Kolonizacija klime

Tena Erceg
Autor/ica 21.12.2022. u 09:46

Izdvajamo

  • IPCC prihvaća samo znanstvene radove koji sadrže citate priznatih autoriteta na svojim znanstvenim poljima. No mnogi istraživači iz siromašnih zemalja nemaju pristup citatnim bazama kao što su Scopus, čiji je izdavač nizozemski Elsevier, ili Web of Science (britansko-američki Clarivate), jer su im iznosi pretplata toliki da ih Elsevier drži u tajnosti.

Povezani članci

Kolonizacija klime

Foto: Tania Malréchauffé/Unsplash

Iako Međunarodni panel o klimatskim promjenama u javnosti ostavlja dojam nepristranosti, uključivosti i pravedne zastupljenosti stručnjaka iz svih dijelova svijeta, većina istraživača iz zemalja globalnoj juga žali se na nemogućnost objavljivanja u prestižnim znanstvenim časopisima, pri čemu je to uvjetovano isključivo materijalnim statusom znanstvenika i institucija u kojima rade.

Piše: Tena Erceg

Konferencija o klimatskim promjenama koja je nedavno održana u Egiptu bila je, kao i one prethodne, popraćena brojnim primjedbama na račun vlada zapadnih zemalja. S pravom ih se kritiziralo zbog njihove prijemčivosti za lobiranje fosilnih industrija, a time i onemogućavanje donošenja odluka o radikalnim koracima za zaustavljanje klimatske krize.

Rjeđe se međutim u javnosti mogu čuti kritike na račun samog Međunarodnog panela o klimatskim promjenama (IPCC), koji producira najrelevantnije izvještaje o klimi i u javnosti uglavnom ostavlja dojam nepristranosti, uključivosti i pravedne zastupljenosti stručnjaka iz svih dijelova svijeta.

Štoviše, na samoj web stranici IPCC-ja, u dijelu u kojem se opisuje proces odabira autora i urednika, eksplicitno se navodi da njihov biro za selekciju i njegove radne skupine “u obzir uzimaju niz znanstvenih, tehničkih i socioekonomskih perspektiva i pozadina, kao i geografsku i rodnu uravnoteženost”. Time se osigurava, piše dalje na stranici Panela, “da izvještaji ne budu pristrani u korist neke regije i da nijedno važno pitanje za neku određenu skupinu ne bude izostavljeno”.

Sustav se temelji na ideji da ćemo vječno moći crpiti Zemljina bogatstva, koja se uglavnom nalaze na globalnom jugu a koriste na globalnom sjeveru. Iz toga proizlaze sve nepravde. Tako i ova na razini znanosti, koja je jedna od inkarnacija kolonijalizma odjevena u akademske toge, kaže Biliškov

Upućenijima u problematiku poznato je, doduše, da prvi nacrti izvještaja obično sadrže eksplicitniju kritiku postojećeg ekonomskog sistema, odnosno njegovog utjecaja na klimu, a da finalne verzije budu znatno razvodnjenije zbog pritisaka ekonomsko-političkih elita. No manje je poznato da i sam IPCC pati od dubokih institucionalnih predrasuda, odnosno da u njemu postoji stakleni strop za istraživače iz zemalja globalnog juga, zbog čega takvu strukturu neki od njih nazivaju nastavkom kolonijalizma drugim sredstvima.

Nedavno je tako portal The Intercept izvijestio o nekim aspektima institucionalne pristranosti unutar IPCC-ja i razgovarao s nizom istraživača iz zemalja globalnoj juga. Većina njih žali se na loš pristup akademskim bazama podataka i nemogućnost objavljivanja u prestižnim znanstvenim časopisima, pri čemu je taj loš pristup uvjetovan isključivo materijalnim statusom znanstvenika i institucija u kojima rade.

IPCC prihvaća samo znanstvene radove koji sadrže citate priznatih autoriteta na svojim znanstvenim poljima. No mnogi istraživači iz siromašnih zemalja nemaju pristup citatnim bazama kao što su Scopus, čiji je izdavač nizozemski Elsevier, ili Web of Science (britansko-američki Clarivate), jer su im iznosi pretplata toliki da ih Elsevier drži u tajnosti.

The Intercept je, međutim, došao do podataka da američka sveučilišna knjižnica Texas A&M University Libraries za pakete baza Scopus i Web of Science plaća oko 140, odnosno 212 tisuća dolara godišnje, dok cijena paketa Elseviera na vrhunskim sveučilištima može dosegnuti i 1,2 milijuna dolara.

Članci istraživača iz siromašnih zemalja rijetko se objavljuju i u časopisima kao što su Nature i Science, koji se smatraju “zlatnim standardom” za objavljivanje radova o klimi. Nature (izdavač mu je njemačko-britanska grupa Springer Nature) odlučio je, naime, 2020. godine naplaćivati i samo “procesuiranje članaka”, odnosno njihovo objavljivanje. Ukoliko autori žele objaviti rad tako da on bude dostupan svima koji ga žele čitati (open access) moraju platiti i do 10 tisuća eura, a ta je svota ekvivalentna godišnjoj plaći asistenta na medicinskom fakultetu u Indiji i mikrobiologa u Bangladešu, ili pak četvrtini maksimalnog iznosa istraživačke stipendije federalne vlade u Brazilu.

Nikola Biliškov (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)

Drugim riječima, iako je većina znanstvenih istraživanja, odnosno spoznaja objavljenih u takvim časopisima javno financirana, izdavači tih časopisa parazitiraju na javnom novcu, svjesni da je prevladavajuća kultura akademske zajednice takva da je bez objavljivanja u prestižnim časopisima u njoj nemoguće opstati.

O kolikim se zaradama radi zorno ilustrira podatak koji je britanski Guardian objavio prije desetak godina, a koji se odnosio na zaradu Eleseviera 2010. godine. Znanstveni ogranak tog izdavača uprihodio je te godine nešto preko dvije milijarde funti i ostvario profit od 724 milijuna, čime je njegova profitna marža od 36 posto bila veća od onih Applea, Amazona i Googlea. Čak je i njemački Deutsche Bank, piše Guardian, nazvao bizarnim taj “trostruki sistem plaćanja” u kojemu “država financira većinu istraživanja i plaće većine znanstvenika koji provjeravaju kvalitetu tih istraživanja, a onda kupuje većinu objavljenih proizvoda”.

Novosti su o tome razgovarale s Nikolom Biliškovom, višim znanstvenim suradnikom na Institutu Ruđer Bošković i ambasadorom Klimatskog pakta Evropske unije, koji odnedavno boravi na kanadskom Sveučilištu McGill kao gostujući istraživač. I on smatra da je praksa prema kojoj znanstvenici moraju plaćati za objavljivanje vlastitih radova izrazito nepravedna, te kaže da si ne može priuštiti da publicira tako da njegov rad bude svima dostupan.

Biliškov kaže da Institut Ruđer Bošković, kao i druge znanstvene institucije u Hrvatskoj, nemaju pristup časopisima koji bi za njihov rad bili optimalni, dok je na Sveučilištu McGill u Montrealu praktički sve dostupno.

– U tom je smislu razlika između Hrvatske i Kanade ogromna, a primjećujem i da urednici, koji su prva razina koju je potrebno proći prilikom prijave za objavljivanje, imaju tendenciju odbijati članke kada vide da dolaze iz Hrvatske ili neke druge zemlje koja ne spada u najbogatije, dok se s druge strane članci puno niže kvalitete objavljuju jer dolaze s adrese neke prestižne institucije – priča Biliškov.

Yamina Saheb navodi da su projekcije prosječnog stambenog prostora po osobi “groteskno nejednake”. Predviđa se, naime, da će on u sjevernoj Americi do 2050. narasti sa 60 na 65 kvadrata, dok će u Africi jedva premašiti 10, a ponegdje i pet kvadrata

Srećom, kaže, svima je dostupan piratski sajt Sci-Hub, gdje se svim člancima može pristupiti besplatno, zbog čega smatra da bi Hrvatskoj “bilo bolje da financijski podupire Sci-Hub i na taj način zaobiđe velike igrače na tržištu”.

Kao ilustraciju “gramzivosti izdavača koji ostvaruju enormne ekstraprofite” Biliškov navodi kako je jedan od kriterija za napredovanje da nekom znanstveniku ili znanstvenici rad bude objavljen na naslovnici prestižnog znanstvenog časopisa. No i to se dodatno plaća, pa naš sugovornik zaključuje kako bi znanstveno izdavaštvo lako moglo biti “najunosnija grana biznisa uopće nakon trgovine drogom i oružjem”.

Takva klasna selekcija znanosti neminovno rezultira iskrivljenom perspektivom u samom znanstvenom pristupu rješavanju problema klimatske krize jer literaturom dominiraju istraživači iz bogatih zemalja.

Ta se dominacija najbolje ogleda u takozvanom integriranom modeliranju (IAM) koje IPCC koristi za izradu projekcija stanja svjetske ekonomije u uvjetima globalnog zatopljenja. Budući da izrada IAM-ova zahtjeva velike timove ljudi i velike resurse, većinu proizvodi samo osam znanstvenih institucija, od kojih se njih šest nalazi u Evropi (Njemačka, Austrija, Nizozemska, Italija, Švicarska i zajednički evropski istraživački centar u pet članica), te po jedna u Japanu i SAD-u.

Kako kazuju naš i sugovornici The Intercepta, ti modeli najčešće polaze od pretpostavke da će do kraja stoljeća, dokle modeli sežu, zemlje bogatog sjevera nastaviti proizvoditi i zagađivati jednakim intenzitetom, dok se od zemalja globalnog juga očekuje da podnesu teret mjera za ublažavanje štetnih posljedica toga statusa quo.

Yamina Saheb, francusko-alžirska ekonomistkinja koja za IPCC proučava probleme stanovanja, navodi primjerice da su projekcije prosječnog stambenog prostora po osobi “groteskno nejednake”. U modelima se tako predviđa da će prosječni stambeni prostor u sjevernoj Americi do 2050. godine narasti sa sadašnjih 60 na 65 kvadrata, dok će u Africi za jedva par centimetara premašiti sadašnjih 10, a ponegdje i pet kvadrata.

Saheb kaže da svi IAM-i polaze od pretpostavke daljnjeg ekonomskog rasta, kao i “magičnih svojstava tehnologije” koja bi trebala smanjiti emisije stakleničkih plinova i tako omogućiti daljnji rast, iako takva tehnologija uopće ne postoji. I Nikola Biliškov navodi da se “kroz sve klimatske pregovore provlači iluzija da se sva šteta može riješiti upotrebom tehnologije unutar postojećeg sustava”.

Yamina Saheb (Foto: Privatna arhiva)

– No to naprosto ne drži vodu jer se taj sustav temelji na krivoj pretpostavci o neograničenosti Zemljinih resursa i ideji da ćemo vječno moći crpiti ta bogatstva, koja se uglavnom nalaze na globalnom jugu a uglavnom koriste na globalnom sjeveru. Iz toga proizlaze sve nepravde o kojima govorimo, pa tako i ova na razini znanosti. Ona je jedna od inkarnacija kolonijalizma odjevena u akademske toge – kaže Biliškov.

Perpetuiranje nejednakosti vidljivo je i u modelima kojima se predviđa upotreba energije. Jason Hickel s Londonske škole ekonomije i Aljoša Slameršak s Autonomnog sveučilišta u Barceloni u članku objavljenom (i javno dostupnom) u časopisu Lancet Planet Health, tako su analizirali 172 scenarija o korištenju energije u IAM-ovima, pa došli do zaključka da samo 11 njih predviđa značajnije smanjenje razlike između globalnog juga i sjevera. U većini scenarija afričke i bliskoistočne zemlje imaju prosječnu godišnju potrošnju energije od 30 gigadžula po osobi, pri čemu taj prosjek povećavaju naftom bogate monarhije, dok je prosjek zemalja sjevera 100 gigadžula po osobi.

Jednako problematičan aspekt odnosi se na spekulativne modele smanjenja emisija stakleničkih plinova prema kojima bi se nastavljanje dosadašnje prakse na sjeveru “poništavalo” kombinacijom sadnje monokultura, proizvodnje bioenergije i izdvajanja i spremanja ugljičnog dioksida (BECCS modeli). Ti scenariji međutim zahtijevaju goleme površine obradivog tla, koje se mahom nalaze u zemljama globalnog juga i po nekim bi procjenama zauzimale trostruku površinu Indije, dovodeći vrlo izvjesno do katastrofalnih posljedica na bioraznolikost i proizvodnju hrane.

Nikola Biliškov rekao nam je da su takve disproporcije i diskriminacija prisutni ne samo unutar IPCC-ja, nego i cijelog znanstvenog sustava jer se “u prvi plan stavljaju modeli koji su prilagođeni globalnom sjeveru, što je očito povezano s lobiranjem velikih kompanija kako bi se održao prevladavajući socioekonomski sustav koji je kriv za ekološku krizu, dok se od globalnog juga očekuje da se u to ime prilagodi i žrtvuje”.

Za kraj opisuje svoje iskustvo iz Kanade, države koja “ima sedam puta veći ekološki otisak od Hrvatske i gdje se jasno vidi kolonijalistički mentalni sklop, naročito u odnosu države prema starosjedilačkim narodima”.

– Tamo se, iza leđa većine javnosti koja živi u gradovima uz granicu s SAD-om, vodi otvoreni rat između pokreta za klimu i onoga za provođenje ogromnih ekstraktivnih projekata. Država doslovno na starosjedioce šalje vojsku, tjerajući ih s njihovih teritorija kako bi tamo mogli crpiti rude – kaže Biliškov.

Za kraj nam je ispričao i kako je glavna banka Sveučilišta McGill, gdje trenutno boravi, Royal Bank of Canada, “jedan od najvećih investitora u fosilna goriva u svijetu”.

– Kao i na drugih sveučilištima, i tamo postoji pokret “Divest McGill”, koji traži da sveučilište prestane primati donacije fosilnih kompanija. No reakcija sveučilišta obično se svede na provođenje nekakvog bijednog greenwashinga, poput postavljanja kanti za recikliranje – zaključuje naš sugovornik.

Novosti

Tena Erceg
Autor/ica 21.12.2022. u 09:46