ORGANIZIRANA BESRAMNOST

Autor/ica 👤Dino Mustafić 1.6.2020. u 08:58

Povezani članci

Ovdašnji mediji su u posljednjih desetak godina objavili toliko materijala i dokaza o korupciji da čovjek stiče utisak da su oni kriminalci iz spektakularnih tv serija i filmova koji pljačkaju banke sa maskama na glavi tek obični diletanti u odnosu na naše političare. Za razliku od filmskih negativaca u stvarnim pljačkama nije potrebno imati masku koja skriva lice, dovoljno je nabaciti etno-masku konstitutivnog Bošnjaka, Srbina ili Hrvata i posao mirno privesti kraju. Ako se još ima i nešto ratnog staža sve se prašta radi zasluga za narod kada je bilo najteže. U stvarnosti za razliku od filmske fikcije nema sudskog epiloga, negativci-lopovi su na slobodi, ne završavaju iza rešetka, a kada nekim slučajem i dođu do Suda bivaju oslobođeni. Nerijetko su i materijalni dokazi znali misteriozno ispariti tokom istražnog i sudskog procesa (nestali su pojedini originalni dokumenti iz tužilačkog spisa iz predmeta Čović-Lijanovići, na što ukazuje i prepiska između Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine BiH i Tužilaštva Kantona Sarajevo KS).

U knjizi Orban: prvi čovjek Mađarske /Paul Lendvai nije siguran kako bi klasificirao Orbanov režim. Na kraju se odlučuje za izraz “fuhrerska demokratija” kako bi naglasio izvanrednu centralizaciju moći u Orbanovim rukama. I prihvata ideju “mafijaške države” izraz koji je skovao mađarski sociolog Balint Magyar “kako bi sugerisao da vladavina Fidesza (Orbanova politička stranka) nema mnogo veze sa političkim idejama nego je naprosto sredstvo da politička obitelj opljačka zemlju uz svog kuma”. Na Balkanu većina političkih stranaka funkcionišu na principu mafijaškog klijentelizma, ne postoje više načela i principi, sve je ustupljeno nekreativnom pragmatizmu i jeftinom populizmu. Stoga takve partije neće nikada ništa riješiti, samo će dugoročno još ojačati krizu u svim njenim razmjerima. Za takve partije vrijedi samo vlast, slijepa žudnja za vlašću i moći, majstori su u umijeću laganja, uzimaju oblik i boju svog vremena, pa s toga ne čudi i vidljivi primitivizam, jer on je paradigma tehnike koja je identična više-manje većini postojećih partija-autoritarni vođa ima superiorni instinkt kojeg treba slijediti i pokorno slušati radi opstanka.

Sociološki termin u ekonomskim analizama za BiH “zarobljena država” objašnjava kontekst koncentracije političke moći i utjecaja radi materijalne dobiti u sferi biznisa na račun javnog interesa građana. Cijeli pravni sistem postaje sopstvena suprotnost jer radi u korist ilegalnih interesa koji su zaodjenuti u pravnu formu, a zarobljena država pokazuje kako ekonomska i politička elita uspostavlja kontrolu nad državom, kako razmjenjuje moć i bogatstvo i kako marginalizira javni interes. Tajkuni su i sami postali politička klasa, predvode izborne liste, obnašaju izvršne funkcije vlasti, sjede u parlamentima i tako štite porijeklo svog bogatstva koje nije u vezi s uspjehom na tržištu, nego u vezi sa vlašću.

BiH je pravi El Dorado za kriminalce u kojoj je korupcija postala službena državna, entitetska i kantonalna politika, i to je moguće vidjeti u skoro svakom pojedinačnom potezu institucija ako se pomno analizira većina imenovanja, isprati dokumentacija tendera i propisa – lako se otkriju partikularni interesi organizirane grupe/stranke i ko se krije iza svega sa omiljenom frazom “sve je bilo po zakonu”. Nervozna i neprimjerena, može se konstatovati čak i politički glupa reakcija SDA-ovih prvaka (Izetbegovića i Džaferovića) povodom afere “Respiratori” jeste školski primjer javnog pritiska na Tužilaštvo i Sud uz već viđen arsenal nacionalne odbrambene retorike, čime su dali trajni adut istovjetnom ponašanju Čovića i Dodika u ranijim slučajevima. SDA se time priključila svim onim koji kroz etniciziranje pravosudnog sistema potkopavaju državu, a pričom o suđenju “samo Bošnjacima” osnažuju politiziranje već poremećenog pravnog sistema. BiH je dugotrajno izložena procesu onesposobljavanja državnih institucija i pravnih mehanizama sa strateškim ciljem dokazivanja u javnosti o suvišnosti institucija, pa tako i Tužilaštva i Suda na nivou države. Dodik godinama stvara opći dojam suvišne države, putem energične propagandne mašinerije dovoljno je osnažio ideju da je njegova moć kao i pristaša koji ga podupiru veća od moći državnih institucija. Kako pravosudne institucije ne reagiraju na očigledno kršenje Ustava i Dodikovo odbijanje svih legalnih procesa rodilo se novo i opće raspoloženje kod naroda da je sve ono što se smatra temeljom društvene pravde samo tigar od papira, pa tako i Sud BiH. Etnički lideri u BiH paraliziraju politički mehanizam tako što postupno okupiraju kadrovskim dogovorima državni aparat dok ne dođu do idealnog autoritarnog obrasca: stranka i država postaju jedno. Stvari su nešto komplikovanije na državnoj instanci za razliku od dijelova teritorije gdje su politički i etnički u većini. Zato je sada velika odgovornost na Tužilaštvu i Sudu BiH koje mora dokazati kako za sve u ovoj državi ima isti aršin, kako nema privilegovanih ili zaštićenih etno lopovluka pred zakonom. Ukoliko se i ti procesi uskoro ne otvore biće to trajni gubitak mogućnosti pravne države u Bosni i Hercegovini. Tada su posljedice nesagledive i vode direktno u anarhizam.

Nikada nisam mogao da shvatim kako to da neki pametan čovjek u nekoj stranci ili na nekom položaju pristaje na nešto što nije zakonito i transparentno. Tog trenutka vidite da je on pristao da bude saglasan sa interesom partije ili organizacije čiji je član, da je pristao na organiziranu i zaštićenu besramnost, a da pomalo odustaje od onoga što je njegovo idealno znanje, saznanje i moral. Mnogi su ušli u politiku sa časnim namjerama, a onda su im slomili kičmu i skoro da nema toga koji se nije uprljao. Da li se u BiH može baviti politikom i opstati sa svojim moralnim dignitetom? Pošteno govoreći, činjenice same nude odgovor, ovdje gotovo moral i politika ne idu zajedno.

Tagovi: Dino Mustafić