Poker oko Amazonije

Izdvajamo

• Amazonija je na jednu stranu bila predviđena za poljoprivredu i šumarstvo, na drugu stranu kao isporučilac energije kroz izgradnju brana  i kao treće, zbog svoje centralne pozicije u srcu Južne Amerike, kao transportno čvorište da bi se prije svega njenim vodenim putovima omogućila veza prema Atlantiku i Pacifiku. Predsjednik Brazila bio je tada Fernando Henrique Cardoso, jedan od stvaralaca teorije ovisnosti koja ukazuje na to da je Latinska Amerika od vremena kolonizacije od vladajućih sila posmatrana kao isporučilac sirovina i da je pod ovim predznakom razvoj teško moguć. Uprkos tome Cardoso je potpisao dokument. Obradovane su bile prije svega oružane snage.

Povezani članci

• SAD i Kuba održale prvi sastanak nakon više od pola vijeka
• Ruski centar potvrđuje najave vlasti o proizvodnji vakcine već na jesen
• Merkel pozvala EU na jačanje obrambene suradnje
• Otvorena birališta u Italiji: Analitičari prognoziraju ‘comeback’ bivšeg premijera Berlusconija ili pat-poziciju
• Brazil: Zabrana prodaje oružja igrački
• Ekonomisti koriste ovu Dirk Nowitzki – formulu da bi objasnili prijeteću gospodarsku krizu

Foto: DPA – Brazilska vojna patrola

Brazilski predsjednik Bolsonaro je samo grlati sluga ekonomskih i vojnih interesa globalnih sila 

Piše: Sandra Weiss
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Na prvi pogled on je bio jedna vrsta brazilskog Humboldta. Brazilski maršal Cândido Rondon početkom 20. stoljeća neumorno je putovao i istraživao region Amazonije, postavljao telegrafe i posjećivao i katalogizirao da tada u Brazilu jedva poznate autohtone narode. Međutim to što je njega pokretalo nije bio univerzalni istraživački i naučni nagon kao kod Humboldta nego otvaranje i pripajanje jednoga regiona koji je važio kao Ahilova peta za brazilske oružane snage.

Prvi vidljivi bastion brazilske države na Amazoni bile su kasarne. Nije se radilo samo o očuvanju suvereniteta nego i o gospodarskom osvajanju – i to u kooperaciji sa SAD, tradicionalnim partnerom brazilske armije. Najprominentniji pratilac Rondona bio je nekadašnji predsjedni SAD Theodore Roosvelt koji je sa njim 1914. išao na jednu napornu ekspediciju u džunglu.

Cilj obojice bila je tada malo poznata pritoka Rio Madeira, koja je danas registrovana pod imenom „Rio Roosvelt“ i koja krije jedno od najvećih nalazišta dijamanata na svijetu. Amazonija nije više nestajala sa radara američkih stratega. U Drugom svjetskom ratu američka industrija naoružanja upotrebljavala je kaučuk iz Amazonije za proizvodnju guma za tenkove i avione. Nasuprot tomu u evropskom poimanju strategijski aspekt Amazonije dugo nije igrao nikakvu ulogu. Umjesto toga romantična slika divljih životinja, urođenika i neprohodne džungle bila je slika oblasti koja je važila kao apsolutna periferija globalnog kapitalizma kao egzotično igralište za autsajdere i avanturiste.

Najveći posao u Amazoniji nije ni plemenito drvo ni goveda nego špekulacije sa zemljištem.

Sada, u vrijeme požara, Amazonija je dospjela u interese svjetskih medija  – međutim ono što se ističe u napisima su ugljenisane životinje, drveća u plamenu i brbljajući predsjednik koji insistira na suverenom pravu na razaranju bez obzira šta prašuma znači za svjetsku klimu. Međutim, šta stoji iza ove baklje mnogi nisu prepoznali: jedan detaljan plan za gospodarsko prisvajanje. Zato ne gori proizvoljno nego tačno na mjestima na kojima se poljoprivredna granica treba ilegalno da pomjera. Pritom najveći posao nije ni plemenito drvo ni goveda nego špekulacije sa zemljištem.

Izgorjela zemlja biće ograđena i pripremljena za uzgoj stoke. Stočarski baroni legaliziraju krađu zemlje sa pomoći korumpiranih službenika i notara i čekaju da se granica soje dalje pomjeri i tada je sa dobitkom prodaju. Uz pomoć genetski izmjenjenih sjemena i tonama agrarnih otrova i đubriva već isprano zemljište se priprema za uzgoj soje, najvećeg svjetskog  isporučioca proteina za stočnu hranu.

Tako se razaranje već decenijama polako uvlači u džunglu. A sada je ultradesničarski predsjednik Jair Bolsonaro ovu praksu verbalno legalizovao i pripremio za veliki napad. Amazonija treba, takvo je nadanje Bolonsarijevih ekonomskih savjetnika, da zemlju izvede iz recesije – i ne samo Brazil. Kompletno svjetsko gospodarstvo koje je bazirano na konzumu, fosilnim sirovinama i rastu je u strukturnoj krizi. Čak i negativne kamate i konjukturni programi su bez učinka. Amazonija sa svojim ogromnim resursima  – od zemlje preko rijetkih metala, zlata i dijamanata do trećine svjetskih slatkovodnih rezervi – je jedna od poslednjih još neiskorištenih rezervi razvoja i zato je sa periferije dospjela u centar geopolitičkog pokera.

„Barao do Rio Branco“– ime jednog izuzetnog diplomate iz 19. stoljeća  – tako se naziva najnoviji razvojni plan brazilske armije, pronašao je portal „Intercept“. Pritom se radi o osvajanju dosada još nedirnutog vrha Amazonije između Santarema i granice sa tri Gvajane – upravo regiona koji bi zaštitnici prirode rado pretvorili u zaštičenu oblast. AAA – koridor od Anda preko Amazonije do Atlantika je oko 80% sačuvani eko sistem. Prema bivšem kolumbijanskom diplomati i ekspertu za Amazoniju Martinu von Hildebrandu radi se o oko 250 miliona hektara od čega je 140 miliona  domorodačka ili zaštićena prirodna oblast.

Južna Amerika je podjeljena u 10 „razvojnih osa“; svakoj je dodjeljena određena uloga u svjetskom gospodarstvu – uglavnom kao isporučilac sirovina.

 „Mi hoćemo da obezbjedimo da to bude prolazna oblast jer za resurse vode i životni prostor životinja povezanost eko sistema je važna. Ako se prašuma raspadne na manje dijelove biće oslabljena“, kaže nosilac alternativne Nobelove nagrade za životnu okolinu. Ova ideja je podržana od kolumbijanske vlade i mnogobrojnih domorodačkih organizacija; i Ekvador, Venecuela i Peru kao i Gvajane učestvuju u razgovorima o tome.

Ovaj sukob interesa je razlog zašto je Bolsonaro zaštitnike životne sredine izabrao za svoje omiljene neprijatelje – čak do podmetanja da su sami podmetnuli požar da bi dobili novac za pomoć i ocrnili svoju vladu. Desničarsko ekstremistički autori u maglovitom okruženju vlade podstiču ove teze sa argumentima da je naprimjer iza ovoga koridora (AAA) sakrivena zelena mafija u službi britanske (meksički autor Lorenzo Carrasco) ili kinesko – komunističke (brazilski autor Olavo de Carvalho) ekspanzione politike.

Međutim Bolsonaro je samo jedan grlati sluga ekonomskih i vojnih interesa. Ofanziva na prašumu je već dugo pripremana. Na prvom južnoameričkom samitu 2000. godine u Braziliji prihvatilo je 12 šefova država i vlada plan Svjetske banke za infrastrukturni razvoj subkontinenta (IRSAA). Pritom se radilo prije svega o mega projektima. Južna Amerika je bila podjeljena u 10 „razvojnih osa“; svakoj osi bila je namjenjena određena uloga u svjetskom gospodarstvu – uglavnom kao isporučilac sirovina.

Amazonija je na jednu stranu bila predviđena za poljoprivredu i šumarstvo, na drugu stranu kao isporučilac energije kroz izgradnju brana  i kao treće, zbog svoje centralne pozicije u srcu Južne Amerike, kao transportno čvorište da bi se prije svega njenim vodenim putovima omogućila veza prema Atlantiku i Pacifiku. Predsjednik Brazila bio je tada Fernando Henrique Cardoso, jedan od stvaralaca teorije ovisnosti koja ukazuje na to da je Latinska Amerika od vremena kolonizacije od vladajućih sila posmatrana kao isporučilac sirovina i da je pod ovim predznakom razvoj teško moguć. Uprkos tome Cardoso je potpisao dokument. Obradovane su bile prije svega oružane snage.

Osvajanje Amazonije bilo je povezano sa strategijom američke tajne službe CIA: promocija evangelističkih pentekostalnih crkvi.

Oružane snage su već za vrijeme vojne diktature (1964 – 1985.) preduzele prve korake na osvajanju Amazonije. Tjerane avetom nejasne strane intervencije i sa sloganom kao „Zemlju integrisati da je ne bi izgubili“ i „Zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje“ počele su šezdesetih godina sa naseljavanjem bezemljaša sa juga i sjeveroistoka Brazila. Ovi su dobijali komad zemlje pod uvjetom da tamo iskrče šumu i da primarno uzgajaju to šta je planirala vojna diktatura, kao naprimjer šećernu trsku. Ili su služili kao jeftina radna snaga na mega projektima kao što je put Transamazonika, rudnik željezne rude Carajas ili vještačko jezero Tucurui. Oružane sile nisu se tada obazirale na okoliš i lokalno stanovništvo. Domorodački narodi važili su im kao sumnjivi potencijalni agenti inostranih interesa.

Jedan od ovih neprijatelja armije indoktrinirane od SAD bio je internacionalni komunizam. Zato je osvajanje Amazonije bilo povezano sa strategijom američke tajne službe CIA: podrška evangelističkim pentekostalnim crkvama da bi se „lijevim“ teologijama oslobođenja katoličke crkve suprotstavila konzervativna „teologija prosperiteta“ koja prenosi materijalistički pogled na svijet i osuđuje autohtone religije. To ima dvije prednosti: Tako će domorodci biti uključeni u moderne, kapitalističke gospodarske tokove a njihovi kulturelni korjeni i njihov otpor biće oslabljeni. Danas se od pet saveznih država sa najvećim podjelom evangelističkih vjernika četiri nalaze u Amazoniji.

Bez obzira na naseljavanja konzervativno radničkog i seljačkog prekarijata u Amazoniju bilans armije bio je katastrofalan: prostitucija i krimal razantno su rasli, mafijaške strukture u maglovitom okruženju ilegalnih tragača za zlatom i dijamantima su se širile i kasnije se infiltrirale u tamošnje političke strukture. Otpor domorodaca bio je krvavo ugušen. Državne finansije nisu zbog niske produktivnosti loše planiranih projekata odnosno zbog niskog oporezivanja energije i rudarstva imale skoro ništa od toga.

Oblast između Brazila, Argentine, Urugvaja, Paragvaja i Bolivije reklamirana je kao „Udružene soja republike“.

U vrijeme prelaska u novi milenijum Amazonija je došla u vidno polje internacionalno agirajućih koncerna i IRSAA je napravila plan za novi prodor u džunglu. On je započeo izgradnjom više velikih hidrocentrala (kompleks Rio Madeira od 2008. i Belo Monte od 2011.) od strane konzorcijuma državnog snabdjevača energijom Elektrobras i privatnih građevinskih firmi. Oba projekta su progurana i pored jakog otpora jednoga dijela stanovništva i ostavili su teške štete u socijalnim strukturama i u okolišu.

Istovremeno južno od Amazonije jedna vrsta tada još malo poznate bobice započela je svoj svjetski pobjednički pohod. Prvi pokazatelj predstojeće poljoprivredne izmjene paradigme bio je oglas iz 2003. od danas kineskog ali tada još pod švajcarskom kontrolom hemijskog koncerna Syngenta. U njemu je oblast između Brazila, Argentine, Urugvaja, Paragvaja i Bolivije reklamirana je kao „Udružene soja republike“.

To je bio ogroman projekat koji je sa pomoći lokalnih elita u najkraće vrijeme ogromnim mono kulturama zamijenio u Argentini uzgoj goveda i u Paragvaju malu seljačku poljoprivredu. Posao je bio izazovan i donosio je velike dobitke. Domaće elite uzgajale su soju, vlada je kasirala porez na izvoz, isporučioci kao Bayer-Monsanto i DowDupont (pesticidi, đubrivo, sjeme) ili John Deere (poljoprivredni strojevi) povećavali su svoje prihode. Međutim najveće dobitke ostvarivali su oni koji su kontrolisali logistiku i trgovali sojom na čikaškoj berzi – koncerni kao Cargill, Bunge, ADM ili Louis Dreyfus.

Bolsonaro želi zaustaviti prodor Kine i na tome je aktivno podržavan od američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Prodor soje uveo je Kinu u igru. Ogromna azijska zemlja nije mogla sa svojim degradiranim zemljištem ishraniti svoje stanovništvo i nije imala dovoljno sirovina za svoju industriju. Zato je na prelasku u novi milenijum Južna Amerika neizbježno ušla u vidno polje pekinške vlade. Roza crveni val lijevih vlada koje su bile skeptične prema SAD i 2005. na samitu u Mar del Plati sahranili cjeloameričku slobodnu trgovinsku zonu (Alca) pomogao je Kinezima u njihovom prodoru. Kina je brzo postala važan igrač u Južnoj Americi.

Krediti vladi osigurani sirovinama, infrastrukturni projekti kao željeznička linija od Amazonije do Pacifika i investicije (brane, rudarstvo, nafta) donijeli su okus Kine i u Amazoniju. Pod vladom ljevičarske Radničke partije (PT) Kina je 2009. zamijenila SAD kao najvažniji trgovinski partner Brazila. Danas u Kinu ide 27 posto brazilskog izvoza a u SAD 12 posto. Brazil i Kina se ne približavaju samo u okvirima alijanse BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) nego proširuju svoj uticaj na nove oblasti svijeta. Šta je prema insajderima izazvalo uzbunu u Vašintonu bile su investicije brazilskog koncerna Odebrecht u Libiji.

Bolsonaro sada želi zaustaviti prodor Kine i u tome je aktivno podržavan od predsjednika SAD Donalda Trumpa, kome on želi poslati svoga sina kao ambasadora iako ovaj za to nema kvalifikacije. Međutim, geopolitički poker oko resursa Amazonije je kompleksan, što je Bolsonaro morao iskusiti na primjeru niobiuma. Metal koji čini čelik lakšim i otpornijim i od koga Brazil ima 85 posto svjetskih rezervi eksploatiše brazilska familija Moreira Salles u kooperaciji sa kineskim čeličanama (Bao Steel, CITIC, Anshan Iron & Steel, Shougang y Taiyuan Iron & Steel). To je strategijska alijansa kineskih firmi sa lokalnom elitom. Glavni kupac minerala je Peking.

Bolsonaro je u predizbornoj kampanji tražio zaustavljanje izvoza niobiuma u Kinu – ali zbog otpora brazilske elite nije u tome uspio. Odnose sa Kinom predao je sada u ruke svoga potpredsjednika generala u penziji Hamiltona Mouraoa. Ovaj pokušava pragmatički: „Kina treba sirovine koje Brazil proizvodi, to mi moramo iskoristiti“. Ko će dobiti lavovski dio resursa Amazonije, Kina ili SAD, nije dakle još odlučeno.

ipg-journal.de