Samo da ne pukne prije zore

Dino Mustafić
Autor/ica 14.1.2019. u 09:31

Samo da ne pukne prije zore

A sve je počelo i ozvaničeno 9. januara 1992. Dvadeset sedam godina poslije nastavlja se tamo gdje je belaj počeo, ukoliko se ne zaustavi opetće da pukne, a tada zore neće biti!

Milorad Dodik nije jedini političar na Balkanu koji voli da pjeva, najčešći su ti muzički performansi pod šatorom ili na stranačkim konvencijama. Posebno se pamti njegov nastup u Donjoj Podgraci kada je u Spomen domu u čast 20 godina od osnivanja mjesnog odbora SNSD-a zapjevao prisutnima pjesmu “Pukni zoro“. Pjesmi je prethodio inspirativan i državnički govor o asfaltnoj dionici, izgradnji vodovoda i revitalizaciji pogona Drvne industrije. Svaki njegov potez je od životnog značaja, pa su se ti nesvakidašnji rezultati u 21 vijeku proslavili grlovito i horski sa mještanima Donjih, ali i Gornjih Podgraca. Tom prilikom je Dodik kao poznati etnomuzikolog i tvoritelj nacionalnih mitova izjavio kako je ova pjesma nastala još u vrijeme I svjetskog rata na Kajmakčalanu. Još se ne zna pouzdano da li je baš te noći došao i na ideju da se prilikom obilježavanja neustavnog Dana RS-a svojoj “domovini” uvijek pjeva baš ova pjesma. Kao u svakoj besprijekornoj autokratiji note “državničkog” slavlja uvijek odabire Vođa! Međutim, ono što se pouzdano zna jeste da je autor pjesme Robert Pešut, poznatiji kao Manjifiko, izjavio kako mu smeta što se pjesma, politizira i usko vezuje za vojsku.

“Pa, smeta mi što politika ulazi u to, ako su je ljudi zavoljeli ja ne bih nikome zabranjivao to da se izvodi pjesma. To je nekako, kako bih rekao, ko sam pa ja kao autor da zabranjujem da se nešto svira ili ne svira. Naprotiv, zadatak muzike je da se ona širi i da puni srca. Sad, što se iskorištavaju pjesme nekad u političke svrhe, e tu se autor najmanje pita. Više-manje je to tako. Naprimjer, čovjek koji je radio Lili Marlen, pa šta on može ako su je prihvatili Nijemci. Prihvatili su je i svi ostali, ali je na kraju ispalo kao da je to himna nacističke Njemačke, što naravno nije istina. Ne bih, da kažem, uspoređivao Republiku Srpsku ni nacističku Njemačku niti bilo šta tako. Zaista sam toliko daleko od toga i toliko me niko nije ni pitao za to, tako da je jednostavno bez veze svaki moj komentar tu. Ja bih želio da je mir u Bosni i da je mir na Balkanu“.

Slovenački autor nije mogao ni sanjati kako će njegov kafanski hit namjenski pisan za film postati ritual proslave postrojene policijske garde koja pjeva sa nacionalnim ponosom “staru srpsku pjesmu”, onako iz grla i derta, kako samo to mogu i umiju neuki nacionalisti tražeći snagu i slavu u događajima od prije sto godina. Svjesna i hladnokrvna laž o RS-u koju kreira godinama politički establišmentjeste bijeg, svjesno poricanje bliske prošlosti 90′-ih kao tereta i nastoje to zamijeniti nečim drugim. Zamjena u ovom slučaju preko “slavljeničke pjesme” počinje scenarijem o junaštvu iz Prvog svjetskog rata vidljiv kroz kostimirani vojni defile u Banja Luci, sa istorijskim srpskim uniformama dalekog rata koje se nisu oblačile u tim krajevima. Dapače, nosila se tada druga uniforma i to ona “neprijateljska”. Paradni prijelaz samoobmane ima svoju svrhu, ko laže dobronamjerno, laže bolje, bolje igra svoju ulogu statiste ili protagoniste, lakše će mu povjerovati i sudija, i historičar i supruga i djeca. Zapravo, vojno-muzički igrokaz 9 januara jeste nešto mnogo zlokobnije i opasnije od provincijalne latinoameričke diktatorske priredbe. Iz baršunastog totalitarizma ispiranja mozga prešlo se u stvarni koji je završio i preoblikovao svoje javno mnijenje, a mržnju prema BiH kao historijskoj nužnosti isfabrikovao u trajnog neprijatelja srpskog naroda. Otrovne laži i propaganda Javnog servisa RTRS-a imaju Goebbelsov stil, koji treba da pokrije brzinu i intezitet kojim RS ide ka ponovljenom varvarstvu i fašizmu iz 90′-ih. Nisu se zamorili od istrošenih klišeja i recikliranih slogana kojim se diže moral ološu i razbojnicima pred neke nove i važne okršaje, čime se spirala zla i nasilja nastavlja. Tragedija RS-a je što su njeni stanovnici taoci i žrtve plaćenih inostranih stručnjaka za spinove, sposobnih oblikovati virtualnu i televizijsku hiperstvarnost kojima onu pravu ekonomsku, socijalnu i ljudsku bijedu prikrivaju od masa. Tako se opravdava orvelijanska “dvije minute mržnje i čizma koja gazi ljudsko lice” radi postizanja neograničene moći. A ta moć je neophodna jer Srbija podrazumijeva da priča o Bosni nije gotova. Srpski nacionalizam nije digao ruke od Bosne, on RS smatra prelaznom fazom, svojevrsnom kompezacijom za izgubljeno Kosovo. Tako Bosnu čuva ne samo politička i historijska žilavost, nego i neka vrsta kaprica Zapada koji ne dozvoljava srpskim nacionalistima da urade ono što su 90-ih zamislili: da odvale dio Bosne, i da ga pripoje Srbiji. Daytonski temelji Bosne su prihvaćanje zločina kao političkog alata, a njegov rezultat jeste entitet koji je nastao na masovnim zločinima i progonima. Umjesto suočavanja sa istinom i traganjem za

katarzom, bosanskim Srbima se desetljećima servira emotivna zamka kako je taj dio BiH iako na stravičnoj civilizacijskoj stranputici ipak “otadžbina”, pa kakva god bila i šta god činila, zaslužuje neku vrstu odbrane i pomoći. Jedina je pomoć nestanak Zla koje je izrodila takva politika i koja je nastavljena ratom u miru. Zato poređenje između nacističke Njemačke i sadašnjeg režima u RS-u kojeg je kao svojevrsni lapsus mentis(greške u razmišljanju) napravio Magnifico neumoljivo podsjeća na uvjerenja koja je imao i Tomas Man kada se obraćao u radijskim govorima na BBC-u svojim sunarodnjacima 1945. iz egzila. Vjerovao je da će “nacistički ološ i otpad biti neminovno poražen – jer nemože biti drugačije, jer ništa osim toga ne bi bilo održivo, ako hoćemo da ostanemo ljudska stvorenja”. Ima u današnjoj Banja Luci kroz pero Dragana Bursaća ili Srđana Šušnjice manovske čestitosti, konsekventnosti i neumoljive hrabrosti. Nisu oni na sreću jedini, ima tu i plemićke uzvišenosti Srđana Puhala ili racionalne argumentacije prof. Miodraga Živanovića. Sve to ima i u principijelnom pisanju portala Buka pod uredništvom Aleksandra Trifunovića, jer su to ljudi čiji je izričaj jasani koji stalno podsjeća na građansku saodgovornost i za buduću propast i sadašnju sramotu RS-a.

Malo je država u svijetu čiji se raspad sanja i priziva, u različitim historijskimepohama, kao što je to slučaj sa BiH. Zločinačka operetska proslava 9 januara jeste klimaks nasilničkih i rušilačkih politika koje žele dezintegrirati zemlju. Prisustvo delegacije HDZ-a uz završenu diplomatsku epizodu smjene hrvatskog veleposlanika otklanjaju bilo kakve sumnje da se neće nastaviti negativne antibosanskohercegovačke politike, ali one ne mogu proizvesti raspad BiH. Mogu proizvesti rat. To su vrlo neodgovorne politike prema narodima koje navodno zastupaju. Sve dok se ne napuste kvaziimperijalne ambicije  Beograda i Zagreba, neće biti mira na Balkanu. Sigurno je da će pitanje NATOputa i EU integracija lomiti i unutrašnje odnose u BiH. Naravno da velike sileznaju kako je strateški centar regiona: Bosna i Hercegovina. S toga ne čudi podrška i prisustvo ruskog ambasadora u BiH koji drži pod specijalnom pažnjom svog glavnog poštara Kremlja, secesionističkog Predsjednika Dodika. Drugi, još alarmantniji faktor je novi kvalitet odnosa interesa između Moskve iDragana Čovića, na svu sreću samo šefa, ali ne i člana Predsjedništva BiH, segregacijsko kriminogenog HDZ BiH. Njegovo prisustvo nije bilo: Stop mržnji- kako je to licemjerno pokušao spinovati, već podrška i savezništvo političkim procesima kojeg su vodili Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević, Radoslav Brđanin, Velibor Ostojić i brojni drugi, a svisu završili na optuženičkoj klupi u Hagu te su optuženi za teške ratne zločine. Kao rezultat svih navedenih protuustavnih poteza uslijedio je rat, koji je trajao do gotovo samog kraja 1995. Rezultirao je brojnim žrtvama, etničkim čišćenjem, ali i genocidom u Srebrenici, što je potvrđeno presudamau Hagu. A sve je počelo i ozvaničeno 9. januara 1992. Dvadeset sedam godina poslije nastavlja se tamo gdje je belaj počeo, ukoliko se ne zaustavi opetće da pukne, a tada zore neće biti!

 

Dino Mustafić
Autor/ica 14.1.2019. u 09:31