Sonja Tarabar: Podrška svim ljudima koji se bore protiv nasilja nad maloljetnicima

Autor/ica 👤tačno.net 8.1.2016. u 14:36

Povezani članci

Foto: Flickr

Pridružujući se podršci svim ljudima koji traže istinu o tragediji koja se dogodila maloljetnom dječaku i borbi protiv nasilja nad maloljetnicima, šaljem vam pismo o našoj tragediji, kao prilog toj borbi kao i protiv raznih tortura, fizičkog zlostavljanja i svih oblika bolesti društva uzrokovanih tranzicijom koje doživljavamo. U slučaju mldb. M.R. mediji su odigrali pozitivnu ulogu i pokrenula se lavina da se nešto očisti u našem društvu. Mi nismo imali medije na svojoj strani, te smo se suočili sa medijskom torturom, koja je također strašna i zlostavlja psihu ranjivih i unesrećenih roditelja.

“Pročitala sam otvoreno pismo gospođe Alise Mahmutović, upućenog svima kojih se to tiče, povodom tragedije koju su doživjeli nakon strašnog gubitka sina jedinca. To me ponukalo da, kao majka koja je prije pola godine proživjela tragični gubitak kćerke jedinice, javno iznesem svoju podršku gospođi Alisi Mahmutović i izrazim njoj i porodoci iskreno saučešće; da joj kažem da potpuno saosjećam sa njom. Neizdrživo je, pored neizmjerne tuge i boli, biti suočen sa strašnim saznanjem u kakvoj državi i društvu živimo, kakvo je školstvo, šta se sve uvuklo u pore našeg obrazovnog sistema, kako funkcionišu institucije i mediji…

Moj muž i ja smo, također tragično, izgubili kćerku jedinicu 19.07.2015. godine, koja je imala samo 30 godina; za nas još uvijek naša djevojčica. Da se radilo o bolesti, nešto na šta ne možemo uticati, nešto što je Bogom dano, valjda bi to čovjek shvatio kao višu silu, borio se, dao sve od sebe i možda “lakše“ se mirio sa strašnim gubitkom.

U slučaju vašeg sina, g-đo Alisa, radi se o strašnom maloljetničkom nasilju u školi, o mladim ljudima koji su sistematski psihički zlostavljali dječaka, što je produkt današnjeg bolesnog društva, koje nudi užasne sadržaje: skupo a „jeftino“ školstvo, realitije, zabave, pijančenje, estradu, roditelje skorojeviće koji su dio svega navedenog i predstavljaju „elitu“ našeg bolesnog društva; koji svojim odgojima stvaraju bahate, bezosjećajne i bolesne mlade ljude, koji snimaju tuče drugova skupim mobitelima.

Zbog svoje bahatosti, agresivnosti, alkoholiziranosti, beskrupuloznosti, koje su dobili odgojem i formiranjem u porodici i u ovakvom društvu, i našu jedinicu su vršnjaci odveli u smrt. Noć u kojoj se utopila naša kći, bila je noć u kojoj se održavao koncert grupe „Nemoguće vruće“ u organizaciji JP „Bazeni, gdje se točilo pivo uz noćno kupanje. Naša kći je prihvatila poziv za izlazak sa dugoogodišnjom školskom kolegicom A.Š., kojoj po životnom stilu i ponašanju odgovara već pomenuti opis “elite”, ali se vodi kao pedagog, vaspitava omladinu, odnosno radi na privatnom fakultetu. Tragedija se dogodila između jedan i dva, u ranim satima iza ponoći, kada se bazen čistio i uređivao, u prisustvu samo tri osobe u bazenu, navodno bez svjedoka. Tu su bili i čistači bazena, koji po naređenju direktora Feđe Jovanovića niti smiju niti hoće da kažu šta se zaista dogodilo i šta su čuli. Ljudi čuvaju posao i štite interes direktora. Tri osobe koje su učestvovale u ovom tragičnom događaju došli su nama, roditeljima, i ispričali svoju verziju događaja, koju su prethodno usaglasili. U tom trenutku mogli su nam reći šta god su htjeli, jer mi od šoka ništa nismo ni shvatali ni razumjeli. Naknadno smo saznali da se tu zapravo radilo o bahatim, razularenim i pijanim osobama koje su došle da se kupaju na bazenu kad nema nikoga, a za ulazak u krug nije problem, jer učesnik u ovoj tragediji, osoba H.K. zna kako se to radi, tj. kako se u to doba ulazi na bazen. Utopiti se u prisustvu tri osobe, koje to “nisu ni primijetile”, govori sve o tim ljudima.

Najpodlije, najprljavije od svega, je to što je to društvo, u nastojanju da sa sebe saperu svaku odgovornost, reklo da je ona prva htjela ići na kupanje. Ko nju zna (a oni je očito nisu poznavali), shvatio/la bi da je to laž, jer ona nikad nije voljela bazene, nazivala ih je zajedničkom kadom i nikad se na tim bazenima nije kupala. Naša kći nikad nije bila inicijator ni u kakvom društvu, za bilo šta, a pogotovo ne za neke nepodopštine, tipa ilegalnog ulaska, potplaćivanja i slično… O svom djetetu, njenom karakteru i ponašanju ne želim govoriti, to mogu drugi, koji su je zaista poznavali. Djeca jedinčad uvijek su pomalo usamljena i uglavnom samo posmatrači. Znaju se nekad povesti za nečim čemu ne pripadaju, samo da ne bi bili odbačeni i sami.

Šta se zapravo dogodilo u samom bazenu objaviće istražni organi kada se istraga završi. To sigurno neće biti ona slika koju je zenički medij, Zenicablog i urednik Adnan Džonlić, to isto jutro pokušao da nametne kao istinu (prije nego što su istražni organi dali bilo kakve izjave, jer je bila nedjelja, neradni dan, objavljeno je puno ime i prezime samo žrtve, dok učesnicima A.Š., H.K., i L.B. nisu navedeni čak ni inicijeli, uz neprimjereno i neetičko izvještavanje) i sve svede na zastoj srca da bi zaštitio JP “Bazeni” od odgovornosti, ali i učesnike-poznanike, u samom događaju, što nije bila prvobitna izjava za javnost PR Kantonalnog tužilaštva ZDK, Mirne Poljac, (“do nesreće je ipak došlo uslijed utapanja“), a ni portparolke MUP-a ZDK, Aldine Ahmić (“Riječ je o nesretnom slučaju – utapanju, a pripadnici policije obavili su uviđaj“); izvori Avaz. Iz JP za održavanje sportskih terena su demantovali navode pojedinih medija da se radilo o utapanju, dakle demantovali su izjave iz Kantonalnog tužilaštva i MUP-a ZDK.

Drugih sedamdeset portala se samo nadovezalo na ovu priču, senzacionalističim izvještavanjem, iako nema razloga javne koristi da se o sahrani ili preminuloj, iznošenjem identiteta bez saglasnosti porodice i istražnih organa, kao i privatnog života ožalošćene porodice, piše na ovaj način. Niko se nije zapitao kako je uopšte bilo moguće da alkoholisana grupa, pa i bilo ko drugi, nesmetano uđe u krug bazena,izvan radnog vremena, a da za to niko ne snosi odgovornost. Štaviše, Bazeni isto jutro nastavljaju normalno raditi, kao da se ništa nije ni dogodilo. Ni to niko nije komentarisao. Pisanje medija se svelo na pretpostavke, ali ne i na činjenice. Tako bepomoćni i izgubljeni suočeni smo sa institucijama i neosjetljivim, bahatim, medijima, tim strašnim žutilom od štampe, novinarima-lešinarima, koji očigledno imaju ulogu da vrše nasilje nad ožalošćenom porodicom, koja ništa ne shvata, šokirana i nesretna. Koriste se tragedije za ostvarivanje dobiti kroz čitanost i klikove. Kakva podlost koristiti se takvom situacijom. “Profesionalno istraživanje” Adnana Džonlića, urednika Zenicabloga, pratili su i drugi portali. Avaz je posalo novinara Vehida Begunića i fotografa Jasmina Hadžića na sahranu. Od našeg života i rođenja naše kćerke htjela se napraviti holivudska srceparajuća priča. Novinar Vehid Begunić iznio je sasvim neprimjerene stvari u ovoj tragediji tipa: otac bivši gradonačelnik, dobili je nakon dvanest godina braka, diplomirana ekonomistica zaposlena u Sarajevo-osiguranju… Dakle, mahala novinarstvo. Pored toga, objavljene su i fotografije sa sahrane. Fotogaf Jasmin Hodžić je iste fotografije ustupio i Zenicablogu. Ali, ni to nije sve. Fotograf portala Ekskluziva.ba Ismir Sačak je objavio 23 fotogrfije sa sahrane. Niko od njih nije dobio naše odobrenje. Adnan Džonlić je Vijeću za štampu iznio brojene laži, na osnovu kojih je Vijeće zaključilo da nema osnova za žalbu, bez bilo kave provjere. Avaz je, po uvaženom mišljenu Vijeća, narušio Član 9, a Zenicablog nije; samo zato što iz Avaz-a nisu dobili nikakav odgovor. Takvim novinarstvom- lešinarenjem relativiziraju se stvari, utiče se na rad policije i pravosuđa.

(Član 9 – Privatnost. Novinari će izbjegavati uplitanje u nečiji privatni život, osim ako takva uplitanja nisu potrebna u interesu javnosti. Teme koje uključuju lične tragedije će biti obzirno tretirane, a pogođenim ličnostima će se prići diskretno i sa saosjećanjem.)

Dokle god o narušavanju Kodeksa novinarstva (po kojem je novinarima sve pobrojano u ovom pismu strogo zabranjeno) sudi Vijeće za štampu bez moći i profesionalnosti gradiće se bolesno društvo koje traga samo za senzacijama.

Imala sam potrebu obaviti usmeni razgovor sa novinarom Adnanom Džonlićem u četiri oka, da vidi osobu koju nikad nije vidio, a tvrdi da je dobio odobrenje. Uspjela sam uspostaviti samo telefonski razgovor. Pitala sam ga prvo da li je roditelj i neka ga je sram zbog svega izrečenog, zbog laži i pretpostavki, zbog objavljivanja punog imena i prezimena naše kćerke, ne pominjući imena učesnika u tragediji, ako je već imenovao preminulu. Bolje bi bilo da je pisao o moralnom liku osoba u čijem se prisustvu naša kćer utopila,što izaziva brojne komentare kod građana, jer to je ono što zabrinjava, totalno odsustvo empatije kod mladih za bilo šta. Ljudi skaču sa mosta i spašavaju nepoznate ljude kad se vidi da je neko u nevolji. Oni nisu bili ni pola metra od nje, a ona se utopila. Izuzimam samo osobu L.B. koja je jedina reagovala.

Novinar bi u ovakvim tragedijama trebao pisati o nedostatku drugarstva i iskrenosti, o društvu koje je zapustilo mlade koji izrastaju u odrasle ljude bez empatije i morala, ali u ovom slučaju i o odgovornosti Uprave JP „Bazeni“ za nesmetan ulazak u krug bazena u kasnim noćnim satima. Da je bio spriječen ulazak tragedija se ne bi ni mogla dogoditi.

Zenica,05.01.2016.godine, Sonja Tarabar“