REMAKE

Izdvajamo

• Ukoliko hitno ne pokažemo institucionalni kapacitet države, civilni i medijski pokret otpora nacionalističkom huškaču Dodiku, biće teško zaustaviti destruktivno zlo koje je pokrenuo. Zbog toga i pišem ovu kolumnu da bi prije svega mnogi mladi i oni koji su odrasli u uslovima mira bili svjesni koliko je situacija kritična, koji su rizici i opasnosti po BiH, kako iznutra tako i spolja, da moraju nastojati nešto učiniti. Vjerujem da budućnost i mir ove zemlje nije zapisana u zvijezdama, već u nama, ljudima koji se moraju pokrenuti u nešto što nas vodi do mira, do mogućnosti da sve naše konflikte rješavamo na način koji će doprinijeti izgradnji jednog boljeg i pravednijeg društva.

Povezani članci

• STUPORI DRUŠTVA: Zoranovo proljeće?
• Bezmuda mudologija
• Svi psi sa ovih fotografija biće eutanazirani za samo 5 dana!
• Počeo 6. Festival akademskog teatra BiH u Modriči
• POZIV NOVINARIMA za prijavu radova za Novinarsku nagradu Antikorupcijske mreže u BiH ACCOUNT
• Nakon kraha NATO integracija: Denis Zvizdić mora podnijeti ostavku, vrijeme je za rekonstrukciju Vijeća ministara

Foto: š.g

Rat sve sruši, izbriše sve civilizacijske atribute preko noći, gotovo odjednom. Sa takvim psihološkim pritiskom koji razvlači pamet i truje naše duše valja živjeti decenijama. Sada, iza svega stoji prijeteći prst Dodika, koji u međuvremenu nikada nije izvadio ruke iz naših džepova kako bi završio pljačku države koju sada ruši.

Piše: Dino Mustafić

Mi na filmu imamo jednu vrlo zanimljivu kvalifikaciju za filmove koji su snimljeni prije deceniju. Kad kažemo kako film lijepo stari, to znači da ga nije pregazilo vrijeme. I dalje je aktuelan i korespondira sa sadašnjicom. Uvijek se stresem kada mi gledaoci kažu kako je moj film “Remake” vizionarski jer iskazuje generacijski strah od ponovo ispričane i viđene priče, što je i naslov filma. Ušao sam u debitantsko snimanje kao 32-godišnjak sa neutješnim osjećajem da se ništa u BiH ne odvija linearno i razvojno, već kružno i ponavljajuće. Otuda, sve što se dešava samo je remake nečega iz prošlosti. Osamnaest je godina od svjetske premijere i projekcije filma “Remake” u Rotterdamu kojeg sam snimio po istinitoj priči mog prijatelja i pisca Zlatka Topčića i njegovog oca Zaima. Njihova sudbina je samo jedna u nizu transgeneracijskih trauma koju proživljavaju svi Bosanci i Hercegovci. Kraj filma je snimljen kao scenarističko/rediteljska intervencija u priči; nakon povratka u rat iz pariškog egzila u Sarajevo, pri napadu na srpski bunker, glavni junak filma Tarik naleti na svog predratnog prijatelja Miru. Sada srpski borac, s druge strane fikcije predratnoga prijateljstva, Miro izvlači osigurač iz bombe signalizirajući prstima domaći film i obojica ginu. Često sam bio napadan od svojih prijatelja kako je takav kraj filma defetistički i ne ostavlja nadu. S tim sam se osjećajem tada, kao i sada, intenzivno borio i nisam se mogao oduprijeti. Još je njemački pisac Remark pisao kako rat ubija i one koji misle da su ga preživjeli. Većina moje raje boluje od PTSP-a, i sam se liječim tako što ne želim to priznati. Od svih ratnih iskustava najgora je neizvjesnost i nemoć, čekanje da se ostvare nečije prijetnje. Zato i rijetko govorim o ratu u bilo kojem društvu, neugodno mi je, znam da me mnogi ne razumiju, mada me je to iskustvo trajno obilježilo kao čovjeka i umjetnika. Ponekad osvijestim ratnu traumu kroz pojedini izrežiran prizor kada postavljam neku scenu u teatru. Jedan od mojih najvećih strahova jeste mogućnost izbijanja novog rata. Uvjerio sam se kako za početak rata nije potrebno dvoje, jer uvijek postoje ljudi koji će ratovati, čak i ako je većina protiv toga. U BiH je 90-ih rat uvezen, prelio se iz srpsko-hrvatskog sukoba kao cunami ljudske nesreće koji je moje sunarodnjake raselio, učinio gladnim i ostavljenim od svih. Shvatio sam da nasilje i smrt mogu postati moja svakodnevnica svake sekunde. Rat sve sruši, izbriše sve civilizacijske atribute preko noći, gotovo odjednom. Sa takvim psihološkim pritiskom koji razvlači pamet i truje naše duše valja živjeti decenijama. Sada, iza svega stoji prijeteći prst Dodika, koji u međuvremenu nikada nije izvadio ruke iz naših džepova kako bi završio pljačku države koju sada ruši. Kada se objektivno i racionalno sklopi slika budućih događaja na osnovu poznatih parametara, s našim istorijskim iskustvom, onda su zaista male mogućnosti da izbjegnemo nove nevolje i sukobe. Oni koji podcjenjuju višegodišnju militarizaciju MUP-a RS i nijemo gledaju srpsko-hrvatsku koordinaciju oko jedinog pitanja na svijetu o kojem se slažu (još od vremena Cvetković-Maček, pa do Tuđman-Milošević), ili nisu izvukli istorijske pouke iz genocida i UZP-a ili ne žele da čuju zlokobne rečenice koje najavljuju opet krvavi pir. Pišem ovu kolumnu užasnut nad ovim riječima i mislima, sve se u meni opire i niko sretniji od mene ako pišem paranoične gluposti, ali sam na svojoj koži osjetio, kao i moji sunarodnjaci, da nema milosti za slabog. A to ne smijemo biti drugi put u samo trideset godina. Budemo li slabi i naivni, sve će se ponoviti u još gorem izdanju, jer ako su one bestijalnosti učinili ljudi odgajani na titoizmu i „bratstvu i jedinstvu“, šta su sve spremni učiniti “novi klinci” koji kliču ratnim zločincima. Ono što se naziva tzv. „međunarodna zajednica“ bi zbog sebe, ne zbog nas, trebala izolovati i sankcionisati hitno Dodika i njegove SNSD-ovce. Odavno je jasno da bez civilizacijskog reda ovdje ne može biti trajnog mira, jer negirati pravosnažne presude za genocid i UZP koje je donio Međunarodni sud u Hagu osnovan od UN-a, jeste neviđeni barbarizam u 21. stoljeću. Zapravo, bez zavaravanja, sve se ovdje može srediti brzo, ako se oni koji se izdaju za saveznike i prijatelje BiH žele zauzeti i aktivirati. Dubinska analiza unutrašnje disharmonije BiH nedvosmisleno navodi samo na jedan zaključak: zemlja nema evropsku perspektivu ukoliko SAD i EU ne završe započeti posao.

Međutim, Evropa opet pravi stratešku pogrešku kao 90-ih po pitanju BiH i cjelokupnog Zapadnog Balkana. Ako EU osigura dalje integracije i napredak u različitim sektorima, onda se ni Zapadni Balkan neće dezintegrisati. Ukoliko pak populizam, nacionalizam i ultradesničarska politika odnosi prevagu širom starog kontinenta, onda je jasno zašto Dodik baš sada iskušava međunarodni faktor u BiH za “pipkanje” na terenu. Evropa zatrpana svojim brigama ne pokazuje ni obrise strategije kako zaustaviti secesionizam kojeg otvoreno i antidejtonski najavljuje. Možda se istorija i ne ponavlja, ali se ponekad rimuje i ovdje se jasno vidi rima između Karadžićeve politike i Dodikovog htijenja, između Miloševićevog hegemonizma i Vučićevog “srpskog sveta”. Početak otrežnjenja i mudrosti je priznanje koliko je situacija opasna, što, čini mi se, i međunarodna diplomatija uviđa. To podrazumijeva izuzetnu stratešku jasnoću. Doduše, mnogi visoki zvaničnici naglašavaju kako su EU i NATO “crvene linije” očuvanje mira u BiH; vidjećemo da li će se toga pridržavati – u čemu Evropa nije bila baš mnogo uspješna u posljednjih 30 godina. Kako god, da li će biti rata zavisi ponešto i od nas samih. Ukoliko hitno ne pokažemo institucionalni kapacitet države, civilni i medijski pokret otpora nacionalističkom huškaču Dodiku, biće teško zaustaviti destruktivno zlo koje je pokrenuo. Zbog toga i pišem ovu kolumnu da bi prije svega mnogi mladi i oni koji su odrasli u uslovima mira bili svjesni koliko je situacija kritična, koji su rizici i opasnosti po BiH, kako iznutra tako i spolja, da moraju nastojati nešto učiniti. Vjerujem da budućnost i mir ove zemlje nije zapisana u zvijezdama, već u nama, ljudima koji se moraju pokrenuti u nešto što nas vodi do mira, do mogućnosti da sve naše konflikte rješavamo na način koji će doprinijeti izgradnji jednog boljeg i pravednijeg društva.