Porodica Hodžić iz Kaćuna godinama se bori protiv izgradnje: “Ustanite, osvijestite se i recite hrabro: ‘Ne dam svoju rijeku!’

Povezani članci

• Radionica o ocjenjivanju strateških procjena uticaja na životnu sredinu
• Zrak u školskim učionicama u BiH zagađeniji nego što je dozvoljeno
• ‘Zagađenje u BiH treba učiniti političkim pitanjem’
• Ozonska rupa iznad Antarktika rekordno se proširila
• Britanski premijer suočava se sa lavinom kritika nakon što je produžio rok za neke od ključnih klimatskih politika
• Amazonska prašuma mogla bi postati savana

Ensara Hodžić sa svojim roditeljima, sestrama i bratom već 20 godna živi u mjestu Kaćuni kod Busovače. Njihov dom je smješten pored korita rijeke Kozice koja protiče kroz ovo mjesto, uljepšava ga i daje mu život. To je rijeka koja je uljepšala mnoga ljeta i Ensari i svim generacijama koje žive u njejnoj ulici. Porodica Hodžić cijeli život se borila protiv odlaganja smeća u rijeku Kozicu, a Ensarin otac je odlagalište medicinskog otpada na njenoj obali očistio i pretvorio u voćnjak.  Ali njihova borba za rijeku nije tu stala…Ovo je njihova priča.

Sami u borbi za osnovna prava

«Na rijeci Kozici su već napravljene dvije male hidroelektrane na dijelu koji pripada općini Fojnici. Moj otac je 2014. godine pozvan na sjednicu mjesne zajednice Kaćuni sa temom davanja saglasnosti za izgradnju male hidroelektrane, gdje je bio jedini prisutni koji nije dao svoju saglasnost za izgradnju iste. Ostali članovi radne grupe koji su predstavljali našu mjesnu zajednicu su dali svoj potpis i saglasnost, jer je na navedenoj sjednici izneseno da će investitor ovoj mjesnoj zajednici da pomogne uvođenjem javne rasvjete, plaćanjem električne energije za istu, te sanacijom dijela puta, za šta su im garantovali općina Busovača i Srednjobosanski kanton (SBK). Navedeni investitor projekta je Amer Jerlagić, javnosti poznatiji kao bivši predsjednik elektroprivrede, te i jedan od kandidata za predsjedništvo BiH», počinje priču Ensara Hodžić i nastavlja:

«Moj otac se od tog dana obraćao lično našem načelniku, koji je svaki put garantovao da će biti uz njega i da neće dopustiti radove nadomak naše obiteljske kuće. Međutim,  na javnom konkursu 4. februara 2015. godine je objavljeno da se centrala ipak gradi. Na projektu je predviđena gradnja strojarnice, instalirane snage 550kW, na manje od 10 metara od naše kuće. Pošto od lokalnog stanovništva nismo mogli očekivati podršku, jer su prethodno uvjereni da će ovaj projekat donijeti više koristi nego štete, što je apsolutno netačno i neosnovano, moj otac je angažovao advokata da bi zaštitio naša prava, tj, osnovno pravo na život. Poslao je dopise Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva SBK, te Ministarstvu prostornog uređenja, gradnje, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova, te naravno načelniku opštine Asimu Mekiću pismeno i usmeno nebrojeno puta. Zbog navedene situacije jasno vam je da nismo mogli tražiti potpunu obustavu projekta, ni zaustaviti navedeni “razvoj” mjesne zajednice, te su naši zahtjevi kao savjesnih građana bili da se navedena strojarnica pomakne 100 metara iznad ili ispod našeg dvorišta. Iz navedenih ministarstava jedina osoba koja je ovaj slučaj sagledala realno i racionalno te stala u našu zaštitu bila je ministrica Lejla Salkić. Godinu dana nakon ovoga, 2016. godine urbanističku saglasnost daje Amer Mrako, ministar prostornog uređenja, građenja, zaštite okolišta, povratka i stambenih poslova. Tada se ponovo moj otac obraća načelniku, koji mu daje riječ i garantuje da se sljedeća dozvola, tj građevinska dozvola neće izdati dok se ne ispune naši zahtjevi».

Od ove saglasnosti prolaze dvije godine. U novembru 2018. godine, na adresu Hodžića stiže i rješenje o  odobrenju za građenje, odnosna  građevinska dozvola koju takođe potpisuje ministar Amer Mrako.

«Važniji mi je komšija nego investitor»

«U ovim danima je bilo jako teško išta razumno i pozitivno razmišljati, sa stalnim pitanjem ‘Da li se ovo zaista dešava i da li je ovo zaista moguće?’. Da bi išli naprijed bez zaustavljanja u ovoj borbi inspirisale su nas Žene Kruščice, te grupa ljudi koja je pobijedila i izborila se za rijeku Željeznicu u Fojnici», ističe Ensara.

Asim Mekić, načelnik opštine Busovača i predsjednik Kantonalnog odbora SDA i poslije ove dozvole, Hodžićima garantuje da se neće ništa graditi dok se ne riješi njihovo pitanje. Međutim, u  julu 2018. godine, preko puta njihove kuće počinje da se vrši mjerenje tj. počinju radovi na navedenom objektu strojarnice…

«Moj otac se tog dana blagovremeno obratio načelniku, te uputio telefonski poziv Ameru Jerlagiću koji mu je na sve navedeno odgovorio jednom zvučnom rečenicom koja glasi ‘Sve je po zakonu’. Kao najstarije dijete odlučujem da se aktivno uključim u ovu borbu, te zaštitim oca od te vrste ljudi koji su već nekada davno, na drugačije načine, uništili živote desetinama hiljada ljudi zarad svojih interese».

Porodica Hodžić je prvo stupila u kontakt sa ženama Kruščice, da se posavjetuju šta i kako dalje. U slučaj uključuju i advokata Brunu Božića, uključenog u pravnu borbu protiv uništenja mnogih rijeka Bosne i Hercegovine.

«On je pokrenuo tužbe protiv dozvola i odluka navedenih ministarstava na Kantonalnom sudu Travniku, od kojih smo svaki put dobili odbijenice. U međuvremenu, radovi su počeli. Kopanja, miniranja…i sve što slijedi da se od jednog savršeno postavljenog prirodnog sistema napravi privatna korist», naglašava Ensara.

Slučaj je predat i  Ombudsmenu za ljudska prava, a osim podrške Lejle Salkić, porodica dobija podršku i od Centra za životnu sredinu, te nekoliko komšija svjesnih ovog slučaja.

«Kada su radovi krenuli, pored naše kuće uspijevali smo održavati mir, sve do trena kada su mašine došle do stijene koja se proteže čitavim područjem i ispod temelja naše kuće. Nakon što je naša kuća oštećena prilikom miniranja stijena, obratili smo se nadležnoj inspekciji. Zbog ogromnih vibracija i buke do koje je dolazilo prilikom razbijanja stijene, radovi su zaustavljeni. Sve to smo očekivali i zbog toga je moj otac od početka odbijao da potpiše saglasnost za pravljenje strojare baš na tom mjestu. Naš slučaj je predat Vrhovnom sudu, i od ove borbe ne mislimo odustati. Radovi su zaustavljeni, jer izvođač radova su naše komšije, i ljudi koji su odlučili da ispoštuju moga oca riječima ‘važniji mi je komšija nego investitor’.  A investitor zajedno sa načelnikom i navedenim institucijama očito ne poštuju ništa osim papira zvanog novac koji upravlja njihovim životima», ističe Ensara.

«Nastavljam ovu borbu, jer ovo je i moja zemlja!»

«U cijeloj ovoj priči, moje sestre, brat i ja ćemo čitavog života pamtiti rečenicu našeg oca ponavljanju više puta u najtežim trenutcima: ‘Djeco idite odavde, idite daleko, idite i ne vraćajte se,ovo ovdje je rasulo!'”.

Pišem ovu priču, nastavljam ovu borbu, jer ovo je i moja zemlja, jer postoje zakoni koji rade i za nas, koji rade za prirodu i ti zakoni na kraju uvijek pobjeđuju.

Pet godina života pod stresom, da bi se odbranilo osnovno ljudsko pravo na život!

A, koliko njima znače ljudski životi reći će vam ponude koje smo dobijali svih ovih godina: radno mjesto mome ocu; stipendija; utopljavanje kuće, tj. mjenjanje stolarije itd itd. Apsurd do apsurda! Zbog tih apsurda i sistema poremećenih vrijednosti, iz ove divne zemlje otišle su hiljade ljudi, a nakon svega i ja i moje sestre i brat ćemo poslušati svoga oca, otići ćemo tamo negdje gdje je zakon pisan da zaštiti sve a ne samo onog što zakon piše. A ovdje…? Rijeka će stati. Život će u ovom mjestu stati.

Ovo je naša priča, ovo je naša borba, pišem je, jer znam koliko rijeka u ovoj zemlji je planirano da bude uništeno, u ovoj zemlji, i na ovom brdovitom Balkanu.

Pišem je, jer ne mora da bude uništeno, može da bude zaustavljeno! Ne dajte da život stane u vašem mjestu! Ustanite, osvijestite se i recite glasno i hrabro: “Ne dam svoju rijeku!” Ne dajte, zaustavite, bitni ste, vaš glas vrijedi, i mi svi to dugujemo prirodi.

Jer, negdje tamo ljudi se ne boje i ne smatraju sebe pijunima već stubom i osnovom zdravog društva. Negdje tamo, a može biti i ovdje!

Ja sam svoje ovdje napravila tim negdje tamo, i moji roditelji će, nadam se, poslije svega imati miran život i mirna jutra, pa makar morala s ovom pričom i slučajem ići i na međunarodne sudove. Dobro uvijek pobjeđuje. A mjesna zajednica je zamijenila rijeku koja je donosila život u ovu dolinu za komad asfalta. To strašno zvuči, a kako će tek da izgleda ostavljam da vide oni koji će oči da otvore očito tek tada…».