Dokumentarac o pulskom filmskom festivalu nepodoban za prikazivanje u Areni (!?)

Saša Leković
Autor/ica 14.7.2023. u 08:58

Izdvajamo

  • Ali logika ne stanuje ovdje. I nema veze što su naprimjer u redovnom programu Martovskog festivalu u Beogradu prikazuju i hrvatski dokumentarci. Nema veze ni što se na pulskom festivalu prikazuju i novovremeni srpski filmovi. Nema veze niti što se naprimjer srpski glumci u Puli opet tretiraju kao zvijezde. Sve to može. Ali prikazivanje jedinstvenog dokumentarca o gotovo 40 fascinantnih izdanja filmskog festivala, kojima bi se svatko pametan ponosio, na mjestu gdje se događalo ono o čemu film svjedoči – ne može. Jer godine najvećih uspjeha pulskog filmskog festivala za njegove današnje organizatore su očito – “godine koje su pojeli skakavci”.

Povezani članci

Dokumentarac o pulskom filmskom festivalu nepodoban za prikazivanje u Areni (!?)

Saša Leković – foto: Robert Anic/PIXSELL

Nakon dugogodišnjeg snimanja i prikupljanja arhivskog materijala te nakon ‘odbijenice’ HAVC-a, Igor Galo u vlastitoj je produkciji napravio cjelovečernji dokumentarac o gotovo 40 fascinantnih izdanja pulskog filmskog festivala u vrijeme Jugoslavije. Kako je uopće bio moguć festival takvog europskog i svjetskog značaja u ovom jedinstvenom svjedočanstvu govore mnogi akteri tog vremena –  od osnivača festivala Marjana Rotara do svih presudnih direktora festivala, filmskih radnika, glumaca, redatelja i producenata. Unatoč tome organizatori ovogodišnjeg, 70. festivala, ne žele da Galov dokumentarac bude prikazan tamo gdje mu je mjesto – u Areni. Pa neće biti prikazan nigdje. 

Svaka aktualna situacija ima svoju pretpovijest.

Zbog toga ću početi ovako…

Iza Puležanin Igora Gala nekoliko je desetljeća vrlo zapaženih glumačkih uloga.

I nagrađivanih.

Na filmu.

Jugoslavenskom.

Jer tako su predstavljani filmovi nastali u Jugoslaviji.

Bez obzira na to iz koje su jugoslavenske republike bili glumci.

I redatelji.

I producenti.

Svi su bili iz iste države.

A u toj ‘pokojnoj’ državi bilo je svakojakih budalaština, ali nikome nije padalo na pamet inzistirati na ‘etnički čistom’ filmu.

Ili, na primjer, prebrojavati koliko je u stvaranju pojedinog filma bilo filmaša koje nacionalnosti.

Da se ne bi poremetile brojke i ugrozilo proklamirano ‘bratstvo i jedinstvo’.

Pa je tako i Igor Galo glumio u “Maskeradi”, filmu koji je bio pretežno slovenski proizvod.

I u filmu “Balada o svirepom”, većinskom srpskom proizvodu.

Kao i u većinski hrvatskim produkcijama.

Naprimjer “Imam dvije mame i dva tate”.

Ili bosansko-hercegovačkoj ‘Most”.

Igor Galo – foto: Dusko Marusic/PIXSELL

Igrao je i u značajnim međunarodnom koprodukcijama, poput “Željeznog križa” Sama Peckinpaha.

Nakon duge glumačke karijere u Puli, gdje živi, nekadašnji “jugoslavenski Alain Delon” nastavio je vrijedno sakupljati filmske dokumente.

Pokrenuo je i vlastitu, malu ali važnu, produkciju dokumentaraca.

“Histria film”.

Galo je dobio nagradu za životno djelo „Fabijan Šovagović“, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih redatelja.

Dobitnik je i nagrade Pula Film Festivala „Marjan Rotar“za doprinos hrvatskom filmu.

Prošle godine Savjet Festivala evropskog filma Palić dodijelio mu je Počasnu nagrade “Aleksandar Lifka” za izuzetan doprinos regionalnoj kinematografiji.

Zovu ga da ocjenjuje filmove u žirijima na raznim filmskim festivalima u mnogim zemljama.

Neće ga za umjetničkog ravnatelja festivala a ne zanimaju ih niti njegovi filmovi

No, iz nekog razloga one koji u Puli odlučuju o tome što će se od filmske produkcije prikazivati u ovom gradu – ne zanimaju dokumentarci Igora Gala.

Niti oni koje je sačuvao od zaborava.

Niti oni koje je sam snimio.

Iako su to mahom filmovi o filmskoj povijesti.

I povijesti Pule i Istre.

Tako je umjesto u Puli dvije večeri dokumentarnog filma imao na Fažana Media Festu 2020. godine.

Prikazani su filmovi iz njegove produkcije – „Antička Pula i Brioni“ te „Pula – osvojena i oslobođena“.

Potom “Istina o Puli“ u produkciji Jadran filma i “Requiem for Uljanic” iz produkcije RTV Novi Sad.

Na kraju i dva sjajna slovenska dokumentarca koji su sadržajno vezani i za povijest Istre -„Abesinia“ Karpa Godine i „Kratka himna domovini“ Borisa Pačića.

Ništa od nabrojanih rezultata filmskog rada nije bilo dovoljno niti da Festivalsko vijeće ovogodišnjeg, 70. pulskog filmskog festivala, na čelu s ministricom kulture i medija Ninom Obuljen Koržinek, prihvati kandidaturu Igora Gala za umjetničkog ravnatelja festivala.

Galo je bio jedan od sedam kandidatkinja i kandidata pa, bez obzira na sve, po kriterijima odabira ravnatelja festivala možda zaista i nije bio najbolji kandidat.

Ali jedini je, bez konkurencije, producirao i režirao dokumentarac o pulskom filmskom festivalu.

Zato je teško objašnjivo zbog čega je odlučeno da taj dokumentarac neće biti prikazan u pulskoj Areni prigodom ovogodišnjeg festivala.

Koji počinje sutra.

Pogotovo što njegov autor nije postao festivalski umjetnički ravnatelj.

Pa nema niti natruha mogućeg sukoba interesa.

Godine snimanja i ‘kopanja po arhivima

Netko ’sa strane’, upućen u to kako funkcioniraju festivalska događanja u svijetu, ali neupućen u domaće navade, bio bi iznenađen što je odlučeno da dokumentarcu o pulskom festivalu nije mjesto u festivalskoj Areni.

Tim više što je riječ o dokumentarcu u kojem o festivalu govore njegove nekadašnji organizatori te glumačke i redateljske zvijezde.

Iz najuspješnijeg dijela festivalske povijesti.

Igor Galo godinama je snimao materijale za ovaj dokumentarac, a sakupio je i sve vrijedne snimke drugih.

Ostavljene u mračnim arhivima i bez njegove inicijative bile bi sasvim zaboravljene.

Uz to, riječ je o novom filmu čija je premijera bila prije nekoliko mjeseci.

I nakon toga nije više uopće prikazivan.

Da priča bude luđa nije Galo nudio svoj film organizatorima pulskog festivala.

Tražili su ga sami.

Istina, tek kad su shvatili da bi bilo teško objasniti zbog čega ga ignoriraju.

U ožujku, nakon premijere ovog 92 minute dugog dokumentarca, novinar portala “Istra24” pitao je umjetničkog ravnatelja festivala Daniela Peka hoće li Galov film o festivalu biti prikazan na ovogodišnjeg PFF-u.

Pek je odgovorio da ga Galo nije kontaktirao, dodavši da nije još ni vrijeme jer tek slijedi službeni poziv za prijavu filmova.

Naknadno je umjetnički ravnatelj pulskog festivala valjda ipak shvatio da nema što Galo prijavljivati za festival jedinstven dokument – o festivalu.

Pa je tražio da film pogleda.

Svaki ozbiljan organizator jedva bi dočekao imati takav film na posebnoj projekciji.

Tamo gdje se festival događa.

Tamo gdje su godinama ovacije tisuća gledatelja dobivali protagonisti Galovog dokumentarca.

U Areni.

Svaki ozbiljan organizator, ali ne i organizatori 70. PFF-a.

U filmu o slavnim danima pulskog festivala govore oni koji su ga proslavili

Nakon što je pogledao film umjetnički ravnatelj festivala ponudio je Igoru Galu da njegov dokumentarac o festivalu bude prikazan ne u Areni nego u Istarskom narodnom kazalištu.

Što je Galo odbio.

S pravom.

Onaj naš ‘netko sa strane’ sad više zaista baš ništa ne bi razumio.

Ali zapravo je sve jasno.

Film Igora Gala donosi dokumentarističke zapise i izjave filmaša o vremenu kad je pulski filmski festival bio – jugoslavenski.

Tada je to bio veliki festival s međunarodnim ugledom.

Na kojem je prikazivana najbolja produkcija tadašnjeg jugoslavenskog filma.

Ali i važna strana ostvarenja.

A na festivalu su se redovito pojavljivale i svjetske filmske zvijezde.

U Galovom filmu glavni akteri tadašnjeg Festivala jugoslavenskog filma, od osnivača Marjana Rotara do svih presudnih direktora festivala, filmskih radnika, glumaca, redatelja i producenata, svjedoče kako je uopće bio moguć festival takvog europskog i svjetskog značaja.

U tadašnjoj Jugoslaviji.

I to duže od tri i pol desetljeća.

Dok ga Festivalsko vijeće pod predsjedanjem Antuna Vrdoljaka nije naprasno i teatralno ugasilo.

Na sam dan otvaranja 1991.

U predigri rata.

Zbog toga je naslov filma “1991. Adio Jugo film, adio Jugo festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu”.

Najslavnije godine pulskog filmskog festivala – “godine koje su pojeli skakavci”

HAVC je odbio sufinancirati Galov dokumentarac pa ga je on napravio u vlastitoj produkciji uz pomoć montažera Danila Lole Ilića, također pulskog autora dokumentaraca.

Premijerno i dosad jedino prikazivanje organizirano je u Beogradu.

Ali ta činjenica, kao niti sadržaj filma, nije rezultat nikakvih ideoloških, a još manje ‘protuhrvatskih’ razloga.

U vremenu kad se i nekadašnjim jugoslavenskim filmovima naknadno određuje ‘nacionalno’ porijeklo.

Jednostavno, Martovski festival – Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma ‘rođen’ je 1954. godine kao dio tek pokrenutog Festivala jugoslavenskog filma u Puli.

Šest godina kasnije izdvojen je iz festivala igranog filma te je, kao zaseban događaj, preseljen u Beograd.

Ove godine, kao i pulski festival, bilježi 70. izdanje.

Nema dakle ničeg logičnijeg nego dokumentarac o ‘jugoslavenskim’ vremenima pulskog festivala prikazati na Martovskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu.

Kao što nema ničeg logičnijeg nego prikazati taj dokumentarac i u pulskoj Areni.

Kad za nekoliko dana počne ovogodišnji PFF.

Ali logika ne stanuje ovdje.

I nema veze što su naprimjer u redovnom programu Martovskog festivalu u Beogradu prikazuju i hrvatski dokumentarci.

Nema veze ni što se na pulskom festivalu prikazuju i novovremeni srpski filmovi.

Nema veze niti što se naprimjer srpski glumci u Puli opet tretiraju kao zvijezde.

Sve to može.

Ali prikazivanje jedinstvenog dokumentarca o gotovo 40 fascinantnih izdanja filmskog festivala, kojima bi se svatko pametan ponosio, na mjestu gdje se događalo ono o čemu film svjedoči – ne može.

Jer godine najvećih uspjeha pulskog filmskog festivala za njegove današnje organizatore su očito – “godine koje su pojeli skakavci”.

Saša Leković
Autor/ica 14.7.2023. u 08:58