Uljezi sa strane

Izdvajamo

• Kultura je po svom biću integrirajuća, sveobuhvatna, ruši barijere i limite, drži nepokoren duh, protežira subverzivni karakter umjetnosti. Pametna politika to prepoznaje i subvencionira, u mojoj državi to nije slučaj. Ovdje su kultura i vrhunski umjetnici politički neprijatelji, jer nas njihova djela uvjeravaju kako je BiH autohtona tvorevina koja je nastala na temeljima polifone kulture, sretanja svjetova koji su kreirali multikulturalnu civilizacijsku supstancu kao dio našeg identiteta. To je napadnuto, to je šum na kanalu sa tupošću i glupošću etno nacionalista čija je vladavina mjerljiva i vidljiva na svakom koraku
• rezultat je materijalna i duhovna bijeda

Povezani članci

• Mile Stojić: OSTATI NA STRANI PROGONJENIH
• Feljton: Religija u post-jugoslavenskom kontekstu
• Mostar grad na raskrsnici između naroda, politike, moćnika
• Marion Kraske: SAD, EU i bosanske palikuće
• “Kad zaboraviš juli”
• Margetić: Istragu protiv Dinkića traži i EU

Neobrazovanost danas nije stoga nikakav intelektualni deficit, nije nedostatak informisanosti, nije defekt kognitivne kompetencije, nego je odricanje od htijenja da se nešto uopšte razumije.

Pričala mi je Borka Pavičević kako je 90-ih civilni pokret otpora iz Beograda zahtijevao da se zaustavi rat u Bosni i Hercegovini i da su se, kako bi se otklonile posljedice etničkog čišćenja, zalagali za priznanje multidržavljanstva. To im je bio program. Onda su sa istim tim programom otišli i u Savjet Evrope u Strazbur. Nekadašnja predsjednica Savjeta, Katrin Lalimijer tek deset godina kasnije priznala joj je kako je napokon shvatila o čemu su tada govorili. A u to vrijeme u Beogradu su se takmičili ko će žešće da napadne civilne aktiviste i proglašavali su ih plaćenicima i izdajnicima. U javnosti su polemisali i o tome da li je Borkina majka Hrvatica ili je Slovakinja, Čehinja… Na kraju ih je tadašnji ministar kulture Srbije nazvao “nadrealističkom kloakom”, “pacovima iz pariske kanalizacije”. Sljedećeg dana je pozvana na razgovor kod direktora Beogradskog dramskog, znala je šta će joj reći, preduhitrila ga je i otišla iz pozorišta; dostojanstveno i sa integritetom. Rekla mi je kako je tada spoznala šta znači izraz “sa strane”. Usporedila je to sa pozorištem. Znači da pozorište pripada onima koji su u njemu zaposleni; ostali su – sa strane. I ti sa strane, ti takozvani drugi su uvijek predmet strašne odioznosti. Jer, u pozorištu imate one koji rade za honorar i one koji primaju plate. I u tome je uvijek bio problem: ovi koji su unutra misle kako ti sa strane rade nešto na njihovu štetu, na njihov račun. I sam često moram uvjeravati mnoge da ti “sa strane” ne štete, nego da doprinose pozorištu. Nažalost, vremenom sam i ja spoznao da sa strane nije grijeh samo u pozorištu, nego i u društvu u kome postoji takvo pozorište. Jer, to sa strane se odnosi na sve: na pitanje ko je koje nacionalnosti, ko je koje vjere, političkog ili seksualnog opredjeljenja; ono cijeli aparat definiše se kao sistem koji ne želi bilo kakvog uljeza. U takvom pozorištu, kao i u državi, drugi su uvijek drugi na različite načine. Uostalom, danas se okrenete oko sebe i vidite mnoge nesrećne emigrante ili one koji odudaraju od većine na bilo koji način: drugost je za nacoše smrtna opasnost!

Uvijek i uprkos pozivanju na Evropu, ta politika je dominantno i nužno konzervativna i nacionalistička; ona je naglašeno patriotska, podobnička, zatvorena, isključujuća, protivna samom biću kulture i umjetnosti. Oni koji je promoviraju pokazuju aroganciju i inferiornost na istom mjestu. A to neminovno upućuje na jedno – na provinciju. Kultura je jedna tanušna vegetacija koju treba hitro zaštititi, njegovati, inače je neće biti. Ljudi svašta podrazumijevaju pod pojmom kultura. Ali, ako postoji visoka i kritička kultura, nju obavezno prati i dobar autoput, opremljena škola, uređen park, zaštićena rijeka i čiste ulice. U tome je suština. Visoka, elitna kultura ne može se odvijati u uslovima prostakluka i kiča. Kultura je po svom biću integrirajuća, sveobuhvatna, ruši barijere i limite, drži nepokoren duh, protežira subverzivni karakter umjetnosti. Pametna politika to prepoznaje i subvencionira, u mojoj državi to nije slučaj. Ovdje su kultura i vrhunski umjetnici politički neprijatelji, jer nas njihova djela uvjeravaju kako je BiH autohtona tvorevina koja je nastala na temeljima polifone kulture, sretanja svjetova koji su kreirali multikulturalnu civilizacijsku supstancu kao dio našeg identiteta. To je napadnuto, to je šum na kanalu sa tupošću i glupošću etno nacionalista čija je vladavina mjerljiva i vidljiva na svakom koraku; rezultat je materijalna i duhovna bijeda. Napisano je na desetine tekstova, upućeno bezbroj apela, izlazilo se na ulice i demonstriralo, pisale parole i grafite koji upozoravaju o važnosti kulturne baštine i kulturnog stvaralaštva za identitet, opstanak države i naroda u savremenom svijetu. Sav posao je bio džaba! Niko se na to nije obazirao, niko nije korigirao svoje odluke, niti je na rebalansima budžeta vraćao uzeti novac kulturnim institucijama. Propadanje i devastacija kulture nema kraja, uništava se kulturni i socijalni kapital. Iz godine u godinu se racionalno guši visoka i kritička kultura, zamjenjuje je trivijalizacija i estradizacija javnog prostora u kojoj se registruju šupljoglavi politički primitivci. Oni ubiru pljesak svojih etno-pristalica, naplaćuju najveće paušale i dnevnice u regionu, brbljaju po skupštinskim govornicama, jer su oni vlasnici vremena i naših života. Oni bi sve odmah i sada, od njih svijet počinje, sve prije ništa nije valjalo niti vrijedilo. Nasuprot njima jedini bh. oskarovac Danis Tanović danas počinje snimati film po budžetu koji ne zadovoljava niti mjesečnu potrebu za gorivom raskošnog voznog parka bilo kojeg nivoa vlasti, jedna od najvažnijih autorica na svijetu Jasmila Žbanić ne može šest godina dobiti prijem kod resorne ministrice kulture, međunarodno prepoznata Šejla Kamerić nikada nije imala izložbu u Sarajevu, evropski prevođen i nagrađivani pisac Faruk Šehić ne može dobiti ni zdravstveno osiguranje dok šovinisti imaju lagodan i bogat život. I mnogi drugi umjetnici i umjetnice, znani i neznani, rade u nikakvim uvjetima, životare u pozorištima i dvoranama pod otvorenim nebom, pošto je čak i krov šupalj i izbušen još od granata, sa kulturnih institucija otpada fasada, izgledaju požutjelo jer se po njima urinira stvarno i simbolički. Autorski honorari su ubjedljivo najniži u regionu, a po odlasku u mirovinu naša najveća umjetnička imena umiru zaboravljena i siromašna. Na sve ove činjenice stvara se i ambijent u kojem se kulturni djelatnici nerijetko u javnim istupima i društvenim mrežama časte “komplimentima” kao: budžetlije, paraziti, pogan, narkomani, pederi, kurve… i još mnogo toga se može pročitati iza anonimnih komentara na rijetko objavljenim tekstovima ili intervjuima kada se govori o dosezima u umjetnosti. Rijetki su to trenuci kada se može predahnuti od lica političara koji sa namjerom kreiraju anti-intelektualnu i anti-duhovnu atmosferu koja prezire kreaciju i inteligenciju, nezavisnost i kritiku. Ne rade oni to slučajno, važno je slomiti kičmu i staviti pod kontrolu umjetničku zajednicu. Kulturna produkcija u BiH je na takvom minimumu da zapravo jedva preživljava. To je oprobani tretman kulture u kojem vlada princip – izgladniti, ali ne i ubiti. Istovremeno, niko u pandemiji ne govori o kulturi i statusu umjetnika bez obzira što je taj sektor jedan od najpogođenijih ovom krizom. Svi se u BiH na svim poljima deklarativno zalažu za evropske standarde, kulturu, otvoreno tržište, presudan uticaj medija i civilnog društva na vlast, odvojenost vjere od države, a da nisu svjesni da sve to ne može da funkcioniše bez novog koncepta kulture. Političari, predsjednici stranaka, resorni ministri bi morali da promovišu novi kulturni koncept u našoj državi. Za tako nešto potrebna je promjena sistema u kojoj će kompetentni odgovorno dijagnosticirati stanje kulture i donijeti dokument o kulturnoj strategiji od kantona, entiteta do državne razine. Status najvažnijih institucija kulture kod nas potpuno je marginalizovan. Ukoliko ovo pitanje hitno ne bude na listi prioriteta političkih elita, sve će se to vrlo skoro urušiti i to doslovno. Neprihvatljiv je izgovor: nema para. To je glupo, neodgovorno i kratkovido, mada sam svjestan da postoje partije kojima odgovara da je nivo kulturnih potreba stanovništva nizak da bi u takvom okruženju oni imali što više glasača, i to razumijem, često sam o tome pisao. Ali ne razumijem godinama partije kojima bi prema njihovim programskim opredjeljenjima više odgovaralo da se podigne nivo funkcionisanja kulturnog sektora jer bi time neposredno na glasanju imali i bolji rezultat. Ne razumijem kako neke političke elite barem iz uskopartijskih interesa ne poprave stanje u kulturi. Ovako su prepustili sudbinu kulture u ovoj državi sinergiji djelovanja vulgarnog kapitalizma i vulgarnog nacionalizma čiji je krajnji cilj: profit i isprani mozgovi kontaminirani nacionalističkim mitovima. U okolnostima gdje je jedina politička težnja da se udovoljava najnižim standardima tu nema mjesta za umjetnost i estetiku. Tu ne vladaju estetski, moralni, saznajni kriterijumi.

Sjećam se kako sam kao direktor MESS-a mjesecima pokušavao zakazati sastanak kod jednog visoko pozicioniranog političara iz izvršne vlasti. Trebao je da primi delegaciju kulturnih djelatnika iz oba entiteta, nisam uspio u toj namjeri, njegov savjetnik mi je napokon odgovorio: “osjeća se neugodno, ne zna šta sa vama da priča”.

Neobrazovanost danas nije stoga nikakav intelektualni deficit, nije nedostatak informisanosti, nije defekt kognitivne kompetencije, nego je odricanje od htijenja da se nešto uopšte razumije. To kaže i Liessman tvrdeći da ideja razumijevanja, nekoć osnova duhovno-naučne djelatnosti po sebi, u najboljem slučaju preživljava u politički korektnoj frazi o razumijevanju drugoga kao izrazu iznuđene tolerancije. A to je nedovoljno da bosanska kultura može preživjeti. Jedino joj mogu pomoći oni koji su je historijski oblikovali –uljezi sa strane.