Nerzuk Ćurak: Čudne misli u mojoj glavi        

Izdvajamo

• Zato ne postoji ništa važnije u političkom životu ove trajno napadnute zemlje izvana i iznutra, od prevazilaženja političkog organiziranja na monoetničkoj osnovi. Građani BiH to moraju prevladati u duhu, umu i na izborima te poslati sve te plemenske feudalce i orijaše u dugotrajnu svlačionicu povijesti. Onda će i Dačićeve posprdne, neobrazovane, primitivne i nekulturne figure o ajatolasima i džamahiriji supstancijalno propasti a "zemlja će nam u sunce prociktati".

Povezani članci

• Florens Artman u zatvoru zbog borbe za istinu
• Opozicija u levo
• Beograđanin u Sarajevu: Tražim zaklon, izgleda da sam se odomaćio
• Čolo odgovara Čoviću: Venecijanska komisija ne podržava etničke izborne jedinice
• TARTIF U SEKSI ŠOPU ILI O SUVREMENIM FLAGELANTIMA
• Češki Jadran

O Dačiću i novim predrasudama prema bosanskim muslimanima. O “bošnjačkomuslimanskom povijesnom subjektu”. O SDA i HDZ

Nerzuk Ćurak

1. U ozbiljnom napadu mazohizma odgledao sam gostovanje Ivice Dačića, ministra vanjskih poslova Republike Srbije, kod Milomira Marića na Happy televiziji, koja je još jednim besramnim uratkom potvrdila bolesnu bliskost sa ključnim postavkama propagandističke škole Trećeg Rajha. Razigrani dvojac u gotovo dva i po sata čiste gebelsovštine sa obje strane, uspio je uvjeriti sebe – a valjda i nažalost, i stotine hiljada gledalaca ovog zločinačkog vodvilja, – da na Balkanu postoji jedna samarićanska nacija na koju atakuju razne zločinačke ideologije a na vrhu te antisrpske zavjere, su glavom i bradom ajatolasi iz Bosne, zločinački eskadroni sarajevske džamahirije, eno puna ih Skadarlija, Knez Mihailova, Trg Republike…

I dok se građani Bosne i Hercegovine obdareni razumom, nerviraju zbog svakodnevne laži koja kani ponavljanjem postati istina; i dok se, “inficirani genom humora” dopadljivo i nemoćno šegačimo s pokušajima nacionalističkog Beograda da slomi i sakrije istinu posljednjeg rata protiv Bosne, uvjereni da je to nemoguća misija, zaboravljajući da političko predstavništvo BiH de facto ne postoji i da BiH sada i ovdje nema svog, autentičnog bosanskohercegovačkog političkog subjekta, nismo primijetili da je Dačićeva žovijalno-blasfemična predstava na Happy televiziji usmjerena na Muslimana kao neprijateljskog Drugog, medijski izraz jedne opasne strategije: Na talasu globalnog trijumfa neodesničarskih ideologija a koje su se snažno centrirale u pojasu srednje i istočne Evrope, proizvodeći orbanovštinu kao savezničku politiku balkanskih demokratura tipa Vučić i njihovih vazalnih poluga tipa Dodik-Čović, stvoriti uvjete za potpunu, konačnu i definitivnu političku promjenu u Bosni i Hercegovini, zasnovanu na novom narativu:

a) U posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća u BiH uopće nije bilo rata u kojem je učestvovala Srbija.

b) Nad Sarajevom nije izvršeno nikakvo nasilje u režiji zvaničnog Beograda. Ako je bilo kakvog nasilja, izveli su ga ili androidi (direktno stigli iz HBO serije Vučji odgoj) ili su muslimani sami sebe bombardovali – uvjeriti protuliberalni proruski i orbanovski svijet kao saveznika panideologije “srpskog sveta” da je upravo tako bilo. Snažno igrati na kartu antimuslimanstva, jer nema sumnje da i mi i naši desničarski evropski saveznici vidimo muslimane u Evropi kao nove Jevreje koje, ako to bude historijska nužnost, (a mi ćemo odrediti šta je historijska nužnost) treba eksterminirati. Nebitnu knjigu Alije Izetbegovića Islam između Istoka i Zapada proglasiti našim najjačim oružjem, dajući tom irelevantnom štivu na koje se apsolutna većina bosanskih muslimana uopće ni na koji način ne poziva, atribuciju Krunskog Dokaza zašto hrišćanski svet mora imati razumevanje za naše uništenje Bosne. Permanentno negirati da smo učestvovali u uništenju Bosne.

c) Genocid u Srebrenici najveći je teg na našem političkom tijelu sazdanom od laži. Iako smo uspjeli uvjeriti veliki dio našeg naroda da se u Srebrenici nije desio genocid, sljedeća faza je da uvjerimo naš narod i glavne centre svjetske moći da je ustvari u Srebrenici izvršen genocid nad nama. I dok se časni svet bude smijao i plakao našoj drskosti, mi ćemo to uraditi. Kroz obrazovanje, stvorit ćemo uvjete da naša pokoljenja odgojimo u Krucijalnoj Laži. To već radimo.

d) Kroz intenzivno korištenje saveznika i najnoviju političku strategiju “rektalnog alpinizma” a koju su do savršenstva razvili predsjednik Vučić i njegov banjalučki šegrt, konačno pridobiti Washington. Bez obzira na izvršenu promjenu u Bijeloj Kući koja nam vrijednosno odgovara, geopolitički i geostrateški nema promjene u američkoj balkanskoj politici, jer Amerika još vjeruje u Bosnu i njen multietnički logos i etos, što nam otežava pridobijanje Trumpa za našu stvar. Ipak, imajući u vidu samoljubljivi karakter aktuelnog američkog predsjednika nastaviti intenzivno sa “rektalnim alpinizmom” a ako ne dobije drugi mandat, prodrijeti do Bidena s ciljem poništenja njegovog ljudskog i političkog suosjećanja s Bosnom i njenim postgenocidnim društvom. Neka nam se smiju, sve za Srbiju, od Beograda do Banjaluke.

e) Teško je ali nije nemoguće na talasu recentnog antimuslimanstva uvjeriti svijet da nisu Beograd i Zagreb razvaljivali Bosnu, nego da su muslimani Alije Izetbegovića napali Zagreb, Beograd, pobili masovno ljude, napravili najgnusnije zločine…. Iako je Tokačina knjiga o gubicima u zadnjem ratu veoma korektna, bez ideoloških naslaga i uvećanja broja žrtava na muslimanskoj strani, moramo i nju gurnuti u mrak, jer ruši novi mit koji gradimo: da bosanski muslimani nisu najveće žrtve našeg pohoda na Bosnu, jer pohoda uopće nije ni bilo.

f) Ljude u civilizaciji površnosti u sve je lako uvjeriti. Pa vidite kako je Zagreb upao u mantru o konstitutivnosti naroda i uopće se ne udubljuje u politički i kulturni sadržaj Bosne, nego na osnovu organiziranog neznanja o toj zemlji boji položaj Hrvata u BiH najgorim bojama na osnovu načina izbora člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. To nam izvrsno odgovara, mada bi i Vučić i Dodik sve dali samo da Srbi na Kosovu budu neravnopravni kao Hrvati u Bosni, ali ne smiju to javno kazati, pa će ih ova objava iznervirati. Ipak, kao što je Dačić otvoreno rekao, srpsko-hrvatski dogovor protiv BiH mora se osnažiti, jer ajatolasi nadiru. Naravno da ne nadiru. Evo kladim se (Dačićev analitičar sam sa sobom) da preko 95% naših komšija, bosanskih muslimana, koje bezrazložno preziremo, ne zna uopće šta znači riječ ajatolah. Ali, sve za Srbiju. Milanovićevo iskakanje iz zone dobrog ukusa i primitivni napadi na Bosnu “sazada” savršeno nam odgovaraju. Baš lijep i neočekivan poklon predsjednika Republike Hrvatske. Nije na nivou dogovora iz Graza, ali stvarat ćemo uvjete da se Zoki ljuti (uvijek se nađe “tajni agent Liechtensteina”) i da za svoje nekontrolirano terslučenje optuži, a koga drugog nego “političko Sarajevo”.

                       ***

Mogao bih redati još elemenata strateškog imaginarija srpskog nacionalizma ali bit će dovoljno. Sve napisano, rezultat je gledanja i slušanja gospodina Dačića, koji jeste simpatičan, prostodušan i iskren čovjek, čak mislim da je uvjeren da ništa strašno rekao nije, a budući da je iskren – istresao je takve predrasudne gadosti o bosanskim muslimanima, koje očito i ne tretira kao etnonacionalnu zajednicu, već kao vjersku, budući da ciljano nije upotrebljavao etnonacionalno ime te zajednice. U podtekstu njegovog gostovanja nema ništa obećavajućeg za Bosnu i Hercegovinu. Ona je moguća samo kao srpsko-hrvatska dijagonala lovca. Lovca, koji se pokreće na muslimansku krv. Kakav bezobrazluk, kakvo nastojanje da se okrene vektor historije i da se zajednica izložena genocidu i masovnim zločinima proglasi krivom za projektovanu smrt Bosne.

2. Nažalost, u višegodišnjoj destrukciji Bosne i Hercegovine, udarničku, negativnu ulogu odigrava i odigrao je i “bošnjačkomuslimanski politički subjekt”. Za Bosnu i Hercegovinu bilo bi od neprocjenjive važnosti da se Bošnjaci emancipiraju od svoje “stožerne stranke” i okrenu leđa političkom organiziranju na etnonacionalnoj osnovi.

Iako ima smisla sentenca da je lako biti general poslije bitke, ta misao se relativizira u znanstvenim i analitičkim istraživanjima nekog historijskog fenomena. Tri decenije od osnivanja SDA, važno je iznova postavljati pitanje o povijesnom smislu organiziranja političkog života u BiH na etnonacionalnoj osnovi. Zašto je uopće formirana SDA, kao etnonacionalna stranka političkog naroda koji nema rezervnu domovinu? Zašto je formirana kao prva monoetno stranka? Da li je uopće bilo moguće rasturati Bosnu bez prethodne organizacije političkog života na mononacionalnoj osnovi? Nacionalističkom Beogradu je bilo izuzetno stalo do tog i takvog oblika političkog organiziranja bosanskohercegovačkog domorodačkog stanovništva.

Umjesto da se politički život u Bošnjaka organizira na apstraktnoj građanskoj osnovi, on se, političkim angažmanom Alije Izetbegovića, organizira na partikularnoj osnovi – kao da su Bošnjaci manjina u sopstvenoj državi. Iznova treba postaviti pitanje: da li je politička naivnost ili pak nešto drugo, uvjerenje SDA da je moguće graditi BiH kao građansku državu ako se formira bošnjačkomuslimanska etnonacionalna stranka?

Puno je različitih odgovora koji zahtijevaju detaljna znanstvena istraživanja bez neukusnog podilaženja tipa – u kamen uklesanih mudrosti. Eto, baš se interpolacijom misli partikularnog političkog lidera u kamen, snaži pozicija Sarajeva kao glavnog grada sveukupne bosanskohercegovačke duhovnosti! Pa naivni naš nezavisni intelektualče, mi Sarajevo i želimo samo za sebe.

Umjesto da se sa dostignutog stepena političkog i ekonomskog razvoja u Titovoj Jugoslaviji, započne proces demokratizacije koji će isključiti povratak u predsocijalističko političko organiziranje, dakle, postojala je povijesna šansa za politički pluralizam koji sa dostignutog stepena socijalističke emancipacije, razvija Bosnu i Hercegovinu, bez povratka na plemenske kriterije, SDA, rekao bih, svjesno i generirano iz iracionalnog otpora spram socijalističkog naslijeđa, vraća BiH u oblik političkog organiziranja koji je mogao dovesti samo do ovoga što imamo: Veliko Bezglavo Ništa.

Bakir Izetbegović će nedavno u Kaknju, na memorijalnom turniru u čast Alije Izetbegovića kazati da je vrijeme herojske odbrane BiH devedesetih godina prošlog stoljeća, “možda najvažniji historijski period poslije kralja Tvrtka i Kulin bana”, ignorirajući herojsku borbu bosanskih partizana kao apsolutni događaj naše zajedničke povijesti, što dovoljno kazuje zašto je smjer političkog organiziranja otišao tamo gdje nije trebao otići.

Za Mlade muslimane veći problem predstavljao je nedemokratski Režim koji ih je zatvarao nego povratak u preddemokratski etnički feudalizam. Ali, niko ko se bavi javnim poslom ne bi trebao lične frustracije, nelagode i nepravde pretpostaviti povijesnom razvoju svoje zemlje. Ko ne može prevladati i depersonalizirati traume, onda se ne treba baviti javnim poslom i zemlju vraćati natrag u tračnice etničkog dogovaranja koje se i u našem Danas ispoljava kao politički primitivizam na dnevnoj osnovi. Poništenje partizanskog naslijeđa ili njegovo manipulativno, neiskreno prisvajanje ne doprinosi građenju Bosne i Hercegovine.

Zato je krajnje patetično, da ne upotrijebim neku težu riječ, kada i SDA i HDZ, braneći svoje političke programe, pozivaju se na ZAVNOBIH i k’o biva, upravo je ZAVNOBIH legitimacijska tačka njihovih današnjih naglašenih zahtjeva ili za državotvornost ili za konstitutivnost.

HDZ, svjesno zaboravlja da je ideja ZAVNOBIH-a procesualna ideja zajedničke konstitutivnosti – Hrvati, Srbi i Bošnjaci kao Jedno grade svoju državu Bosnu i Hercegovinu a ne u odvojenim konstitutivnim kolonama što je generički zahtjev hrvatske etnonacionalne stranke i suštinska negacija ZAVNOBIH-a. Zajednička konstitutivnost, nakon što je demontirana jugoslovenska federacija, implicira da će odgovornim političkim radom transformirajuća, procesualna a ne statična konstitutivnost, budući da je BiH sada zasebna država, voditi ka izgradnji građanske političke zajednice, jer sferi političke šizofrenije pripada odbijanje bosanskohercegovačkih etnopolitika da grade građansku državu budući da samo takva država jeste država i autentičnih (ako su autentične) etnopolitika. Svaki drugi oblik države, u transpovijesnom, epohalnom razumijevanju konstitutivnosti, implicira da BiH ne može proizvesti svoje sopstvene građane, što vodi stavu da je Bosna samo geopolitička naplavina, corpus separatum Beograda i Zagreba. Zato nam ne trebaju etnonacionalne stranke.

Pozivanje SDA na ZAVNOBIH je politička mimikrija koja se da razumjeti iz analitičkog ugla (za nešto se uhvatiti mora!) i ništa više. SDA bi se morala promijeniti do neprepoznatljivosti, kao da to više nije SDA, kao da je to stranka koja je promijenila svoj povijesni izvor pa da notiramo njeno pozivanje na ZAVNOBiH kao politički relevantno. Dodik je promijenio inicijatorsko vrelo SNSD-a odvodeći tu stranku iz socijaldemokracije u pakao srpskog nacionalizma čiji je najtužniji i suicidalan izraz ludo ponavljanje Miloradovo da on nije bosanski Srbin. Možda je lužički, ko zna. Krhko je naše znanje o lužičkim Srbima.

SDA može učiniti isto, ali u drugom, progresivnom, emancipatorskom smjeru. Ali neće, ne može i ne treba jer bi to odijevanje u građanstvo bila mimikrija, neprihvatljivo strategijsko maskiranje koje samo doprinosi daljnjem onemogućavanju produkcije građanske Bosne i Hercegovine, kako sam već tvrdio u tekstu Kad dogovor ruši Bosnu.

Iako ne raspolažem dokazima da su obavještajne strukture srpskog nacionalizma, na talasu Miloševićeve velikosrpske agende, umiješale svoje prste u razvoj mononacionalnih političkih organizacija u Bosni i Hercegovini, na osnovu onoga što se desilo i što se dešava, da se zaključiti da su tzv. nacionalne stranke za nacionalistički, pansrpski Beograd, bile i ostale instrument transformacije agresije u građanski rat. A to nije samo pitanje odigrane historije nego i jedno od najvažnijih pitanja konstitucije naše budućnosti.

Zato ne postoji ništa važnije u političkom životu ove trajno napadnute zemlje izvana i iznutra, od prevazilaženja političkog organiziranja na monoetničkoj osnovi. Građani BiH to moraju prevladati u duhu, umu i na izborima te poslati sve te plemenske feudalce i orijaše u dugotrajnu svlačionicu povijesti. Onda će i Dačićeve posprdne, neobrazovane, primitivne i nekulturne figure o ajatolasima i džamahiriji supstancijalno propasti a “zemlja će nam u sunce prociktati”.

(Potencijalno).