O PARANOJI I DRUGIM NOVIM NORMALNOSTIMA

Autor/ica 👤 Zdenko Kremer 30.7.2020. u 10:09

Povezani članci

foto: MeMjekun.com

Uistinu, nije potrebno previše razmišljanja da bi se zaključilo kako prijetnje otkazima, siromaštvom ili financijskom propašću nisu primarno posljedice pandemije korona virusa, nego nečega drugog, a da je pandemija poslužila tek kao okidač za njihovo intenziviranje – s tim da konačno treba primijetiti kako virus čovjeka može učiniti bolesnim, a ponekog i ubiti, ali da je sve ostalo stvar nas samih, ili ako nije – a nije – onda da je stvar “sustava” – koji i inače uobičava ispitivati granice svoje elastičnosti, ali je sada (tj. tokom perioda od zadnja dva-tri desetljeća) postao već toliko fragilan da mu, kako vidimo, urušavanje prijeti ne samo ako proizvodi nedovoljne količine hrane, energenata, vozila, stanova, robe široke potrošnje, komunalnih usluga, turističkih kapaciteta, mogućnosti zaduživanja i još ponečega, nego i onda kad ih stane trošiti manje nego što je to uobičavao ranije, a proizvodnja je više-manje ista. To da će “normalni funkcionalni pa i strukturalni modalitet sistemskog uma” u takvim okolnostima biti upravo “paranoja”, potpuno je za očekivati.

Kaže Miljenko Jergović u jednom svom nedavnom tekstu kako se nada da će jednog lijepog dana, kad aktualna “korona kriza” napokon mine, netko od velikih filozofa ili teoretičara suvremene kulture uspjeti rastumačiti što se to u glavama ljudi diljem svijeta događalo ove zlosretne godine gospodnje 2020. Da će nam netko od njih objasniti, dakle, kako su tolike mase ljudi mogle povjerovati da je ovaj opasan virus koji prijeti čovječanstvu stvorio Bill Gates, da se taj virus reproducira pod utjecajem zračenja najsuvremenijih, tzv. 5G, telekomunikacijskih mreža, te da je čitava ova “pandemijska shema” smišljena u suradnji s velikim farmaceutskim korporacijama koje će svojim cjepivom, što će se primijeniti na kompletnu ljudsku populaciju, sve nas zajedno pretvoriti u zombije i usput si priskrbiti golemu financijsku korist. I nije tu Jergović jedini koji se čudom čudi, ima podosta uglednih komentatora s ovih “naših prostora” koji su svojim recentnim uradcima dali doprinos ovoj vrsti javno izražene konsternacije i zgražanja nad ludošću ljudskih masa koje paranoidni sindrom zahvaća znatno efikasnije i žešće od koronavirusne bolesti.

Dakako da će filozofi i društveni teoretičari ove ili one fele imati mnogo posla oko tumačenja svih finesa zbivanja koja se upravo odvijaju pred našim očima. Međutim, razumijevanje fenomena o kojemu je ovdje riječ i na intelektualnoj razini znatno višoj od one na kojoj komentatori jergovićevskog kova inače percipiraju stvarnost pa je onda pokušavaju interpretirati u svojim kolumnama, ne bi trebalo predstavljati neku veliku poteškoću. Nema sumnje naime da su već u vremenu između dva svjetska rata protumačeni mnogobrojni psihološki, sociološki pa i kulturološki mehanizmi usljed kojih će u okolnostima krize poput ove koju je generirala aktualna pandemija, ljudi reagirati upravo na način o kojemu svjedočimo danas. Primjerice, na osnovi razmatranja problematike “funkcioniranja ljudskog mišljenja u javnom životu” koje je u svojoj knjizi “Ideologija i utopija”, izdanoj pred devedeset godina, proveo njemački sociolog i filozof Karl Mannheim, možemo zaključiti kako je, generalno uzevši, razlog zbog kojega će neki neimenovani pojedinac povjerovati u određenu “teoriju zavjere”, potpuno sukladan razlogu zbog kojega Jergović ne uspijeva shvatiti kako je moguće da u bilo koju od “teorija zavjere” bilo tko povjeruje. Štoviše, možemo reći kako, koristeći se Mannheimovim rezultatima, možemo steći zanimljive uvide u narav uobičajenog načina argumentiranja superiornosti “logike” kojom se u svojim prosudbama rukovode Jergović i njegovi istomišljenici u odnosu na “logiku sumanutih paranoika” nad čijim se “konspirološkim konstrukcijama” ovi prvi sablažnjavaju – pri čemu se, dakako, pretpostavlja da se radi o logici zdravog razuma koji shvaća što je to univerzalna istina i opće dobro, pa u to ime onda i istupa, suprotstavljajući se, eto, u ovim sumornim i turbulentnim vremenima stihijama bezumlja.

Spomenuta Mannheimova knjiga, a i neki drugi njegovi radovi, zanimljivi su nam upravo zbog toga što polaze od pitanja – Može li se uopće doći u posjed “univerzalne istine o društvenoj stvarnosti”, pa zatim sukladno ovoj spoznaji djelovati u smjeru općeg dobra? Odgovor koji Mannheim daje na ovo pitanje, formuliran u obliku njegove “sociologije znanja”, bio je u mnogobrojnim polemikama koje su uslijedile nakon pojavljivanja njegove knjige uvelike osporavan, te ga, u cjelini, možemo smatrati dvojbenim, no nedvojbeni su rezultati do kojih je došao razrađujući tezu o “egzistencijalnom položaju subjekta kao konstitutivnom čimbeniku njegovog mišljenja, konstatacija i spoznaja” u okviru koje je posebno zanimljiva problematika “interesno vezanog” poimanja stvarnosti zbog kojega određeni njezini “dijelovi” – premda inače pristupačni – ostaju nedokučivi ljudskom umu jednako kao što nedokučivima ostaju ona njezina područja koja su iz ovog ili onog razloga nedostupna čovjekovom iskustvu ili spoznajnim uvidima. To da su nečiji stavovi pa i “viđenje svijeta” određeni njegovim interesima, pogotovo onim “materijalnim”, nešto je što svatko od nas naslućuje intuitivno – pa će u tom smislu valjda svaki od onih “sumanutih paranoika” ustvrditi kako se u Jergovićevom slučaju radi naprosto o pristojnim novčanim iznosima koji se mogu inkasirati na osnovi propagiranja “službene slike svijeta” koju formiraju stanoviti “svjetski centri moći”, dok su, u njegovom vlastitom slučaju, u pitanju još i mnogo veći iznosi cijena kojima se povjerenje u takva (bajkovita) tumačenja zbivanja u današnjem svijetu plaća.

Mannheim međutim, ovu našu intuitivnu slutnju stavlja u kontekst široke sociohistorijske analize kroz koju pokušava pronaći modalitete “iskrivljavanja” slike svijeta i samog načina mišljenja, uvjetovane našim interesima, kao i našim socijalnim okruženjem u njegovoj vremenskoj dinamici. Tako dolazi do pojma ideologijskog načina mišljenja ili ideologijske svijesti – što je koncept poznat od ranije, ali to sad više nije, kao primjerice u Marxa, “iskrivljeno mišljenje” pripadnika eksploatatorskih klasa koje usljed svoje instrumentalizacije u svrhu očuvanja povlaštenog statusa svojih subjekata ne doseže istinu o društvenoj stvarnosti, nego je to “oblik mišljenja” koje zbog svoje “socijalne ukorijenjenosti” ne uspijeva doprijeti do njezinog “univerzalnog sagledavanja”.(1)

Još jednu novinu, koju Mannheim iščitava na osnovi rezultata svoje analize, predstavlja stajalište da bi pogrešno bilo svaki način mišljenja, odnosno svaku “formu ljudske svijesti” smatrati nužno “ideologijskom” – kako se to danas obično (i nimalo slučajno) sugerira u javnosti, a što je stav i mnogih recentnih teorijskih rasprava (koje često ideologiju tumače kao neku vrstu “naočala kroz koje promatamo svijet”), usljed čega se onda u taj isti koš obično trpa i rečeno “konspirološko tumačenje stvarnosti”. Istina, o alternativama “ideologijskom promatranju svijeta”, odnosno njegovom prevladavanju, i sam je Mannheim imao prilično ambivalentan stav, no ono što je barem u njegovom navedenom djelu jasno istaknuto jest distinkcija pa i suprotstavljenost “ideologijske svijesti” u odnosu na onu “utopijsku”, koja se također može smatrati “nesagledavajućom sviješću” – dakle neadekvatnom “realnoj egzistencijalnoj situaciji danog historijskog trenutka” – čija je narav, međutim, korjenito drugačija, pošto se ovdje radi o “obliku misli koji transcendira aktualnost iz perspektive svoje zamisli o budućnosti”, a ne iz perspektive precepcije vlastite socijalne ukorijenjenosti – zbog čega bi se o utopijskoj svijesti kao “pogrešnoj” ili “iskrivljenoj” moglo govoriti jedino u smislu potencijalnosti (bio bi to “samo onaj njezin ‘sadržaj’ koji se neće ostvariti u nadolazećem historijskom procesu”). Dio Mannheimovih metodoloških postavki zajedno s odgovarajućom terminologijom danas možemo smatrati anakronim, neprimjerenim sadašnjem poretku stvari (on je sam postao svjestan manjkavosti svoga kapitalnog djela već u doba Hitlerovog uspona na vlast, kada je napustio Njemačku da bi se skrasio u Londonu) no čini se da njegov kategorijalni aparat u idealnotipskom smislu primjenjiv i u ovom našem vremenu, premda bismo, razmatrajući “framework” zavjereničkih teorija o kojima je ovdje riječ, umjesto o utopijskoj, radije trebali govoriti o “distopijskoj svijesti”(2) – budući da ovdje posrijedi nije “zamisao o budućnosti u smislu projekcije vlastitih težnji i nadanja”, nego upravo nemogućnost formiranja misaonih projekcija takve vrste, povezana sa nesigurnošću i strahom pred onim što budućnost sobom nosi. Ako se dakle u ovom kontekstu i može govoriti o paranoidnim idejama ili paranoidnom sindromu uopće, onda se tu ne radi naprosto o sumanutim konstrukcijama i iracionalnim strahovima, nego u prvom redu o načinu doživljavanja onih izgleda koje nam bjelodanima čini krajnje racionalna ekstrapolacije aktualnih trendova, za koju nije potrebno čitati makroekonomske analize Thomasa Pikettyja ili Branka Milanovića ili pak slušati upozorenja Grete Thunberg – o gorućoj “epidemiološkoj situaciji” da i ne govorimo – tim prije što sve ove trendove, kao i njihove posljedice, “prosti puk” ili točnije rečeno “mase tranzicijskih gubitnika” veoma konkretno osjećaju na vlastitoj koži.

Ovako se očito otvara mogućnost sociološkog tumačenja fenomena “konspiroloških teorija” kao manifestacija distopijske svijesti, ili preciznije, kao odgovora “gubitničkih masa” na nepostojanje prikladnih perspektiva budućnosti, kako individualne tako i one globalne, potrebnih da se nedvosmisleno zacrta i neki vlastiti egistencijalni smisao. U okvirima jednog takvog tumačenja zasigurno bi se moglo pokazati kako ono što se u kolokvijalnom govoru kao i egzegetici većine naših medijskih komentatora podrazumijeva pod pojmom “paranoje” – konkretnije one “paranoje” koja se iščitava iz “zavjereničkih shema” – obuhvaća veći broj psiholoških mehanizama i socijalnih fenomena čije veze i interakcije obrazuju zatvoren krug – narodski “vrzino kolo” – unutar kojega se manifestira jedna kompleksna psihosocijalna patologija – pri kojoj, ukratko rečeno, egzistencijalna neizvjesnost skupa sa njome povezanim strahovima što potkopavaju najdublje osnove čovjekovog samorazumijevanja, rađa distopijskom sviješću, dok određeni intelektualni impulsi uvjetovani resantimanom osujećenog subjekta, voljnim elementom putem kojega se pojedinac pokušava nositi sa distopijom u sebi i oko sebe, dovode do formuliranja smionih “konspiroloških konstrukcija” – koje onda opet, kroz svoju diseminaciju, u povratnoj sprezi, kao i u međudjelovanju s raznolikim “vanjskim čimbenicima” – kojima ćemo ubrzo posvetiti nešto više pažnje – uvećavaju kolektivna strahovanja.

foto penbih.ba

Na osnovi ovoga što smo dosada rekli, izravno dolazimo do zaključka kako stavovi Jergovića i njegovih istomišljenika, spomenuti prethodno, nisu suprotstavljeni stavovima pristaša “zavjereničkih teorija” – i to u tolikoj mjeri da će ih ovaj prvi naprosto diskvalificirati postavljajući im bez krzmanja psihijatrijske dijagnoze – zato što se u prvom slučaju radi o intelektualnoj eliti, a u drugom o gomili luđaka ili budala, nego zato što se radi o sukobu “dvaju oblika mišljenja”, odnosno dvaju “strukturalnih modaliteta ljudske svijesti” – čiji odnos zapravo presudno determinira ono što se obično naziva “društvenom sviješću”, a s kojom je čvrsto povezana i “društvenu stvarnost” uopće – od kojih prvu karakteriziramo kao ideologijsku, a drugu kao distopijsku. To da se u prvom slučaju zaista radi o ideologijskoj svijesti nije potrebno dokazivati dubljom sociološkom analizom – ova se svijest jasno očituje već i u krajnje neozbiljnom načinu tretiranja jednog nedvojbeno sociološkog fenomena globalnih razmjera – posebice u smislu njegovog psihologiziranja – koji je u medijima postao uobičajen, tako da ga, primjerice, Jergović u svom tekstu promatra iz rakursa kakvog samoukog psihijatra kojega se može pronaći pred svakim kvartovskim dućanom. Ne radi se doduše, u ovom konkretnom slučaju, o “samoskrivljenom nesagledavanju” koje se po Mannheimu može svrstati u domenu “partikularnog pojma ideologije”, zajedno sa “namjernim iskrivljavanjem i izvrtanjem činjenica”, što ovdje možda također nije slučaj – budući da je njegov spomenuti tekst ispao takav kakvim je ispao najvjerojatnije zato što je Jergoviću svejedno, pa odrađuje svoj posao rutinski, po automatizmu, u skladu sa općeprihvaćenim standardima i kriterijima našega novinarstva – no ova okolnost ne mijenja ništa, pogotovo ne na bolje. Uostalom, ideološkom kategorijom u smislu njenog “partikularnog pojma” mogu se smatrati i sami ovi standardi i kriteriji, odnosno generalna razina našeg mainstream novinarstva koje je samo za sebe jedan zanimljiv sociolološki fenomen kojemu bi trebalo obratiti jako mnogo pozornosti.

I tako se, po tko zna koji put, vraćamo na temu uloge suvremenih medija u životu suvremenog društva, koja je i u ovoj priči dakako neizostavna, što je potpuno jasno i razvidno svima, no ono što se često gubi iz vida jest činjenica da je ta uloga ovdje dvojaka – s jedne strane radi se o mnoštvu “neslužbenih komunikacijskih kanala” putem kojih se, kroz širenje neprovjerenih informacija i proizvoljnih idejnih shema, reproducira distopijski doživljaj stvarnosti, što jest problem no ništa veći od problema distorzije posredovane slike svijeta koju, s druge strane, generiraju ideološke manipulacije sveprisutne u tzv. službenim tj. etabliranim medijima – zahvaljujući čemu nastaju brojne povratne veze kroz koje ideologijska svijest s jedne i distopijska svijest s druge strane “hrane” jedna drugu “junk foodom” iz svojih kuhinja – s tim da se u prvom slučaju radi o industrijaliziranoj produkciji u stilu Mc Donaldsa, dok je drugom slučaju riječ o kulinarstvu iz kućne radinosti. S obzirom da se na taj način stvara strahovita medijska kakofonija – u kojoj više ništa nije izvjesno niti je išta jasno, pa se onda – pošto upravo “mediji” danas predstavljaju primarni “medij spoznavanja stvarnosti” – u pitanje dovodi i vlastita percepcija osobne egzistencijalne situacije, posebice ako je ta situacija već na ovaj ili onaj način destabilizirana, da ne spominjemo sada i upitnost neke šire slike o aktualnim zbivanjima u suvremenom svijetu, posebice “službenih narativa” o aktualnoj politici, ekonomiji, znanosti itd. – nimalo ne čudi što sveopća nesigurnost, nepovjerenje prema svemu onome što mislimo da znamo i držimo da jesmo, na razini individualnog doživljavanja stvarnosti producira paranoju (u smislu refleksije fenomena objašnjenog maločas na ljudsku osobnost) kao životni osjećaj, dok susljedne konspirološke teorije postaju diskurs prostog puka u doba “postmoderne tranzicije” – način razumijevanja svijeta, odnosno neka vrsta (neusustavljene) filozofije ili čak znanosti “gubitničkih masa”, posebice onih njihovih dijelova koji su se usljed daleko nedostatne socijalne pokretljivosti u vertikalnom smjeru našli u potpunom egzistencijalnom vakuumu.(3) Nema sumnje da tek u svjetlu zapažanja i interpretacija ove vrste razumljivima postaju neočekivani razmjeri pa i neobična inventivnost konspiroloških konstrukcija koje danas zatičemo na društvenim mrežama i u glavama ljudi, što ostaju enigmom svima onima koji “fenomen paranoje” manifestiran na takav način, interpretiraju isključivo u smislu ludosti neke nevoljne ljudske jedinke koja krivo povezuje stvari i pojave – kao što to čini Jergović u nastavku svoga teksta što je poslužio kao povod ovog našeg komentara.

Ovdje međutim treba upozoriti na indikativnost činjenice da ovakvo gledanje na problemski kompleks “paranoidnog sindroma gubitničkih masa”, pri kojemu se on dakle svodi jedino na svoju psihopatološku komponentu, nije iznimka nego pravilo – pa da se onda, primjerice, u informativnim emisijama naših televizija ukazuje naprosto na potrebu da se pridružene psihičke smetnje – anksioznost, opsesije, depresije i sl., inače posebno potencirane u aktualnoj kriznoj situaciji – tretiraju kao javnozdravstveni problem i rješavaju novim “sistemskim mjerama” ili uvećavanjem i unaprijeđivanjem “sistemskih resursa”, dok se komponenta ove priče koja se odnosi na socijalnu patologiju potpuno previđa, premda je iz svega dosada rečenog očito da sukus problema leži upravo na tom terenu. Uistinu, nije potrebno baviti se sociologijom da bi se uvidjelo kako ono što smo nazvali “distopijskom sviješću”, ne možemo smatrati posljedicom “psihičkih smetnji ljudskih individua” pa se onda svoditi na termine “masovne psihoze” ili “kolektivne paranoje” (koji i tako nemaju nikakvog smisla), nego da je upravo obrnuto – da prevladavajuća distopijska svijest kao društveni fenomen, predstavlja njihov uzrok, odnosno neku vrstu hranjive podloge na kojoj one nastaju i dalje se razvijaju. Štoviše, distopijska je svijest, već s obzirom na brojnost svojih manifestacija i dalekosežnost njihovih učinaka, zacijelo toliko korjenit uzrok delikatne “egzistencijalne situacije” današnjeg trenutka da se odgovarajući problemski kompleks bez imalo pretjerivanja može smatrati “sistemskim problemom” zapadnjačke civilizacije. A zašto ovaj “sistemski problem” gotovo nitko ne primjećuje i zašto to uopće nije slučajno – postaje jasnije ako ga promotrimo u još širem kontekstu u kojemu pojam “paranoje” treba postaviti na još generalniju osnovu.

Foto: AFP

O “paranoji” shvaćenoj u ovom smislu, dakle kao o sistemskom problemu te o onome što smo nazvali “sistemskom paranojom” nižepotpisani je autor pisao u vrijeme kada je aktualna bila “afera Snowden”. Edward Snowden je – prisjetimo se – američki informatički stručnjak koji je bio zaposlen u instituciji pod nazivom National Security Agency (NSA) sve do trenutka svoje zviždačke akcije sredinom 2013. kada je iznio na vidjelo da NSA, koristeći enormne informatičke, resurse koji su bili držani pod velom tajnosti prisluškuje sve telefonske razgovore unutar Sjedinjenih Država i sveukupnu elektroničku komunikaciju na globalnom nivou, što su razmjeri uhođenja ljudskih jedinki kakvi nisu zabilježeni ni u jednom “totalitarnom poretku”, premda vjerojatno samo zato što ranije nije bilo tehničkih mogućnosti da se takvi razmjeri dostignu. O važnosti ove priče svjedočio je bijes kojom je američka administracija okomila na Snowdena nakon što je preko novinara Glenna Greenwalda i Laure Poitras iznio ove podatke u javnost, kao i upornost kojom je nastojala da mu “stane na rep”, sve dok se ovaj nije, zahvaljujući stjecaju sretnih okolnosti, uspio dokopati Putinove Rusije u kojoj je dobio azil. Ova mala digresija sa “slučajem Snowden” lijepo ilustrira razlog zbog kojega je u kontekstu razmatrane problematike termin “paranoja” potpuno primjeren, premda se taj termin čak i u razmatranjima “zavjereničkih teorija” koristi uglavnom u prenesenom značenju – obično se uzima da su njihovi stvaraoci i posvećenici mnogo više budale nego luđaci – dok se, u okvirima diskursa o aktualnoj krizi, obično niti ne spominje, nego je redovno riječ o (mogućoj) panici, odnosno njezinom sprječavanju, pri čemu se inducirane psihičke smetnje pojedinačnih ljudskih bića rijetko kada podvode pod paranoidni sindrimom ili poremećaj (nego se, kako već rekosmo, obično govori o anksioznosti, depresijama ili opsesijama). Stvar je, dakle, u tome što se ovdje ne radi o paranoji kao procesu izokretanja percepcije stvarnosti, koji zahvaća pojedince ili društvene skupine, nego o paranoji kao načinu funkcioniranja “sustava” koji je na munjevito širenje distopijske svijesti – što je i započelo upravo negdje na prijelazu u novi milenij, usporedo s prvim znakovima krize neoliberalnog modela – i na s njome povezan resantiman ili otpor (koji se na ekstreman način odražava kroz globalni terorizam), reagirao sistematskim sumnjičenjem odnosno uhođenjem kompletne svjetske populacije.

U spomenutom tekstu posvećenom Snowdenovoj sabotaži pokušali smo argumentirati tezu da je “paranoja”, o kojoj je ovdje riječ, a koju možemo nazvati “sistemskom”, postala nekom vrstom sudbine žitelja razvijenog svijeta, i “gubitničke” i “dobitničke” populacije – tim prije što je, među njima stvoren praktički nepremostiv jaz. Međutim, ono što treba dodati jest da ova paranoja ne predstavlja samo svojevrstan odraz bojazni “tranzicijskih dobinika” induciranih ovakvom polarizacijom, na “generalnom planu”, nego je i rezultat očitog nastojanja da se uobičajeni “paranoidni refleks” kojim pojedinac reagira na preintenzivnu egzistencijalnu ugrozu s krajnje nejasnim uzrokom, povodom i mogućim posljedicama, preobrazi u “sistemski moment” zahvaljujući kojemu se u odgovarajućim okolnostima anulira subverzivni potencijal distopijske svijesti, posebice njezinog resantimana, koji onu “vansistemsku paranoju gubitničkih masa” o kojoj smo govorili ranije, može učiniti prilično opasnom. Dokazom ove teze može se smatrati već i odnos globalne javnosti prema “aferi Snowden” kojoj se nije pridavala veća pažnja te je brzo bila zaboravljena, a posebno odnos društva prema uvođenju potpuno vidljivih sustava nadzora – nadzorne kamere, pozicioniranje preko GPS-a te pogotovo društvene mreže poput Facebooka – što je sve prihvaćeno s velikim entuzijazmom, kao što se veoma spremno prihvaća i mogućnost zajedničkog sudjelovanja u strahovanjima da se sa “sustavom” ne desi kakav veliki kvar, da mu ne procuri hladnjak ili mu se, nedaj Bože, zaribaju klipovi u cilindru, pa da sve stane – kao što je stalo u ožujku ove godine. Nije naime u priči oko uvođenja sustava elektroničkog nadzora poanta u strahu pojedinca, recimo od terorističkih napada – jer nisu sami građani Sjedinjenih Država, zbog vlastitih strahovanja ove vrste, inicirali ni izgradnju “Utah Data Centera” niti kreiranje programa pod nazivom “Prism” ili “Boundless”, oni čak štoviše o svemu tome pojma nisu imali sve do Snowdenove akcije, kao što pojma nisu imali ni mnogi vrlo visoki državni dužnosnici. Ovdje se, prema tome, radi o “strahu sustava za vlastiti integritet”, pri čemu se činjenca da se ovaj strah iskazuje ne samo kao “sistemski” nego i kao “potpuno ljudski”, teško može objasniti drugačije nego mehanizmom bezuvjetne identifikacije, istovrsne onoj koja nas vezuje uz vlastitu naciju, profesiju ili omiljeni nogometni klub, a koji upravo i omogućava da “sustav”, u nekoj vrsti povratne sprege, stekne svojevrsnu “autonomiju”. Nije tu zasigurno u pitanju samo naša “ovisnost o sustavu” koji nam omogućuje školovanje i zaposlenje, brine o našem zdravlju ili isplaćuje penziju, jer je primjerice i onaj drugi, “komunistički sustav”, koji se urušio prije trideset godina bio možda i korektniji u brizi o našem školovanju i zaposlenju, zdravlju i socijalnoj sigurnosti, a opet se najveći broj njegovih podanika prema njemu odnosio s krajnjim prijezirom, a neobično je mnogo ljudi samo smišljalo način kako da mu podruje temelje ne bi li se srušio što prije.(4) Inače, argumentom za ovu našu tvrdnju zacijelo se mogu uzeti i događnja u današnjoj situaciji “korona krize”, kada se bojazan od “raspada sustava”, i to ne zdravstvenog, nego gospodarskog, čak i u ozbiljnim medijima, očituje posve eksplicitno, u katastrofičkim tonovima, kao da se radi o kakvoj velikoj prirodnoj nepogodi, a ne o posljedici sistemskih deficita, defekata ili devijacija, koje se u “kriznim situacijama” samo očituju u mnogo zaoštrenijoj formi, a koje se nadvladavaju zahvaljujući političkim intervencijama, aktivističkom angažmanu ili na neki treći način, kako se to već pokazuje mogućim. Pritom identifikacija o kojoj je riječ – što već i po svojoj prirodi omogućava kanaliziranje društvene dinamike u smjeru što mimoilazi svaki ovakav poduhvat – nedvosmisleno ukazuje na novo shvaćanje “egzistencijalnog položaja” suvremenog čovjeka, pri kojemu “sustav” predstavlja onu socijalnu superstrukturu koja je postala ne samo njegov primarni, nego i njegov jedini “referencijalni okvir”, jer su ovdje “apsorbirani” svi ostali takvi okviri – nacionalni, profesionalni, konfesionalni u najširem smislu, pa i onaj koji se tiče čovjekove “privatnosti”. A pošto je, kako rekosmo, “način funkcioniranja (konkretno postojećeg) sustava” pa onda sljedstveno i svih njegovih “sastavnih elemenata” upravo “sistemska paranoja”, nimalo ne čudi što takav modus operandi biva “spušten” na razinu životnog osjećaja pojedinca tj. učinjen standardom našeg doživljavanja svijeta – što ide tim lakše zbog već spomenute povratne sprege sa “vansistemskom paranojom” distopijske svijesti kroz koju se neprestano produbljuje čovjekovo nepovjerenje i distanciranost prema vlastitoj okolini. I to su, čini se, najbitnije novine onog “novog normalnog (stanja)” o kojemu se danas govori toliko mnogo, a prije se nije govorilo uopće, premda ono nije stvoreno usljed “korona krize”, nego je (prešutno) inaugurirano još nakon događaja 09/11/01, dakle nakon rušenja tornjeva World Trade Centera(5) – da bi se nakon toga “unaprijeđivalo” u upravo naznačenom smjeru te na koncu pronašlo gotovo savršeno opravdanje.

Da pojasnimo – ovdje o paranoji govorimo ne samo zbog razmjera ovih strahovanja (sustava nad samim sobom kojemu se onda pridružuju i ljudi), nego prvenstveno zato što “stanje stvari” potpuno odgovara definiciji ovoga pojma – dakle zbog toga što se radi o reakciji na preintenzivnu egzistencijalnu ugrozu s krajnje nejasnim uzrokom i mogućim posljedicama (povod je jedino sasvim neupitan) koja traje predugo da bi se sve moglo zadržati na pukoj panici. Pritom se, da budemo još jasniji, ne radi (nažalost) o egzistencijalnoj ugroženosti ljudi – kojima uistinu prijete otkazi, siromaštvo, financijska propast, a na koncu i sam virus sars-cov-2, nego o ugroženosti “sustava” kojemu je zaista procurio hladnjak, a i razina ulja u motoru opasno je niska, što se doduše javno ne obznanjuje – premda se posve razgovjetno naslućuje – pa onda predstavlja i razložan izvor bojazni iz kojih nastaju “konspirološke konstrukcije”, posebice one razmatrane u ovom tekstu – koje, istina, mogu poprimiti najfantastičnije forme, ali to u ovoj našoj priči i nije suviše bitno. Uistinu, nije potrebno previše razmišljanja da bi se zaključilo kako prijetnje otkazima, siromaštvom ili financijskom propašću nisu primarno posljedice pandemije korona virusa, nego nečega drugog, a da je pandemija poslužila tek kao okidač za njihovo intenziviranje – s tim da konačno treba primijetiti kako virus čovjeka može učiniti bolesnim, a ponekog i ubiti, ali da je sve ostalo stvar nas samih, ili ako nije – a nije – onda da je stvar “sustava” – koji i inače uobičava ispitivati granice svoje elastičnosti, ali je sada (tj. tokom perioda od zadnja dva-tri desetljeća) postao već toliko fragilan da mu, kako vidimo, urušavanje prijeti ne samo ako proizvodi nedovoljne količine hrane, energenata, vozila, stanova, robe široke potrošnje, komunalnih usluga, turističkih kapaciteta, mogućnosti zaduživanja i još ponečega, nego i onda kad ih stane trošiti manje nego što je to uobičavao ranije, a proizvodnja je više-manje ista. To da će “normalni funkcionalni pa i strukturalni modalitet sistemskog uma” u takvim okolnostima biti upravo “paranoja”, potpuno je za očekivati.

Dakle, ako se već komentirajući aktualna zbivanja netko dohvaća “paranoje” kao motivske i tematske odrednice, onda bi morao imati u vidu mnogo širi kontekst od onog kojega razmatra recimo Jergović u svom, ovdje već više puta spomenutom članku, a koji je u medijskim istupima na ovu temu uobičajen. Taj bi kontekst trebao dakle uključivati ne samo “paranoidne mase”, nego i “paranoidni sustav”, koji, transformirajući po svojoj volji i zatim asimilirajući distopijsku svijest, ili je pak produbljujući u smjeru resantimana onih koji su ostali “izvan igre”, dodatno uvećava onu najobičniju, potpuno ljudsku paranoju. Pritom se svakako treba pozabaviti i tijesno povezanim fenomenom “fragilnosti” ovoga sustava, koji se tokom aktualne “korona krize” razotkrio u punoj svojoj raskoši, pa ga je komentiralo mnoštvo analitičara naše “nove svakodnevice”, čudeći se i užasavajući slično kao što se Jergović i njegovi drugari čude i užasavaju nad ludošću “zavjereničkih teorija” – premda je recimo suvremeni francuski filozof Jean Baudrillard upozorio na taj fenomen i objasnio njegove uzroke na prilično jasan i uvjerljiv način u svojim esejima od prije nekoliko desetljeća. Previše bi bilo na ovom se mjestu upuštati u detalje njegovih tumačenja koja se odnose na našu temu, no zgodno je spomenuti Baudrillardov koncept “simulakruma” – kao, u ovom konkretnom slučaju, “savršenog sustava” koji svoje savršenstvo duguje gubitku velikog dijela vlastite “stvarnosne utemeljenosti” – zbog toga što ovaj koncept objašnjava brojne aspekte ponašanja “sustava” o kojemu je i o kojima je bilo govora maločas, gdje svakako spada i onaj vezan uz ulogu medijskih elita (skupa s Jergovićem i njegovim sličnomislećim kolegama) u funkcioniranju tom simulakrumu inherentnog mehanizma upravljanja percepcijom stvarnosti, zahvaljujući kojemu se njegovo savršenstvo dostiže i održava, a zbog kojega pri svakom masivnijem upadu “izopćenih realnosti” u sistemsku domenu, poput ovoga koji se dešava zadnjih mjeseci, nastaju golemi problemi u životu i radu žitelja distopije 21. stoljeća. I upravo ova “izopćena realnost” (ili “nesagledana stvarnost”, u smislu naznačenom prethodno) predstavlja onu, ranije spomenutu, “preintenzivnu ugrozu” kojoj je izložen “sustav” ili bolje rečeno “sistemski simulakrum” – nisu to ni korona virus ni klimatske promjene ni globalne migracije ni islamistički terorizam – što sve predstavlja samo njezine više ili manje očekivane manifestacije.

U svjetlu Baudrillardovih uvida moguće je zapravo vrlo izravno odgovoriti na pitanje već pomenuto na početku, a koje glasi – Zašto bi “logika” kojom se rukovode Jergović i njegovi istomišljenici u svojim prosudbama bila superiorna “logici sumanutih paranoika” koji za “korona krizu” optužuju Billa Gatesa, telekomunikacijske korporacije, farmaceutsku industriju i bankarski sektor? Naime, ako se ideologijska svijest sistemskog simulakruma kroz svoju “razornu reviziju stvarnosnog principa” našla u “području nemogućnosti razlikovanja istine i laži”, baš kao što se kroz svoju “totalnu ekstrapolaciju principa Dobra” našla “onkraj horizonta metafizičkog sukoba dobra i zla”, kako bi to rekao francuski filozof,(6) koje bi onda vrijednosti i kakvi bi drugi kriteriji mogli nadilaziti najisprazniju diktaturu golog interesa? A ako je tako, onda se kao odgovor na postavljeno pitanje sasvim komotno može uzeti i onaj koji daju “mase sumanutih paranoika”, naveden u prvom dijelu teksta. Jer nije se potrebno udubljivati u filozofska razmatranja ili proučavati mističku literaturu da bi se zaključilo kako općim dobrom ne može biti ono dobro koje pretendira da bude dobro, isto kao što ni univerzalnom istinom ne može biti ona istina koja se nameće kao istina – i još na tako eksplicitan i, rekli bismo, besraman način, kao što to običavaju činiti opslužitelji mehanizma upravljanja percepcijom naše stvarnosti, koji, primijetimo, ne funkcionira na principima “logike zdravog razuma”, nego sukladno neprincipijelnostima “logike kaosa”.

A što se “logika” o kojima je ovdje riječ tiče, naglasit ćemo sljedeće: Ako je zahvaljujući određenim ideološki motiviranim strateškim odlukama upravljačkih elita iz “Atlantističkog kluba”, koje datiraju s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća – kojima je napušten realistički koncept društvene organizacije modernog doba u korist hiperrealističkog koncepta postmodernog sistemskog simulakruma ili sistemskog matrixa(7) (što je zacijelo dalo bitan doprinos pobijedi nad Istočnim blokom u Trećem svjetskom tj. Hladnom ratu) – čovječanstvo počelo nastanjivati univerzum virtualnih vrijednosti u kojemu uzročno-posljedične veze stvari i pojava slabe ili nestaju potpuno, pa onda sljedstveno i javno mnijenje lagano uplovljava u nešto što pojedini analitičari nazivaju “acausal realm”, zašto bi onda “gubitničke mase” bile obvezane praviti se da stari dobri “zakon uzroka i posljedica” još uvijek vrijedi? Uostalom ako se može dogoditi da čelnikom našeg najvećeg sveučilišta postane neodgovoran pojedinac koji se nije libio napustiti predavaonicu usred nastavnog sata, nakon što je pred prisutnim studentima izjavio kako se ne želi opterećivati poslom koji je kao sveučilišni profesor dužan obavljati, zašto bi onda sasvim sukladna “fuzzy logika” jedne “paranoidne studentice”, koju Jergović spominje u svom tekstu, bila išta neobično? Ili, ako se može dogoditi da su nakon sloma bankarskog sustava godine 2008. i nakon što su države “upumpavanjem” golemih količina novca (stvorenih ex nihilo) sanirale njihove gubitke, čelnici saniranih banaka ne samo ostali u svojim foteljama, nego su jedan drugome dijelili ekstra bonuse u iznosima koje običan smrtnik ne može ni zamisliti, zašto bi onda “fuzzy logika” “paranoidne mase” bio predmetom čuđenja bilo koga na ovome svijetu? Pa makar se radilo o pjesniku koji je i sam postao čuđenjem takve jedne vrste.

foto: hr.puntomarinero.com

Možemo spomenuti kako je Baudrillard još u svojoj knjizi “Simbolička razmjena i smrt”, objavljenoj 1976. godine, kao “strategiju otpora hiperrealističkom sustavu” predlagao “patafiziku, kao ‘znanost imaginarnih rješenja’ i znanstvenu fantastiku okretanja sustava protiv njega samog, na krajnjoj granici simulacije, reverzibilne simulacije u hiperlogici destrukcije i smrti” – pa si je izgleda, već tada, mnogo prije no što je povodom događanja 11. rujna 2001. napisao esej “Duh terorizma”, priskrbio etiketu “intelektualnog terorista” – premda se ovdje ne radi o “hiperlogici terorističke destrukcije” koja, usput budi rečeno, nije samo logika fanatičnih islamista nego je recimo i logika onih koji žude za osvetom zbog sramotnog poraza s jeseni godine 1989., poput sljedbenika ruskog filozofa i ideologa A. Dugina, ili onih koji se žele osvetiti za brojne druge poraze koje su doživjeli od tog vremena do dana današnjeg. Pošto, naime, društveni antagonizmi, prema Baudrillardu, nisu više koncentrirani u sferi materijalne proizvodnje, nego na području “proizvodnje značenja i smisla”, ovdje se radi o “simboličkoj destrukciji i smrti” koji negirajući svako raspoloživo značenje i smisao, dovode do “poništenja i istrebljenja pojmova, simbola i programskog koda”, kao nosilaca ideologijskih iskrivljavanja i posljedične degeneracije osobne i društvene stvarnosti, a što se, kako neki očito vjeruju, može postići i kroz nesputani paranoidni karneval, koji bi “sistemsku paranoju” trebao “izvrnuti na glavu” te na efikasan način raskrinkati pune razmjere nestvarnosti (stvarnosne neutemeljenosti) impostiranog “sistemskog simulakruma”, uključujući i onu ne-stvarnost zbog koje se kategorije pameti i ludila – kojima se protivnici “sumanutih konspiroloških konstrukcija”, sasvim logično, služe na krajnje nesistematičan, pa i potpuno proizvoljan način, baš kao što se služe i pojmom “zdravog razuma” – nemaju zapravo na što referencirati. Društvenu je stvarnost uostalom, kao što svi dobro znamo, kroz povijest naše civilizacije u mnogo većoj mjeri oblikovala ljudska ludost nego ljudska pamet, s tim da se u mnogo slučajeva ono što su ljudi držali za pamet pokazalo kao ludost, a ono što su držali za ludost pokazalo kao pamet, pa pri arbitriranju oko toga što je ludost, a što pamet, treba biti veoma oprezan. Inače, Jergoviću će možda biti zanimljivo to što čitava ova priča ima i stanovitu svoju estetsku dimenziju, jer je sasvim legitimno konspirološke konstrukcije promatrati kao prirodan izraz “fantastičnog realizma” kakav su recimo Louis Pauwels i Jacques Bergier inaugurirali u svom “Jutru čarobnjaka”, a koji su promovirali i neki umjetnički pravci prilično zapaženi i na ovim našim prostorima – premda je za očekivati da će ovakva vrsta realizma biti potpuno strana nekome tko se bavi tzv. “stvarnosnom prozom”.

Zanimljivo je primijetiti kako neke Baudrillardove teze od prije pedesetak ili nešto malo manje godina, ne samo da su predstavljale neku vrstu njezinog nagovještaja, nego su na određeni način pripremile i teren za izgradnju teorijskih okvira aktualne borbe za “slobodu informacija”, odnosno za pravo na slobodno raspolaganje intelektualnim dostignućima čovječanstva – koje se, recimo, u današnjem nadmetanju oko pronalaska cjepiva i lijeka za koronavirusnu bolest pokazuje jednim od momenata od ključne važnosti za prevladavanje aktualne krize. A s tim u vezi na koncu svakako treba reći kako bi svaki pravi haker bez imalo dvojbi potvrdio da je Bill Gates uistinu stvorio najstrašniji poznati virus koji je poharao cijeli poznati svijet i čovječanstvu nanio golemu štetu. To što su prve verzije toga virusa stvorene prije tri-četiri desetljeća i što mu naziv nije korona nego ima neke veze sa stolarijom, uopće nije bitno – to su i tako detalji o kojima se u postojećem medijskom univerzumu ne vodi ni najmanja briga. Pa će onda za one koji u tom univerzumu provode svoje živote (a taj univerzum gotovo da je identičan “sistemskom simulakrumu” spominjanom maločas) i sve što hakeri tvrde i sve što paranoidne mase misle, i dakako, sve što u ovom idiotskom tekstu piše, biti samo jedna golema konspirološka konstrukcija kojoj se treba najodlučnije usprotiviti. Baš kao što bi se Jergović usprotivio i u slučaju kad bi mu svoje viđenje aktualne situacije u svijetu pokušao predočiti njegov prijatelj Jürgen Habermas.

Zagreb, srpanj 2020.

Fusnote:

(1) Naše je mišljenje da se ovaj pojam ne bi trebao toliko doticati našeg formalnog znanja o društvenoj stvarnosti ili sposobnosti za spoznavanje raznolikih njezinih fenomena, koliko čovjekove senzibilinosti za stvarnost kao takvu što omogućava skladan život koji pronalazi svoj inherentni smisao.

(2) Naglašavamo da ovaj termin treba shvatiti u idealnotipskom smislu, budući da svijest koju možemo smatrati distopijskom u stvarnosti redovno sadrži i određene ideologijske, kao i stanovite utopijske elemente. Zanimljivo je primijetiti kako onaj “utopijski dio” počesto uključuje milenarističke ideje – koje su izgleda posebno popularne u islamskom svijetu (takvim su idejama velikim dijelom vođeni i akteri “islamskog terorizma”), premda se one često zatiču i na Zapadu.

(3) Vezano uz fenomen “pokvarenog socijalnog dizala” koji također predstavlja značajan čimbenik problematike o kojoj je ovdje riječ, treba ukazati na rezultate istraživanja – široj javnosti (barem našoj) inače potpuno nepoznatih – koji indiciraju relativno slabu vezu između inteligencije učenika i njegovog školskog uspjeha, koja dodatno slabi s povišenjem obrazovne razine te o veoma čvrstoj korelaciji dostignutog stupnja obrazovanja (stručne spreme) između roditelja – posebice majki – i njihove djece što sve nedvojbeno svjedoči o teškoj havariji obrazovnog sustava kakvoga imamo danas. Ovu havariju u nas posebno bjelodanom čine slučajevi “prosvjetnih djelatnika bez diplome” koji nisu bili uočeni zbog svog nestručnog rada, nego zato što se netko sjetio da provjeri vjerodostojnost svih prosvjetarskih diploma.

(4) Pritom svijest ovih ljudi, koji su odreda znali kakav to “bolji svijet” treba izgraditi za buduće generacije, premda se kasnije pokazalo da su ipak bili previše samouvjereni, barem nije bila distopijska nego aktivnoutopijska. Razliku između ovih dvaju oblika svijesti lijepo ilustriraju “službene parole” iz onoga odnosno ovoga vremena – dok prva objavljuje “Mi gradimo bolji svijet”, druga naprosto konstatira “Najbolji mogući svijet već je izgrađen”, pri čemu se često dodaje “I to je ono najstrašnije od svega”.

(5) Primijetimo da upravo od toga vremena “teorije zavjere” postaju popularni trend i sveprisutni fenomen u privatnom i javnom govoru, a u to su doba vjerojatno bili osmišljeni i informacijski sustavi globalnog nadzora o čijem je postojanju svjedočio Snowden.

(6) Baudrillard govori zapravo “o dijalektičkom odnosu dobra i zla” tj. o njihovom svojevrsnom “balansu”, no ovo napisano predstavlja našu vlastitu interpretaciju njegovih formulacija, a ne doslovan citat. Pritom ni u ovim izvornim formulacijama zasigurno nije riječ o etičkom ili epistemološkom relativizmu ili negiranju univerzalne istine, nego o konstatacijama vezanim uz aktualno stanje društvene svijesti. Inače, o tome da se u ovoj priči ne radi o naprosto o “medijskim manipulacijama” ili o “proizvodnji svijesti”, kako bi to rekli marksisti, nego o daleko kompleksnijem fenomenu, Baudrillard je veoma argumentirano pisao već u svojim “ranim radovima” s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

(7) Ovdje se radi o onoj “tranziciji” koja se u nas (pogrešno) tumači kao “prijelaz iz komunizma u kapitalizam” ili “proces transformacije socijalističke privrede u onu tržišnu”, premda se o “tranziciji” govori i na Zapadu, budući se radi o prijelazu iz moderne (epohe “modernizacije”) u postmodernu (epohu “postmodernizacije”) tj. u postmoderno ili, možda bolje rečeno, u posthumano stanje, realiziranom upravo na ovakav način. Dodajmo tomu da superstruktura ili čak možda već i “biće”, koje smo mi nazvali “sistemskim simulakrumom” različiti autori nazivaju različiti imenima – pa se tako govori o “Imperiju” (A. Negri), “Velikom sustavu” (G. Balandier) ili “Automatizaciji” (M. Castells).