ČETVRTI ŠAMAR ČOVJEČANSTVU

Povezani članci

• Razvoj saobraćajne infrastrukture po mjeri automobila
• Zaštita okoliša u BiH: Siromaštvo izgovor za nedjelovanje
• Alpe će do 2100. godine izgubiti većinu ledenjaka
• Kako izgleda reciklaža otpada u Sarajevu
• Klimatske promjene: Laž ili istina?
• Javna akcija: Oslobodite nas uglja

Biopsihologija ( botanika i para/psihologija)

Nakon udaraca po ljudskoj taštini i egocentričnosti, koji su došli od Kopernika, Darvina i Frojda, na pomolu je novo iznenađenje! “Backsterovim efektom” i sve širim spektrom fenomena baziranih na logici tog efekta, uzdrmano je i posljednje iluzorno sklonište čovjekove zasljepljujuće samodopadnosti: uvjerenje da je sa uobičajenh pet čula njegov odnos sa Svijetom konačno definiran.

PANPSIHIZAM (grč. pan = sve i psyhe = duša),učenje, odnosno smjer filozofiranja,  po kome sve što postoji ima dušu: i čovjek i kosmos (svjetska duša). Elemente  panpsihizma nalazimo u miletskoj i stoičkoj školi, ali i kod Spinoze, Lajbnica i Šelinga.

(Filozofski i psihološki rječnici)

Svojevremeno je “Journal of African Zoology” objavio informaciju u kojoj Wouter Van Hoven, sa univerziteta Pretorija (Transvala, Južnoafrička Republika), govori o stablu akacija, koje u opasnosti, pred najezdom biljoždera (antilopa koje se njime hrane), počinje da “emitira” alarmni signal solidarnosti drugim stablima akacija. Riječ je o fenomenu da akacija, dok antilopa brsti njeno lišće, počinje da luči po napadača smrtonosne količine tanina (acidum tannicum), istovremeno emitirajući u vazduh etilen C2H4 (nezasićeni ugljovodonik, otrovan gas, bezbojan i slabog mirisa), sa svrhom da time upozori druge akacije na predstojeću opasnost. “Shvativši” poruku “obaviještene” akacije, već nakon 5 – 10 minuta počinju, preventivno, odbrambenu proizvodnju tanina.

Van Hoven je došao do pomenutog otkrića radeći na objašnjenju uzroka iznenadne smrti oko 3.000 afričkih antilopa. Zapazio je da životinje, slobodno lutajući za hranom, biraju lišće samo jedne od deset akacija izbjegavajući pri tom stabla koja se nalaze niz vjetar (u kontestu logike izlaganja koje slijedi ovaj moment izbjegavanja je veoma bitan u smislu “znanja” koje tom izbjegavanju prethodi ). Međutim, antilope koje žive u ograđenim rezervatima za divljač, zatvorene i bez mogućnosti izbora, te prinuđene da za ishranu koriste akacije iz rezervata, na kraju bivaju žrtve konzumiranim taninom pokrenute metaboličke reakcije organizma.

Prosječna čitalačka svijest, zatečena neobičnošću ovog saznanja, u širokom dijapazonu individualnih reakcija pokazuje sve: od iznenađenja i nevjerice, pa do blažih formi neosviještenog straha, što je spopada pred iznenada otkrivenom mogućnošću da u okvirima kosmičkog informativno-behavioralnog prostora, mi ljudi, nismo sami.

Što se tiče same informacije ona je, u svojoj neočekivanosti, koliko šokantna, toliko i (srazmjerno količini informativnog novuma koji sobom donosi), vrijedna. Kao u Ekovoj (Umberto Eco), teoriji informacije:

Meteorološki bilten koji mi 4. avgusta kaže da “sutra neće padati snijeg”, u informativnom smislu je veoma oskudan, “jer radi se o jednom podatku, eskontiranom tako da količina stvari koje ja znam i moje sposobnosti predviđanja sutrašnjih događaja ne postaju time uvećani”. Ali, bilten tipa : “sutra 5. avgusta padaće snijeg”, a uz pretpostavku da živim u Mostaru, a ne u Brezi, daje mi nevjerovatnu količinu informacija koja odudara od svih mojih očekivanja baziranih na dosadašnjim saznanjima i iskustvima.

Zašto je prezentirani primjer životnog odnosa akacija i antilopa vrlo informativan, tj. šokantan u gornjem smislu, i to ne samo za neobrazovane, nego i za obrazovane laike?

Odgovor zahtijeva jednu digresiju u duhovnonaučnu historiju čovječanstva koje je do danas pretrpjelo, u civilizacijskom smislu, tri informativna šoka, tri antropocentrična šamara po obrazu Njegovog Samozvanog Veličanstva – Čovjek.

Prvi šamar, prvi iskorak, izvan očekivanja korespondirajućih duhu vremena, prvu uvredu ljudskoj taštini, nanio je Nikola Kopernik, ne poštujući ispraznu oholost aktualnih vjerovanja, i rušeći kanone tada važećeg geocentričnog sistema, dokazom da naša planeta nije centar svijeta i da, naprotiv, u njemu zauzima periferno, neugledno mjesto te da se Sunce ne okreće oko Zemlje, nego upravo obrnuto: Zemlja oko Sunca.

Drugi šamar ljudskom narcizmu i samozadovoljstvu čovjeka, nanio je Čarls Darvin rušeći svojim dokazima čovjekov samonabijeđeni osjećaj o sopstvenoj izuzetosti iz biološkolančanog niza. Nasuprot tome, Darvin pokazuje da čovjek nije ni kruna ni svrha svijeta, nego samo obična karika u evolutivnom lancu života, i da je njegov biološki najbliži rođak – majmun, dakle, upravo onaj nemirni stvor koji mu, svakodnevno, širom zooloških vrtova svijeta, služi za licemjernu zabavu, i kao povod neosviještenog umirujućeg podsmijeha vlastitoj genetskoj avangardi.

Suze darvinovštinom povrijeđene sujete čovječanstva još se nisu bile ni osušile, a već je došao razlog za nove: I posljednju iluziju čovjeka, nadu da je bar gospodar svog duševnog života, spalio mu je Sigmund Frojd.

Sviješću (kao distancirajućim entitetom koji ga jasno razdvaja od životinjske vrste), kojom se čovjek toliko ponosi, pokazuje Frojd, caruje nesvjesno, a ono je – uprkos puritanskim nazorima, tada još važećeg viktorijansko-kršćanskog morala – strukturirano nagonski. Dakle, ne razum, nego nagoni – diktiraju ponašanje i držanje čovjeka. Bio je to treći šamar.

Šok je bio ogroman, a otpori još veći; svi su se osjetili povrijeđenim: i akademska psihologija i tadašnja psihijatrija i žena zbog svoje anatomski determinirajuće sudbine, i pedagogija kojoj freudovski induciran fatum prošlosti (diktat potisnutih želja i strahova iz djetinjstva), oduzima vaspitnu mogućnost za budućnost. Ništa manje povrijeđeni nisu bili ni Crkva ni marksisti…

Narcisoidni sporovi i bitke s freudistima traju još i danas, pa prasak, narednog, četvrtog šamara (šezdesetih godina XX stoljeća), u toj halabuci čuli su samo neki. I, dok žreci i samozvani čuvari Duha vremena i danas budno motre na straži status quo-a, ipak im ponešto promakne krčeći, nezaustavljivo, put onim avanturistima duha kojima, sama ta avantura, djeluje dovoljno podsticajno i samonagrađujuće da nastave vođeni idejom i vjerom u postojanje četvrte dimenzije Svijeta.

Ali, prije toga, da objasnimo porijeklo pomenutog sebeljublja i narcisoidne zaslijepljenosti čovjeka. Otkuda to samoveličanje kad cjelokupna mitologija, theologija, filozofija i nauka svoj primordijalni interes nalaze u okvirima svjetsko-kosmičkog poretka, kojeg je čovjek samo neznatan dio.

Sama filozofija, srednjoškolska je istina, u svojim grčkim počecima je – kosmološka. Kao takva, ona pita o cjelini svijeta, o beskrajnom svemiru i njegovom zagonetnom poretku. Otkuda onda uobrazilja o dominaciji ljudskog, ako je ono nebitna posljedica najšireg plana i providnosti, kojeg je čovjek samo jedna infernalija, appendix čije odsustvo kosmičku cjelinu, najvjerovatnije, ne bi učinilo ništa manje vrijednom?

Za tu antropocentričnu devijaciju homo sapiensa, filozof Ivan Foht, “optužit” će, s pravom, čovjeka koji, inače, i takođe s pravom, slovi za moralni uzor filozofskog življenja, i koji je svoju filozofiju artikulirao u pregnantnu puninu životne doslovnosti, krunišući nepravednom smrću jedan etički krajnje uzoran život. Časno odbacujući ponuđenu šansu da je izbjegne, on je svjesno stajući na stranu očuvanja vlastitog digniteta i uvjerenja da je u pravu on, a ne oni koji mu iz dnevno-političkih razloga sude, pristao da prije vremena ode u vječnost.

Riječ je o Sokratu koji je, svojim filozofiranjem i javnim djelovanjem, potpuno obrnuo tok povijesti filozofije i, zajedno sa sofistima, okrenuo interes od kosmološke ka antropološko-psihološkoj ravni, izmišljajući time čovjeka kao središte kosmosa.

Da ranija kosmologijska nit nije time prekinuta, kaže Foht, da ljubav čovjeka prema samom sebi nije postala toliko isključiva i zasljepljujuća, ne samo da bi danas sama filozofija bila drukčija, nego bi, zajedno sa naukom, bila i dublja i bolja. I ta nas, sve do danas, pažljivo njegovana antropocentrična osionost – skupo staje. Oličena u svojoj krajnjoj izvedbi u nezdravoj bekonovskoj ideji čovjeka kao Gospodara svijeta, ona nas čini slijepim za sve one mogućnosti koje se ne uklapaju u model koji, inercijom duhovne lijenosti, preferira odbojnost spram svega što pretenduje da ugrozi već utvrđenu običajnost postojećeg.

Međutim, istovremeno s tendencijom ka petrifikaciji postojećih odnosa, kao da, u smjeru suprotnom od toga, struji neki metafizički duh koji, u svojoj strukturi samokorigujući, djeluje tako da stvari vraća u inicijalnu tačku skretanja, čineći da počinjemo iznova tamo gdje smo stali.

Riječ je o “Backsterovom efektu” i širokom spektru fenomena baziranih na logici tog efekta, koji zaokupljaju savremenu znanstvenu alternativu izazivajući snažne kontroverze na liniji “za” i “protiv”. Na vremenu je da potvrdi ili odbaci tvrdnju, ali već danas se može reći da je Backsterov efekat – četvrti šamar čovječanstvu.

Njime je uzdrmano i posljednje iluzorno sklonište čovjekove zasljepljujuće samodopadnosti. Ni već olinjalom oficijelnom znanstvenom uvjerenju da je sa pet postojećih čula, čovjekov odnos sa Svijetom konačno definiran – više nema mjesta.

Neke spoznaje čine da čovječanstvo, još jednom povrijeđeno oštricom otkrića samokorigujućeg duha znanosti, ponovo krvari. Ovaj put, za razliku od inkvizicijskih i potonjih vremena, svjedoci smo napora ne da se krvarenje zaustavi, nego da se ono analizira i time, eventualno, dokuči Tajna, a lažna predikatura čovjekovih “prednosti”, konačno, objektivno demistificira kao lokalna vrijednost zanemarljive veličine u prostorima beskraja koji nema središta. Tim razsredištenjem kosmosa otvaraju se novi putevi znanosti, a sam ljudski um kreće u duhovnu izazovnu avanturu čiji je ishod za sada neizvjestan.

Parapsihološka literatura obavještava nas o nadnaravnim (nadnaravnim u smislu neobjašnjivosti), sposobnostima pojedinaca koje oni, na zahtjeve znanstvenika, rado namjenski demonstriraju i u eksperimentalno strogo kontrolisanim uslovima, prepuštajući objašnjenja i zaključke ljudima od nauke, sami se, pri tome, ne baveći uzročno-posljedičnim vezama neobičnih fenomena čiji su protagonisti i nosioci.

Međutim, u svojoj akademskoj i esnafskoj zatvorenosti, naučna psihologija takve probleme kao što su telepatija, levitacija, telekineza, prekognicija i sl., još uvijek dobrovoljno prepušta parapsihologiji, jer sama nije u stanju da ih prihvati i tretira kao normalan segment ljudske psihofiziološke supstance. Naravno, ta činjenica znanstvenog odbacivanja, ni malo ne sprečava brojne pojedince i novoosnovane institute, da se, uz sve prisutniju finansijsku podršku različitih fondacija, seriozno pozabave različitim vrstama “pàra” fenomena, te danas prisustvujemo brojnim istraživanjima tog tipa širom svijeta: od Bugarske, gdje se dugo i intezitivno proučava fenomen telepatije, pa do prostora bivšeg Sovjetskog Saveza, i Sjedinjenih Američkih Država.

Ono što posebno čini zanimljivim “pàra” fenomene, jest njihova univerzalna rasprostost koja čini da se oni uveliko uprisutnjuju i izvan granica ljudske populacije, zadirući u susjedne biosfere (zoologije i botanike, npr.), na tako drastičan način da je ljudska reakcija sablazni još jedini oblik abreagiranja i davanja oduška šoku što ga proizvode snagom svoje iracionalnosti.

Ne zalazeći u historijat ranijih stoljeća ovdje ćemo, po formuli “in medias res”, krenuti od već pominjanog Backsterovog efekta, tj. slučajnog otkrića Clevea Backstera iz god. 1966., tada vodećeg američkog stručnjaka na području “detektora laži”.

Zanemarujući u ovom momentu neprikladnost samog naziva instrumenta, može se reći da se radi o aparatima koji bilježe pojave fizioloških reakcija, koje se javljaju kao odgovor na jače ili slabije emotivne podsticaje. Te poligrafe, kako nam sugerira etimološki naziv, karakteriše višestruka sposobnost registriranja promjene krvnog pritiska, promjene srčanog ritma, promjene disanja, te promjene električnog otpora kože kao automatskih posljedica emotivne reakcije. Taj medicinski fenomen, poznat pod nazivom galvanski odgovor, smatra se, u sudskoj medicini, vrlo pouzdanim indikatorom u istražnom postupku. Radi se o smanjenju električnog otpora na površini kože usljed povećanog znojenja individue usljed porasta emotivnog naboja ispitanika. Svaki, pa i neznatni emocionalni pritisak, automatski utiče na funkcioniranje autonomnog nervnog sistema, koji blagom inervacijom aktivira znojne žljezde, što veoma osjetljivom poligrafu dovoljno da se detektira razliku u otporu dvaju elektroda na koži ispitanika.

Svi primjeri koji slijede, bez obzira na njihovu paradoksalnost i neobičnost, svoju znanstvenu vrijednost oslanjaju na eksperimentalno pokriće koje leži u osnovi njihovih nalaza.

Počelo je, sasvim, slučajnim otkrićem, a nastavljeno serijom eksperimenata koji jasno pokazuju sposobnost biljaka da reaguju na način koji se da okvalificirati kao: strah, zahvalnost, pamćenje, prepoznavanje, pa čak, i “nesvjestica”.

U noćnoj dokolici svog policijskog ureda, Cleve Backster, već pomenute 1966. g., gonjen običnom ljudskom radoznalošću, odlučio je da vidi kako će, i da li će, zalijevanjem povećana vlažnost, djelovati na jednu od njegovih uredskih ukrasnih biljaka. U tu svrhu na listove “zmajevog drveta” (lat. dracena massangeana), pričvrstio je elektrode jednog poligrafa, a zatim, posudu sa pomenutom biljkom, zalio vodom. I, na svoje veliko čuđenje, otkrio je pomijeranje kazaljke poligrafa na način koji simptomatično odgovara reakciji čovjeka izloženog nekom emocionalnom podražaju.

Ono što je Backstera zanimalo u tom času bilo je: da li je to zaista emocija, i može li se, uopće, tako nešto očekivati od biljke???

U potraži za odgovorom odlučio se na nekoliko eksperimentalnih provjera koje se sastoje od serije gradiranih pokušaja ugrožavanja i narušavanja zdravlja i životnog integriteta biljke. Prvi pokušaj sa umakanjem listova zmajevog drveta u posudu s toplom kafom, nije dao nikakvu reakciju. Međutim, sama pomisao Backstera da, u daljnjem postupku, sprži list biljke, i prije nego je posegnuo za šibicom, izazvala je dramatičnu reakciju kazaljke poligrafa. Da li uočena reakcija govori u prilog sposobnosti biljke da “čita” misli drugog bića?

Već u toku Backsterovog traženja šibice, poligraf je, kao reakciju na ozbiljnost same namjere Bacstera da paljenje listova zaista sprovode u djelo, zabilježio još jedan dramatičan skok kazaljke. Ali, kad se u narednim pokušajima samo pretvarao da će spržiti njen list, biljka nije reagirala. Sve je vodilo zaključku o sposobnosti biljke da razlikuje stvarne od lažnih namjera eksperimentatora.

Ti, i neki drugi uvidi do kojih je došao, sugeriraju Backsteru neobičnu ideju mogućnosti postojanja jedne “primary perception“, vrste vansenzornog opažanja, koje bi bilo, sasvim moguće, zajedničko za cijelu prirodu, i koje je kod ljudi, možda, potisnuto i prigušeno dugotrajnim prisustvom i aktivnim korištenjem pet postojećih čula/senzora. Kasnije provedeni eksperimenti pokazuju da bi ta novootkrivena sposobnost organizama, mogla da se proteže sve do njihove ćelijske razine.

Prije nego nastavimo argumentirati u prilog postojanja ove vančulne percepcije, valja reći da su slična istraživanja vršena širom Amerike na više od dvadeset pet vrsta biljaka i da su, u mnoštvu pokušaja, dobijeni slični rezultati.

Konačno, u potraži za “primary perception”, serijom ogleda, došlo se do saznanja da fenomen postoji čak i kad je list otkinut od biljke, kao i onda kad se list makazama potkresuje i do tako neznatne veličine koja, ostavlja još samo toliko mjesta, koliko je dovoljno za pričvršćenje elektroda poligrafa. Ali, vrhunac u informativno-fenomenološkom smislu, predstavlja otkriće da i list sasječen u komadiće, izmiješane i ugurane između elektroda, još uvijek emituje “nešto” na što kazaljke poligrafa vidno reaguju. Zapaženo je takođe, da biljke ne “trzaju” samo na sopstvenu opasnost, nego pokazuju i vrstu reakcije koja se, u ljudskim relacijama, označava kao empatija ili sposobnost saživljavanja, uživljavanja u osjećajni svijet druge osobe, tj. kao vid “saznajne projekcije u strukturu i procese druge ličnosti”.

U tu svrhu izveo je Backster seriju ogleda za grupu naučnika sa Yal univerziteta, (S.A.D), pokazujući pored ostalog (na primjeru reakcije biljke na ugrožavanje pauka, izloženog “proganjanju” ljudi u istoj prostoriji), postojanje telepatsko-empatičnog odnosa: u trenutku “odluke” ugroženog pauka da bježi, aktivira se “saosjećajnost” biljke koju poligraf uredno bilježi. Isti, empatično-telepatski odnos, potvrđen je još snažnije u grubo-slikovitom eksperimentu sa živim račićima koje je Backster, uz pomoć jednog specijalno konstruisanog uređaja, automatski (dakle, bez prisustva ljudi kako bi izbjegao mogući telepatski odnos između čovjeka i biljke), ubacuje u kipuću vodu,. Tehničko-automatski proceduralna struktura eksperimenta podrazumijevala je naizmjeničnu mogućnost bacanja “vode SA račićima” i “vode BEZ račića”, u posudu sa kipućom vodom. Istovremeno, u tri različite prostorije nalazile su se tri biljke vrstePhilodendron cordatum. Uz još neke mjere eksperimentalne predostrožnosti, koje za ovaj spis nisu bitne, a koje cijelom ogledu daju znanstvenu težinu i relevanciju, dobijeni su rezultati koji pokazuju da sve tri biljke, na smrt račića, reagiraju krajnje sinhronizirano, tj istodobno.

I eksperimentalne provjere drugih naučnika daju rezultate koji, statistički izraženo, pokazuju da biljke na smaknuće rakova reaguju pet puta učestalije nego što se to može očekivati na razini slučaja.

Rasprava zasnovana na ovom eksperimentu, objavljena je pod naslovom“Svjedočanstvo o postojanju primarne percepcije u biljnom svijetu”, u časopisu The International Juornal of Parapsichiology, za god. 1968.

O ogromnom interesovanju, što ga je izazvalo Backsterovo istraživanje, najbolje svjedoči podatak da je preko 7.000 naučnika tražilo faksimil njegovog izvještaja, dok su vrhunski stručnjaci na preko dvadeset američkih univerziteta pokazali spremnost da ponove njegove eksperimente.

Jedna čuvena fondacija (Marry Reynolds Babcock), dala je 10.000 dolara Backsteru za nastavak eksperimentalnih traganja, uz obrazloženje da “njegova istraživanja ukazuju na to da, možda, postoji nekakav primarni praiskonski oblik trenutačnog komuniciranja među svim živim bićima i organizmima; tj. sistem koji funkcionira iznad fizičkih zakona koje poznajemo – i koji zato zaslužuje da ga istražimo”.

Kako bi, u nizu provjera, riješio ključno pitanje: da li biljke imaju sposobnost pamćenja, Backster je smislio zanimljiv eksperiment. Akteri eksperimenta bili su Backsterovi studenti (njih šest). Oni, zavezanih očiju, izvlače iz šešira jedan od šest neprozirnih papirića, ceduljica. Na samo jednoj od njih dato je upustvo za izvršenje koje će moći realizirati samo jedna osoba: ona koja iz šešira izvuče papirić sa pomenutim uputstvom. Uputstvo je, od osobe koja ga izvuče, tražilo da uništi jednu od dvije biljke prisutne u prostoriji određenoj za izvođenje eksperimenata. Time je, osoba izvršilac, sa aspekta druge biljke (biljke “svjedoka”), postala ubica, tj. “zločinac”.

Niko od učesnika eksperimenta, pa ni sam Backster, zahvaljujući eksperimentalnoj proceduri, nije mogao znati koja od osoba je žrijebom izabrana da bude “zločinac”. Nakon izvršenog “ubistva” jedne od biljaka, ona druga, biljka “svjedok”, spojena je s poligrafom. A onda su u prostoriju uvođeni, jedan po jedan, sudionici eksperimenata. Biljka “svjedok” je indentificirala “zločinca” u trenutku njegova ulaženja u prostoriju, a što se očitovalo u snažnom pokretima igle poligrafa. Backsterov zaključak je da je biljka “zapamtila” čovjeka “ubicu”, i da ga je pri ulasku “prepoznala”.

U nizu simptomatičnih eksperimentalnih situacija, Backster je kod biljaka registrirao čak i ono što se u ljudskom svijetu adekvira kao “nesvjestica”: vid odbrane i ljudska reakcija karakteristična u momentima izuzetne emotivne ili egzistencijalne ugroženosti čovjeka.

Da problem na trenutak dislociramo izvan Amerike., navodimo primjer filma što su ga, kao svjedočanstvo o sličnim eksperimentima, prikazali (tada) čehoslovački učesnici Međunarodnog kongresa parapsihologa, u Moskvi maja 1972. godine. I neki drugi eksperimentatori, kao hemičar dr Robert Miler, u strogo kontrolisanom eksperimentu od 4. 01. 1967., pokazuju da djelotvorna molitva može povećati brzinu rasta biljke do osam puta. Po njegovim nalazima, nakon molitve bračnog para Ambrosea i Olge Korral iz Baltimora (tadašnji poznati alternativni iscjelitelji), brzina rasta obične trave, zasijane u jednom loncu, prije molitve iznosila je 0,006 inča na sat, a nakon molitve 0,05 inča na sat, što je vrijednost pomenutog uvećanja od osam puta.

I tako, do u nedogled se mogu nabrajati rezultati brojnih eksperimenata čija je dramatičnost i neobičnost izazvala pravu buru kontroverznih reakcija. Ovdje izdvajamo dva mišljenja:

“Ne smijemo se bojati novih otkrića, bez obzira na to koliko se ona paradoksalno doimaju, jer se unutrašnji svijet biljke krije ispod sedamdeset i sedam pečata”, kaže ruski naučnik V. N. Puškin. Na direktno pitanje o Backsterovom efektu “pamćenja” i “govora” biljaka V.G. Karamanov, direktor laboratorija za biokibernetiku Agrofizičkog instituta u Lenjigradu, kaže: “ja danas ne mogu odgovoriti na to pitanje (…) Želim reći nešto drugo, tj. da ni on, ni mi , ni bilo ko drugi u savjetu nije još uvijek sposoban da dešifrira sve reakcije biljaka, da čuje i razumije što biljke “govore” jedna drugoj i što nam poručuju…”

Završavajući sa ovim mišljenjem, čija suzdržanost ipak figurira u službi afirmativne sugestije o neophodnosti još intenzivnijeg ulaganja napora u svrhu objašnjenja nama još uvijek nepoznatog svijeta, čija nas upitnost poziva da se njime što više pozabavimo, pa i sa one strane s koje ortodoksno znanstveno mišljenje, u strahu od moguće degradirajuće laicizacije znanosti – nikada ne zalazi.

Konačno, htjeli mi to dobrovoljno ili ne, valja nam priznati da ipak živimo u svijetu punom tajni i neobičnih pojava koje su nesumnjivo registrirane (u seriozno kontroliranim eksperimentalnim uslovima), ali su, zbog svoje” iščašenosti” iz uobičajenog poretka stvari, (a na koji smo se kao inertni zatočenici Duha vremena već poodavno navikli), ostale još uvijek neobjašnjene. Iz toga ne smijemo zaključiti kako one ne postoje, ili ih, skrivajući se iza vlastite nemoći, fantomizirati tj. proglašavati prividnim.

Radi podsjećanja: ideja alhemičara o dobijanju zlata iz olova, dugo je služila za podsmijeh “mudrih” na račun predpostavljene ljudske naivnosti i zanesenjaštva, da bi savremena znanost pokazala kako je alhemijski zlatni san potpuno izvodljiv: izbijanjem jednog elektrona sa jedne od putanja u atomu olova zaista se dobiva zlato. Sasvim je drugo pitanje ekonomske opravdanosti i racionalnosti tog postupka. Uostalom, ono što je i danas nemoguće, jeste, to, da se tako dobiveno zlato ponovo pretvori/vrati u olovo.

Uči li nas to nečemu ???

dr Esad Bajtal

orbus.be