskog populizma. Pri tome je dodao da američki desničari mogu dosta da nauče od švedskih. Ekstremna desnica Evrope je čvrsto umrežena, a imaju i vlastiti klub poslanika u Evropskom parlamentu. Rado se sreću da bi razmijenili znanje i iskustva, uče jedni od drugih i ne smatraju se međusobnim konkurentima. Dapače, na istoj su misiji, koja se sastoji od podrivanja institucija demokratije i ljudskih prava, slabljenja Evropske Unije, „vraćanje“ suvereniteta državama članicama Unije. Postoji izreka: „Svakoj revoluciji je potreban neprijatelj“. Uloga arhi-neprijatelja „evropske civilizacije“ je historijski „dodjeljivana“ Jevrejima, a danas su njeni novi stari nosioci muslimani. Želim dodati da ruski režim aktivno podupire ovu najezdu desničarskog ekstremizma u Evropi, kao što i potpiruje etničke netrpeljivosti u BiH. To mu sigurno ne ide na čast.

Foto: Gabriel Liljevall

Pratite li političko stanje u BiH i kakve su po vama šanse građanskih i lijevih stranaka na oktobarskim izborima?

Političku situaciju u BiH pratim onoliko koliko mi to svakodnevne obaveze dozvoljavaju. Ja bih političko stanje u zemlji okarakterisao kao tmurno, s lošim kratkoročnim izgledima za poboljšanje. Agresija na BiH od strane tri susjedne države, genocid, etničko čišćenje i masovno razaranje infrastrukture, su učinili svoje. Dejtonski sporazum u cjelini, a Aneks 4 pogotovo, je nagradio gore navedene zločine. Opstanak entiteta je time uvreda za zdrav razum i ljudsko dostojanstvo. Obzirom da je međunarodna zajednica „kumovala“ toj nepravdi ona je obavezna da pomogne i razrješavanju situacije. Kategorija „konstitutivnog naroda“ je također neprimjerena i nedemokratska. Predstavnicima i pregovaračima iz EU, koji se bave Bosnom i Hercegovinom, je sam taj pojam diskriminatorski, da ne kažem „aparthejdski“. Zlonamjerno miješanje susjednih zemalja u unutrašnje poslove BiH još je jedna bitna prepreka napretku ka euroatlantskim integracijama.

Princip „jedan čovjek/žena, jedan glas“ je osnovni recept za svjetliju budućnost BiH. Borba protiv korupcije i kriminala se mora voditi beskompromisno. Treba se ulagati u obrazovanje i realni sektor, a današnja levijatanska administracija se mora svesti na neophodni minimum. Bitno je napraviti korjenite promjene na ekonomskom planu, kako bi se privukle veće investicije iz inostranstva. Vlast se mora više posvetiti borbi za restituciju državne i lične imovine, otuđene u toku agresije na BiH.

To su neke moje opšte želje za BiH, a sada da odgovorim na vaše pitanje.

Smatram da su nacionalne stranke glavna prepreka izlasku BiH iz političkog ćorsokaka. Šanse građanskih stranaka, koje su većinski upravo ljevičarske, na oktobarskim izborima su velike. Vjerujem da će SDP, predvođen Denisom Bećirovićem, sa ili bez podrške DF-a i ostatka ljevice, ostvariti dobre rezultate na predstojećim izborima. Denis Bećirović ima jaku podršku unutar partije, beskompromisan je po pitanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta države, a istovremeno uživa i relativno visok ugled kod pripadnika svih nacionalnosti. Možda sam i previše optimističan, ali s Bećirovićem i Željkom Komšićem istovremeno u Predsjedništvu BiH mislim da stvari mogu krenuti nabolje. Hoće li problemi oko Izbornog zakona uopšte dozvoliti implementaciju izbornih rezultata, i kako će na sve to reagovati visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko, ostaje da se vidi.

Dolazite iz Banja Luke koja je jedna od simbola ratnog zla. Koliko vi možete učiniti da se istina o devedesetim čuje u Evropi?

Dolazim iz Banja Luke, još jednog od simbola agresije i zla koje je zadesilo RBiH. To su naravno i Višegrad, Žepa, Goražde, Vlasenica, Zvornik, Foča, Bijeljina itd. Ja sam lično učestvovao u organizaciji brojnih manifestacija i tribina, kako povodom proslave Dana nezavisnosti i obnove Dana državnosti BiH, tako i pri obilježavanju Dana bijelih traka i 11. jula. Također sam objavio brojne članke koji se bave tematikom genocida nad Bošnjacima i ratnog pakla, gdje nerijetko ukazujem na sličnosti između uvertire za golgotu Bosne i Hercegovine 90-tih i trenutnog demoniziranja muslimana širom Evrope. Mnogi od nas u Švedskoj, svako na svoj način, doprinosi širenju istine o agresiji na BiH i borbi protiv historijskog revizionizma. Na tom putu nema posustajanja. Dužni smo to žrtvama zločina, a i nama samima.

Sasvim je jasno da dosadašnje vlasti nisu imali nikakvu strategiju u odnosu prema našim ljudima koji žive izvan BiH. Kako bi po vašem mišljenju ta strategija trebala izgledati?

Ja sam lično, kroz bosansko-švedsku organizaciju APU (Akademici, poduzetnici i umjetnici), već učestvovao u sklapanju prednacrta Politike o saradnji sa iseljeništvom, koji je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice nama uputila. U saradnji sa brojnim organizacijama iz BiH i Švedske APU već godinama radi na formalizaciji odnosa između matične države i dijaspore. Potrebno je, na primjer, formirati ministarstvo za dijasporu. Ovo što sada slijedi je moje vlastito mišljenje, tj. ne govorim za APU ili nekog drugog. Vlast u BiH treba raditi na uspostavljanju bilateralnih sporazuma o dvojnom državljanstvu sa državama gdje borave iseljenici iz BiH. Smatramo neophodnim uspostavljanje jednog državnog fonda solidarnosti, gdje dijaspora ima mogućnost da uplati novac namijenjen za pomoć socijalno ugroženim kategorijama i teško bolesnim osobama. Škole u dijaspori, koje nude časove maternjeg jezika, treba opremiti savremenim udžbenicima i literaturom. Nužno je da bilo kakva strategija koja će se baviti pitanjem dijaspore sadrži i obećanje da se zvanični predstavnici BiH u inostranstvu neće imenovati po partijskim ili rodbinskim linijama, nego da će na ta mjesta u budućnosti isključivo dolaziti kompetentne osobe.

Ipak, smatram da ne treba pretjerivati važnost jedne takve strategije. Razlog zašto mi decenijama odvajamo lične resurse za BiH, novac, vrijeme i ostalo, je ljubav prema svemu onom što je BiH: njeni ljudi, njena priroda, njen demokratski i razvojni potencijal. Mi smo svjesni naše dužnosti prema matičnoj zemlji, svjesni smo vitalne uloge dijaspore za politički i ekonomski opstanak i napredak zemlje. Niti jedan političar ili bilo koji drugi faktor ne može to promijeniti.

Želim dodati da smo mi također svjesni prijetnji kojima je Bosna i Hercegovina i dalje izložena. S toga, mi sa jednom zdravom dozom opreza i velikom količinom optimizma radimo za bolju budućnost Bosne i Hercegovine i svih njenih građana.