Biti građanin drugog reda

Povezani članci

• Imućni mogu platiti slobodu
• Preko izmjena kantonalnih ustava do ukidanja diskriminacije u BiH
• Kontracepcija je esencijalni lijek i za korisnice treba biti besplatna
• Sud poništio odluku CIK-a vezane za izbore u Stocu
• UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: Kome i zašto hrvatski političar dr. Nikica Gabrić prebrojava krvna zrnca?
• Žene na selu mogu voditi uspješne biznise, nisu samo domaćice

Prije šest godina, vatrogasac Redžo Seferović je htio popiti kafu s prijateljima u jednom gradskom kafiću u Zavidovićima. Konobar mu je rekao da nije dobrodošao i da ga neće uslužiti.

Tri godine kasnije, Osnovna škola „Pěší“ u Ostravi odbila je upisati dvoje djece. Direktor škole smatrao je da bi za školu bilo bolje da „takve djece nema previše“.

I prvačići iz Ostrave i Seferović iz Zavidovića su Romi. U Češkoj Republici su, zato, nepoželjni u nekim školama, a u Bosni i Hercegovini i u nekim kafićima.

U objema državama, kao i u ostatku Evrope, Romi su jedna od najobespravljenijih manjinskih grupa kojoj su često uskraćena i osnovna ljudska prava. Romi puno češće nego druge nacionalne manjine nailaze na prepreke u obrazovanju, zapošljavanju ili ostvarivanju zdravstvene zaštite, a nejednak tretman u društvu gura ih u siromaštvo i bijedu.

Prema podacima Agencije EU za fundamentalna prava (Fundamental Rights Agency – FRA) s kraja prošle godine, oko 80 posto ispitanih Roma živi ispod granice rizika od siromaštva.

I Češka Republika i Bosna i Hercegovina usvojile su Zakone o zabrani diskriminacije iste godine. Od 2009. do danas, samo po jedan slučaj diskriminacije Roma završio je na sudovima u tim zemljama.

Slučaj “Osnovne škole Pěší” dospio je na sud u Ostravi kad se dvoje romske djece nije moglo upisati u školu čiji je direktor smatrao da bi, s obzirom da su u toj školi već bila upisana neka romska djeca, to za školu bilo preveliko opterećenje. Sud je u martu ove godine presudio da je u pitanju diskriminacija po etničkoj osnovi.

“To je bio pravno čist slučaj ali problem je što su takve stvari uobičajene i rasprostranjene u cijeloj Češkoj”, kaže pravnica Šárka Dušková koja je učestvovala u sudskom parničenju u slučaju “Pěší”.Ovo je prvi slučaj diskriminacije Roma koji je pokrenut prema Zakonu o zabrani diskriminacije u Češkoj Republici.

Dušková smatra da je ova presuda – istorijska jer je češko sudstvo prvi put potvrdilo diskriminaciju Roma. Raniji slučaj diskriminacije romske djece iz istog grada 2000. godine došao je do Evropskog suda za ljudska prava jer su ga češki sudovi smatrali neutemeljenim.

Grupa djece iz Ostrave koja su bila poslata u “specijalne škole”, odnosno škole za djecu s teškoćama u razvoju, tužila je Češku Republiku za diskriminaciju. Na prijemnim testovima nastavno osoblje u redovnim školama ih je okvalifikovalo kao „manje inteligentne“, zbog čega su u „specijalnim školama“ pratili poseban nastavni plan i program, koji im je otežavao pristup daljem školovanju.

Ovakve diskriminatorne prakse su zabilježene širom Češke, a samo u Ostravi je 1999. godine (u vrijeme podizanja tužbe pred Evropskim sudom za ljudska prava) preko polovina romske djece išla u „specijalne škole“, dok su više od polovinu od ukupnog broja djece koja su pohađala „specijalne škole“ činili Romi.

Ipak, presuda Evropskog suda za ljudska prava iz 2007. godine da se ovakve prakse ukinu nisu odmah urodile plodom. Diskriminacija Roma u školama u Češkoj Republici je njegovana godinama pa su “specijalne škole” preimenovane u “praktične škole”, ali je nastavni plan koji su pratile djeci i dalje pružao niži stepen obrazovanosti i manje šanse za nastavak školovanja.

Prema podacima Institucije Ombudsmana u Češkoj iz 2012. godine, jedna trećina ukupnog broja djece školskog uzrasta koja su tretirana kao djeca s lakšim poteškoćama u razvoju su bila romska djeca.

Uvođenjem “inkluzivnog obrazovanja”, koje podrazumijeva da sva djeca idu zajedno u školu, Češka je napravila iskorak u zaštiti manjinskih grupa, ali diskriminacija je još uvijek prisutna.

Čak i sada, kad je ukinuta praksa slanja romske djece u tzv. „specijalne škole“, odnos druge djece, njihovih roditelja, pa čak i nastavnika prema romskim učenicima ih često dovodi u neravnopravan i ponižavajući odnos.

“Na nivou zakona, ima promjena. Ali na nivou lokalnih zajednica – sve je isto. Djeca prolaze kroz iste probleme. Ja mogu pomoći jednom djetetu, ali djece kojoj treba pomoći je puno više”, kaže socijalna radnica Denisa Sedláčková koja radi s romskom zajednicom u Brnu.

Na nivou zakona, ima promjena. Na nivou lokalnih zajednica – sve je isto: Denisa Sedláčková

Sedláčková navodi da roditelji romske djece često svjesno biraju da ih upišu u “segregirane” škole u koje idu većinom Romi, a u kojima je kvalitet obrazovanja često lošiji nego u drugim školama. Samo u Brnu postoji puno škola u kojima je čak i preko 90 posto romske djece.

“Izbor koji roditelji imaju – želim li da moja djeca budu sigurna u školi u koju idu ili da im škola pruži dobro obrazovanje. To je težak i nefer izbor”, kaže Štěpán Vidím Drahokoupil iz Fonda Otvoreno društvo u Pragu.

Ali dok je sudstvo u Češkoj, vodeći se principima antidiskriminacije, onemogućavanje romske djece da upišu školu koju žele definisalo kao diskriminaciju, Bosna i Hercegovina u istjerivanju jednog Roma iz kafića nije vidjela ništa sporno.

Zavidovićanin Redžo Seferović se već šest godina bori da dokaže da je to što nije bio uslužen u kafiću u rodnom gradu zato što je Rom – diskriminacija.

Općinski sud u Zavidovićima 2011. godine odbio je Seferovićevu tužbu koju je, prema Zakonu o zabrani diskriminacije, podigao protiv vlasnika kafića “Afrika” Adema Demirovića. Seferović se, zatim, žalio višem, Kantonalnom sudu u Zenici, ali je ovaj sud žalbu okvalifikovao kao neosnovanu. Nakon neuspješne revizije na Vrhovnom sudu FBiH, slučaj je krajem prošle godine stigao i do Ustavnog suda BiH.

“Dužina postupka je obeshrabrujuća za žrtve diskriminacije”, kaže Nermin Hanjalićiz udruženja “Vaša prava BiH” koje je pomoglo Seferoviću da svoj slučaj dovede pred sud. Hanjalić smatra da slučajevi diskriminacije na sudovima trebaju biti hitno razmatrani, jer u suprotnom, “žrtve bivaju obeshrabrene da prijavljuju slučajeve diskriminacije i bježe od toga”.

“Dosta je papirnatih prava ali nema akcije”, dodaje Hanjalić, napominjući da u zemlji čiji komplikovan pravni sistem često otežava zaštitu ljudskih prava njenih građana, praksa ukazuje na sve veću obespravljenost svih građana BiH, a pogotovo manjinskih grupa.

O manjkavostima primjene propisa najbolje zna Dervo Sejdić, bh. Rom koji je svoju domovinu tužio pred Evropskim sudom za ljudska prava jer se, kao pripadnik nacionalne manjine, ne može kandidovati za poslaničko mjesto u državnom Domu naroda niti za člana Predsjedništva BiH.

Evropski sud 2009. godine je presudio u njegovu korist i naredio BiH da ukine ustavom definisanu diskriminaciju, ali presuda još uvijek nije provedena.

Znam za slučajeve gdje nastavnici igraju tombolu ko će dobiti romsko dijete: Sanela Bešić

Diskriminacija Roma u BiH je sveprisutna, smatra Sanela Bešić iz Romskog informativnog centra “Kali Sara” u Sarajevu. Brojni izvještaji međunarodnih i domaćih organizacija navode da diskriminacije Roma u BiH, slično kao u Češkoj, u obrazovnom sistemu ima jako puno.

“Ima škola koje ne žele romsku djecu. Znam za slučajeve gdje nastavnici igraju tombolu ko će dobiti romsko dijete”, kaže ona.

Na području Evrope živi između 10 i 12 miliona Roma. Najveća su evropska nacionalna manjina o kojoj se Evropa najmanje brine. Iako tu žive već stotinama godina, na udaru su progona, torture i diskriminacije u zemljama širom Evrope.

Na popisu stanovništva 2011. godine u Češkoj Republici, pitanje o nacionalnosti nije bilo obavezujuće, i prema njemu, u Češkoj živi oko 13.000 Roma. Nezvanične procjene, pak, govore da Češka ima oko 250.000 Roma.

Isto vrijedi i za BiH, u kojoj je popis stanovništva iz 2013. godine evidentirao nešto preko 12.500 romskog stanovništva, dok romske organizacije tvrde da je stvarni broj barem tri puta veći (između 40.000 i 60.000).

Nadam se da će Dušanu u školi biti bolje: Ilona Ferenčiková iz Brna sa sinom Dušanom

U strahu od diskriminacije, a često i jer se stide svog romskog porijekla, mnogi Romi se ni ne izjašnjavaju kao Romi.

“Teško je kad ti se smiju i dobacuju, a kamoli kad ti naprave nešto više”, kaže četrdesetpetogodišnja Romkinja Ilona Ferenčiková iz Brna, čiji najmlađi sin Dušan uskoro treba krenuti u školu.

Ilona ima petero djece, od kojih su najstarije dvoje išli u tzv. “praktične škole” u Brnu i osjetili diskriminaciju na svojoj koži.

“Nadam se da će Dušanu u školi biti bolje nego što je Romima bilo ranije. Rano je da zna šta želi biti kad poraste ali želim da vjerujem da će mu se želja ostvariti”, kaže Ilona

RSE