ARMIJA BiH U HAAGU (4): “Moram tebe ubiti. Šta si te nacionalnosti, zašto si Hrvatica?”

Izdvajamo

• “Zaustavili su vozilo. Mušan Topalović i ostali pokušavali su zapaliti leš nekog starca. Mušan Topalović je od Zakira Okovića i Adnana Solakovića zatražio da mu daju benzina, ali su ovi to odbili. Kada je Zakir Oković otvoreno upitao Mušana Topalovića šta radi, on je odgovorio: “'Oćeš da i tebe zapalim?” Obducenti iz splitske bolnice, Marija Definis-Gojanović i Šimun Anđelinović su “prilikom obdukcije leševa kod više žrtava zapazili tragove paljenja”.

Povezani članci

• Viktor Ivančić: RAT S UTVAROM
• Dragan Stojković: Živimo pod okupacijom diktatura koje manipulišu nacionalizmom i mržnjom
• Ključ za riješenje problema je u rukama građana
• Dva suluda projekta
• Odmah sazvati vanrednu sjednicu Parlamenta FBiH zbog situacije u UKC-u Sarajevo
• Ni HDZ, ni Hrvatska!

Foto: kulturasjecanja.org

“Moram tebe ubiti. Šta si te nacionalnosti, zašto si Hrvatica? Što si ustašica, što si Hrvatica? Idi oblači dimije ako misliš biti spašena.” To je 9. rujna 1993. oko jedanaest sati prije podne u selu Grabovica, 12 kilometara južno od Jablanice prema Mostaru, jednoj Grabovčanki rekao vojnik Armije BiH. Žena je pred Haškim sudom, u procesu načelniku Glavnog štaba Armije BiH Seferu Haliloviću, svjedočila pod šifrom zaštićene “svjedokinje C.” Jer, imala je sreće – preživjela je.

Jedna Muslimanka čula je što je vojnik rekao, i otpovrnula mu “da ne bude lud”. Ovaj je otišao i više se nije vratio. Svjedokinja C ipak je navukla dimije, i to ju je možda i spasilo. Djevojka koja je vojniku rekla da ne bude lud, bosanska Muslimanka, rekla je svjedokinji C da su ubijeni neki mještani, bosanski Hrvati. Dodala je još da će pješke otići u Jablanicu, obavijestiti policiju i pokušati spasiti svjedokinju C i njenog muža. I učinila je to.

To je manje užasna strana događaja u Grabovici tog i prethodnog dana, 8. i 9. rujna 1993., koji su se pretvorili u jedan od najtežih ratnih zločina koje je, kompromitirajući obranu vlastite zemlje, počinila Armija BiH. Pokolj više od trideset civila u Grabovici, kao i ubojstva šest dana kasnije u Uzdolu, selu pored Prozora, ostavila su tamnu mrlju na reputaciji te armije, koja u ratu jedva da je imala išta drugo osim ugleda obrambene vojske koja ne čini ratne zločine i pokolje nad civilima. Masakrima u Grabovici i Uzdolu, ta je reputacija nažalost izgubljena.

Pero Marić prva je žrtva ubijanja u Grabovici, i njegovo je ime spomenuto na kraju prethodnog nastavka ovog feljtona. Pero i njegova supruga Dragica imali su oko osamdeset godina. Kada su 8. rujna u Grabovicu iz Sarajeva stigli vojnici 9. brigade Armije BiH, u Marićevoj kući smjestila su se njih osmorica, uključujući i zapovjednika čete Nihada Vlahovljaka. Pero se isprva protivio, ali im je na kraju ipak ustupio dvije sobe.

Oko petnaest sati 8. rujna, vojnici su vidjeli fotografiju Perinog i Dragičinog sina u uniformi HVO-a. Počeli su vrijeđati Peru, ali to se ipak smirilo. Nešto kasnije, vojnici i supružnici Marić sjeli su za stol ispred kuće. Poslužena je kafa. Pred kuću je s još jednim vojnikom došao pripadnik 9. brigade Mustava Hota.

Presuda Haškog suda načelniku Glavnog štaba Armije BiH Seferu Haliloviću, koji je pred tim sudom oslobođen za zločine u Grabovici i Uzdolu, ovako opisuje događaje koji su uslijedili: “Mustafa Hota je takođe sjeo za sto, prekoputa Pere Marića. Mustafa Hota imao je automatsku pušku iz koje je iznenada ispalio dva-tri metka u Peru Marića. Pero Marić je pogođen i (…) na licu mjesta je izdahnuo. Onaj pripadnik 9. brigade koji je došao s Mustafom Hotom se nasmijao i iz džepa Pere Marića izvadio kutiju cigareta.” U Grabovici je počelo ubijanje.

Dragica Marić ubijena je “te noći”. Enes Šakrak, pripadnik 9. brigade koji će 2003. pred Sudom BiH priznati krivnju i biti osuđen za ratni zločin u Grabovici, “najprije je čuo glasove u kući, među kojima je prepoznao glas Mustave Hote, a zatim je čuo pucnjavu”. Ujutro je na krevetu ugledao leš Dragice Marić.

Obitelj Brekalo tih se dana zbog ratnih okolnosti povećala: Josipu i Luci Brekalo u kući su se pridružili Lucini roditelji Pero i Matija Čuljak, kao i Josipova tetka Anica Pranjić. Nitko tu više nije bio mlad: najmlađi Josip te je godine otišao u mirovinu. Svjedokinja C sve je te ljude 8. rujna još vidjela zajedno.

“Kasnije, u noći 8. septembra, svjedokinja C čula je kako iz njihove kuće dopire zapomaganje. Prepoznala je glas Luce, koja je vikala: ‘Ajme mene, ljudi, šta vam je? Šta sam kriva kome?’ Dana 9. septembra 1993., svjedok A je vidio leš Josipa Brekala u vlastitom dvorištu. Josip Brekalo je bio odjeven u civilnu odjeću, sav krvav i ‘s ogromnom rupom na glavi’. Jedna izbjeglica Muslimanka rekla je svjedokinji C da je kuća u kojoj je živjela ta peteročlana porodica spaljena. Dok je leš Josipa Brekala pronađen, Luca Brekalo, Pero i Matija Čuljak te Anica Pranjić nikad više nisu viđeni’.”

Majka i kći Ilka i Ruža Marić bile su susjede 82-godišnjeg paraliziranog starca Martina Marića te njegova sina i snahe Marinka i Luce Marić, koji su dobrovoljno u kuću primili vojnike Armije BiH. “Prema riječima svjedokinje C, Marinko Marić, njegova supruga i roditelji 8. septembra 1993. oko 23:00 sata ubijeni su na livadi blizu njihove kuće”.

Ni godinama kasnije njihova tijela nisu pronađena. Prvostupanjsko vijeće Haškog suda, desetak godina nakon zločina, uvrstilo je u spis obdukcijski nalaz patologa splitske bolnice Šimuna Anđelinovića. “U tom zapisniku navodi se da je među leševima koji su dopremljeni na obdukciju bila jedna lijeva noga za koju je ustanovljeno da je lijeva noga Martina Marića. Zapisnik ne sadrži nikakve informacije o mogućem uzroku smrti. Pretresno vijeće konstatuje da izvedeni dokazi van razumne sumnje pokazuju da su Martina Marića ubili nepoznati pripadnici ABiH, koji su 8. ili 9. septembra bili u Grabovici.”

Franjo Ravlić i Ivan Šarić živjeli su u Grabovici, na lijevoj obali Neretve. Franju Ravlića svjedokinja C posljednji je put vidjela 8. rujna oko 17 sati, “kada je u njenoj kući popio čaj”. Sutradan ujutro, jedan vojnik ABiH njezinom je suprugu rekao da su Franjo i Ivan odvedeni, “i gore kod mosta završili”. Tri mjeseca kasnije, iz Neretve je izvađen leš Franje Ravlića. Mrtvo tijelo Ivana Šarića ostalo je u rijeci: mještani su ga vidjeli, ali ga nisu mogli izvući. Kanjon Neretve oko Grabovice strm je i nepristupačan.

Zašto su, zapravo, pripadnici Armije BiH pobili civile u Grabovici? To pitanje, nažalost, u presudi Seferu Haliloviću nije dobilo jasan i nedvosmislen odgovor. Ta ubojstva, naime, nisu mogla biti opravdana nikakvim razlozima vojne logike, ma koliko zloćudni oni mogli biti, niti su se uklapala u proklamirane vojne ciljeve Armije BiH. Jer, za razliku od Vojske Republike Srpske, kojoj su masakri civila bili dio promišljene vojne taktike i konačnoga vojnog cilja etničkog čišćenja, Armija BiH deklarativno je željela braniti sve građane Bosne i Hercegovine, a tako se dio njezinih vojnika u Grabovici i ponašao; pripadnici 2. samostalnog bataljona ABiH, na primjer.

Pa ipak, civili su pobijeni. Zašto? Tužiteljstvo Haškog suda u optužnici je napisalo ovako: “8. septembra 1993., kada su se u prisustvu Sefera Halilovića neki vojnici požalili članu Inspekcijskog tima Vehbiji Kariću da mještani neće da ih puste u svoje kuće, Vehbija Karić ‘verbalno i gestikulacijom pokazao neka vojnici tim bosanskohrvatskim civilima presude po kratkom postupku i bace ih u Neretvu ako ne budu sarađivali.’ Takođe se navodi da je Sefer Halilović ‘izrazio svoje neodobravanje tog komentara, ali nije rekao ništa što bi vojnike spriječilo da shodno tome i ne postupe’.”

Vehbija Karić bio je viši oficir, član Glavnog štaba ABiH. Pred Haškim sudom svjedočio je kako je zapovjedništvo bilo svjesno da je “više pripadnika” 9. i 10. brigade ABiH, koje su upućene u Grabovicu, “imalo kriminalnu prošlost, ponašalo se nepredvidljivo i bilo nedisciplinovano”. Ipak, tvrdio je “da je bilo ‘nelogično’ očekivati da će jedinice premještene iz Sarajeva počiniti zločine u Grabovici, s obzirom na situaciju u Sarajevu, u kojem je vladalo jedinstvo između ABiH i HVO, za razliku od Hercegovine u kojoj je dolazilo do okršaja između ABiH i HVO”. Karić je pred Haškim sudom izjavio kako nitko od nadležnih zapovjednika ”nije uopšte očekivao da bi se ikad moglo dogoditi ono što se na kraju dogodilo u Grabovici”.

Raspravno vijeće temeljito je ispitalo navode tužiteljstva da je Karić vojnicima “verbalno i gestikulacijom pokazao neka tim bosanskohrvatskim civilima presude po kratkom postupku i bace ih u Neretvu ako ne budu sarađivali”. Čak tri svjedoka u glavnim su crtama potvrdila da se to uistinu dogodilo, ali su se njihovi iskazi u nekim pojedinostima ipak razlikovali. Zato raspravno vijeće nije uspjelo van razumne sumnje zaključiti što je točno, kako, i u kojem kontekstu, Vehbija Karić rekao vojnicima, i je li ta sugestija imala težinu vojne zapovijedi. Vehbija Karić nikada nije odgovarao za zločin u Grabovici.

Također, Haški sud nije uspio nedvosmisleno rasplesti prilično nejasnu mrežu vojnih nadležnosti za operaciju u Grabovici. Glavni je zapovjednik operacije bio Rasim Delić, komandant Armije BiH, i utvrđeno je da je njegov prvi podređeni, Sefer Halilović, načelnik ABiH, svoje zapovijedi izdao “u okviru šire nadležnosti Rasima Delića kao komandanta ABiH”, kao i da je Halilović, “opšte gledano, samo provodio instrukcije komandanta”.

Da je Rasim Delić, pak, nedvosmisleno pismeno zatražio istragu i kažnjavanje odgovornih za zločine u Grabovici, to je u presudi također nedvojbeno utvrđeno. Isto je to tražio i vrhovni zapovjednik i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, koji je, kada je objaviješten o zločinu, “telefonom kontaktirao Rasima Delića i od njega zahtijevao ‘ozbiljnost u rasvjetljavanju tog problema’.”

Tragični apsurd zločina u Grabovici jest u tome što su hrvatski civili pristali ugostiti vojnike Armije BiH, jer su mislili da će tako biti zaštićeni. Tako je svjedočio Vehbija Karić: on je 7. rujna, zajedno s još nekoliko zapovjednika ABiH, u Grabovici s mještanima razgovarao o smještaju vojnika. “koji su im rekli da nemaju ništa protiv”. “Vlasnicima kuća u Grabovici obećali su da ih niko neće maltretirati, a oni su prihvatili da smjeste vojnike ABiH jer su mislili da će, ako to učine, biti bezbjedni.”

Pa kako je, onda, počelo ubijanje? Enes Šakrak, pripadnik 9. brigade ABiH koji će pred Sudom BiH 2003. priznati ubojstvo Ljubice i Mladenke Zadro te za to biti osuđen na deset godina zatvora, svjedočio je kako je njemu i njegovim vojnicima, 9. rujna 1993. ujutro u Grabovici, zapovjednik njihove čete Nihad Vlahovljak “prenio da je naređeno da se svi mještani pobiju.” Vlahovljak, prema Šakraku, nije precizirao tko je točno tu zapovijed izdao, ali “smatra da je naređenje stiglo od nekog sa višeg položaja u komandnom lancu”.

Od koga, do danas nije precizno utvrđeno. Jedno, međutim, nije sporno: čak da takva zapovijed i nije došla – a najvjerojatnije jest – nije postojala atmosfera u kojoj bi vojnicima bilo potpuno jasno da ne smiju ubijati civile. Štoviše, sugestije kakve je tužiteljstvo opisalo u optužnici, zajedno sa svjedočenjima nekih svjedoka, sugeriraju kako je disciplina u Armiji BiH tih dana bila toliko slaba, da su čak i viši zapovjednici mogli spominjati “bacanje u Neretvu”. U najmanju ruku, bilo je nepromišljeno, a možda i zlonamjerno očekivati da se, u takvoj atmosferi, i uz okolnosti kakve su tih dana vladale u Grabovici, Hercegovini i cijeloj BiH, ništa loše neće dogoditi. To pomanjkanje vojničke predostrožnosti, kao i odlučnosti da se nasilje nad civilima pod svaku cijenu unaprijed onemogući, svakako je, povrh osobne kaznene krivice, odgovornost svih zapovjednika povezanih sa zločinima u Grabovici.

Enes Šakrak ubio je Ljubicu i Mladenku Zadro. Pred Sudom BiH priznao je krivnju, i “odlučio da iznese istinu o stradanju ove porodice jer se kaje zbog onoga što je učinio.” Obitelj Zadro imala je sedmoro članova: “Jedan stariji par, Ivan i Matija Zadro, jedan mlađi par, Mladen i Ljubica Zadro, te njihova djeca: dva dječaka, Goran i Zoran Zadro, i jedna djevojčica, Mladenka Zadro”.

“Negdje između podneva i 13:30 sati 9. septembra, pripadnici 9. brigade Enes Šakrak, Sead Karagić i Haris Rajkić stigli su u kuće porodice Zadro. Zatražili da im se pokaže gdje je stoka. Mladen, Ivan i Matija Zadro odveli su ih do obližnje štale. Ljubica Zadro je ostala kod kuće. Enes Šakrak ušao je u štalu sa Mladenom Zadrom, dok su Ivan i Matija Zadro ostali napolju sa Seadom Karagićem i Harisom Rajkićem. Enes Šakrak je izvana čuo pucnjeve, a Mladen Zadro je odmah istrčao iz štale, zajedno s Enesom Šakrakom. Enes Šakrak je ispred štale ugledao leševe Ivana i Matije Zadro. Sead Karagić i Haris Rajkić zatim su iz vatrenog oružja ubili Mladena Zadru dok je izlazio iz štale. Enes Šakrak morao se izmaći ustranu da ne bi i sam bio pogođen.”

Potom su otišli u kuću, “gdje su zatekli Ljubicu Zadro, koja je nosila svoju mlađu kćer Mladenku”. Odveli su ih do štale i tražili da Ljubica dovede kravu iz staje. Kada je to učinila, Enes Šakrak je iz blizine pucao na Ljubicu Zadro, koja je još nosila kćerku Mladenku Zadro. Obje su odmah usmrćene”. Potom su vojnici otišli. Sinovi Ljubice Zadro sakrili su se. “Poslije ubistava, ti dječaci su besciljno tumarali po šumi.” Ta će dva dječaka preživjeti, nakon što budu odvedeni u zapovjedništvo ABiH u Jablanici, gdje im je život nekoliko dana visio o koncu, jer postoje svjedočenja da su ih neki zapovjednici smatrali neugodnim svjedocima, koje ne bi trebalo spašavati, nego likvidirati.

Postoje svjedočenja o silovanjima u Grabovici, a neka mrtva tijela ubijenih spaljena su.”Šaban Nezirić je vidio leš brata svog prijatelja Andrije. Kada ga je prvi put ugledao, na njemu nije vidio nikakve rane. Nekoliko dana kasnije, vidio je da je taj leš spaljen i zapazio na njemu veliku rupu u predjelu glave”. Svjedočio je i Zakir Oković, pripadnik 2. samostalnog bataljona ABiH. Rekao je da je, prolazeći u automobilu s još jednim vojnikom, “vidio kako Mušan Topalović, komandant 10. brigade, pokušava spaliti jedan leš”.

“Zaustavili su vozilo. Mušan Topalović i ostali pokušavali su zapaliti leš nekog starca. Mušan Topalović je od Zakira Okovića i Adnana Solakovića zatražio da mu daju benzina, ali su ovi to odbili. Kada je Zakir Oković otvoreno upitao Mušana Topalovića šta radi, on je odgovorio: “’Oćeš da i tebe zapalim?” Obducenti iz splitske bolnice, Marija Definis-Gojanović i Šimun Anđelinović su “prilikom obdukcije leševa kod više žrtava zapazili tragove paljenja”.

Haška presuda Seferu Haliloviću svakako je najiscrpnija činjenična rekonstrukcija zločina u Grabovici. Ni ona, međutim, nije uspjela rasvijetliti sve detalje tih užasnih likvidacija. Raspravno je vijeće “van razumne sumnje” utvrdilo da su “pripadnici 9. brigade ABiH 8. ili 9. septembra 1993. u Grabovici lišili života Peru Marića, Dragicu Marić, Ivana Zadru, Matiju Zadro, Mladena Zadru, Ljubicu Zadro i Mladenku Zadro, od kojih niko nije aktivno učestvovao u neprijateljstvima”.

“Van razumne sumnje” utvrđeno je i to “da su neidentifikovani pripadnici ABiH negdje između 8. i 9 septembra u Grabovici lišili života Josipa Brekala, Martina Marića, Živka Drežnjaka, Ljubu Drežnjak, Ivana Mandića i Ilku Miletić”. Tužiteljstvo, pak, “nije van razumne sumnje dokazalo da su baš pripadnici ABiH u Grabovici lišili života Lucu Brekalo, Peru Čuljka, Matiju Čuljak, Anicu Pranjić, Ilku Marić, Ružu Marić, Marinka Marića, Lucu Marić, Franju Ravlića, Ivana Šarića, Andriju Drežnjaka, Maru Drežnjak, Dragicu Drežnjak i Maru Mandić.”

Prema većini izvora, u Grabovici su ubijene 33 žrtve. Raspravno vijeće Haškog suda utvrdilo je imena 27 ubijenih ljudi. Tjedan dana nakon Grabovice, ubijanje će se nastaviti nešto sjevernije, u Uzdolu.

Feljton