Ljubav prema domovini

Izdvajamo

• Ljubav prema domovini je obrnuto proporcionalna kvalitetu i standardu života ljudi koji žive u toj domovini, egzistencijalnoj sigurnosti i osjećaju ljudskog dostojanstva. Većina građana Bosne i Hercegovine nema razloga da voli vlastitu domovinu jer su u vlastitoj domovini osiromašeni, prevareni i poniženi.

Povezani članci

• Muzički centar Pavarotti obilježava osamnaest godina rada
• Slobodan Dukić: Vučić Prvi Pravični
• Komšić: Dodiku nije pametno da izaziva sukob u kojem je moguć nestatak onog što je genocidom stečeno
• Premijer partijski aparatčik – ili, puno je ovnu volovska mješina
• Mojim Mostarcima!
• SLUČAJ KUSTURICA: MOZAK NA SLUŽBENOM PUTU

Ako se već i govori o ljubavi prema domovini, onda se ona u etnički podijeljenom bosansko-hercegovačkom društvu može razumjeti samo kao „ustavni patriotizam“, kao nastojanje da se nadiđe etnički princip političkog djelovanja kako bi se društvo i država gradili na zajedničkom sustavu vrednota, na etici i humanosti, na ljudskim pravima i slobodama.

Unutarnja rascjepkanost bosansko-hercegovačkog društva i bijeda ovdašnjih nacionalizama, bili oni etničkog ili državnog karaktera, najviše dolaze do izražaja kod obilježavanja državnih praznika. Nigdje se tako snažno ne sudaraju etnički nacionalizmi i etnički kamuflirane forme državnog i građanskog patriotizma. I dok jedni poput Milorada Dodika na najvulgarnije načine izražavaju prezir i mržnju prema vlastitoj domovini, koje se žele riješiti maskirajući zločine rata i etničkog čišćenja, drugi poput Šefika Džaferovića i Željka Komšića prisvajaju sebi ljubav prema domovini i one koji ne podržavaju njihovu verziju patriotizma udaraju bičem domoljublja kako bi prekrili svoju lošu politiku i kako bi se razračunavali sa svojim političkim i ideološkim neistomišljenicima.

U povodu ovogodišnjeg obilježavanja Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, srpski član i predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik je po tko zna koji put ponovio „da on ne priznaje taj praznik i da ga u Republici Srpskoj nikad neće slaviti jer je Bosna i Hercegovina neprijateljska i nakaradna“. Dodikovi stavovi su posve u skladu sa stavovima političkog vodstva Republike Srpske iz 1992. godine koje je bilo protiv referenduma o nezavisnosti BiH i koje će kasnije svoje protivljenje nezavisnosti BiH praktično manifestirati agresijom i ratom.

Dodikova Republika Srpska nema političku i vojnu moć koju je imala Karadžićeva i Mladićeva, pa su frustracije političkog silnika iz Laktaša veće, jer nije jednostavno živjeti u šizofrenoj političkoj poziciji: biti na čelu države koju ne prihvaćate kao svoju i istodobno zagovarati samostalnost entiteta koji bez te države ne bi ni postojao. Republika Srpska, i to treba stalno ponavljati, politička je tvorevina nastala na Miloševićevoj zločinačkoj velikosrpskoj politici. Pozivanje na real-politiku i činjenicu da su i neke druge državne i političke zajednice u svijetu nastale na taj način ne mijenja zločinački karakter republičko-srpskog entiteta. Ovakve izjave Milorada Dodika manje štete Bosni i Hercegovini, a puno više pripadnicima srpskog naroda koje Dodik predstavlja i koje drži taocima politike koja nema nikakvu budućnost.

Posve suprotno od Dodika, druga dva člana Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović i Željko Komšić, obratili su se patetičnim porukama građanima Bosne i Hercegovine u kojima su se predstavili kao veliki domoljubi. Jasno je da su te poruke odaslane prvenstveno jednom (bošnjačkom) dijelu bosansko-hercegovačkog društva i da će one u javnosti biti tako i shvaćene. Sadašnji hrvatski i bošnjački članovi predsjedništva su privatizirali bosanstvo i tko god ne podržava njihov takozvani „probosanski politički blok“, automatski je neprijatelj države. Takvim porukama, kojima se sve pokušava utjerati pod „probosanski politički barjak“, uz razračunavanje s povijesnim i sadašnjim neprijateljima domovine, više se štete nanosi domovini nego „neprijateljima“ domovine. Uostalom, ljubav je privatna stvar i ne može se nikom nametati pubertetski i infantilni politički inat-patriotizam.

Željka Komšića koji u svojoj poruci u povodu Dana nezavisnosti poziva bosansko-hercegovačke građane da se suprotstave „destruktivnim silama koje slabe našu domovinu, ali ovaj put kroz same institucije države“ treba podsjetiti da i on i njegova Demokratska fronta konstantno destruktivno djeluju protiv države upravo kroz institucije koje spominje i to na svim razinama vlasti. Njegova politička neprincipijelnost onemogućuje građanski put Bosne i Hercegovine i uništava mogućnost izgradnje građanske države za koju se Komšić načelno i tobože strastveno patriotski zalaže. I kad govori o ratu i obrani Bosne i Hercegovine, zlatni ljiljan prešućuje da su i članovi Armije BiH kojoj je i sam pripadao također počinili ratne zločine i da je nevinih žrtava bilo na svim stranama u ratu. Komšićevim riječima kazano: „Patriotski je dakle naučiti činjenice i suočiti se s njima iskreno. Nije patriotski udruživati se jedni protiv drugih.“

Treći član predsjedništva, Šefik Džaferović, također je uputio poruku građanima Bosne i Hercegovine, a o Danu nezavisnosti Bosne i Hercegovine govorio je i na svečanoj sjednici Općinskog vijeća u Ilijašu u povodu dana općine i tom prilikom sve zasluge za nezavisnost Bosne i Hercegovine pripisao Aliji Izetbegoviću i svojoj stranici SDA. Džaferovića treba podsjetiti da su referendum o nezavisnosti BiH podržali i dio pripadnika srpskog naroda, i gotovo svi bosansko-hercegovački Hrvati (katolici) koje su prethodno pozvali da izađu na referendum katolički biskupi BiH pismom vjernicima (Pismo vjernicima: Referendumom svi odlučujemo o Bosni i Hercegovini kao svojoj domovini, 25. 2. 1992.). U to vrijeme se još konkretnije oglasio i tadašnji provincijal bosanskih franjevaca fra Petar Anđelović (1937.-2009.) u pismu bosanskim franjevcima (Poruka članovima franjevačke zajednice – o samostalnoj i nedjeljivoj Bosni i Hercegovini i o njezinom vjerskom i nacionalnom pluralizmu, veljača 1992.) iz kojeg ćemo citirati završne rečenice: „A kad je danas u pitanju Bosna i kad nas pitaju, onda smo mi – s onu stranu politikantstva i strančarenja – zajedno sa svojim pukom, za suverenu, samostalnu, slobodnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu. Nećemo se ustručavati ovo i javno kazati. Svjesni smo, naime, da je Bosna nama takva dosuđena, a očito i mi njoj.“

Koliko god je kasnija nacionalistička herceg-bosanska politika bila destruktivna prema Bosni i Hercegovini, a jest pogotovo prema pripadnicima bošnjačkog naroda, bez sudjelovanja bosansko-hercegovačkih Hrvata na referendumu i njihove podrške neovisnoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini, te neovisnosti ne bi bilo, bar ne na tom referendumu. Zato je i netočno i uvredljivo kad dio bošnjačkih političara i onih tobože građanske provenijencije bosansko-hercegovačke Hrvate optužuju za udruženi zločinački poduhvat, jer to nije bila volja bosansko-hercegovačkih Hrvata i jer za to isključivu odgovornost snosi političko i vojno vodstvo Herceg-Bosne koje je uostalom zbog toga i presuđeno na međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Den Haagu.

Svaki iole razuman čovjek prezire etničke nacionalizme, pogotovo onaj koji dolazi iz naroda kojemu pripada. Isto tako, razumni ljudi i ljudi kritičkog duha će biti oprezni i kad se govori o ljubavi prema domovini, jer se njome može lako manipulirati i jer tako uzvišenu riječ kao što je ljubav ne treba vezati uz domovinu, narod i slične pojmove. Ljubav prema domovini se ne može zapovjediti niti se ona može nametnuti, a neće je pojačati ni mise i dove za domovinu, niti stalno busanje u domoljubna prsa. Ljubav prema domovini je obrnuto proporcionalna kvalitetu i standardu života ljudi koji žive u toj domovini, egzistencijalnoj sigurnosti i osjećaju ljudskog dostojanstva. Većina građana Bosne i Hercegovine nema razloga da voli vlastitu domovinu jer su u vlastitoj domovini osiromašeni, prevareni i poniženi.

Ako se već i govori o ljubavi prema domovini, onda se ona u etnički podijeljenom bosansko-hercegovačkom društvu može razumjeti samo kao „ustavni patriotizam“ (D. Sternberger, J. Habermas), kao nastojanje da se nadiđe etnički princip političkog djelovanja, etničke, kulturne, jezične i vjerske razlike, da se društvo i država izgrađuju na zajedničkom sustavu vrednota, na ljudskim pravima i slobodama, i individualnim i kolektivnim. U tome i jest razlika između etničkih nacionalizama koji su sebični i misle samo na svoje, koji niječu svoje zločine i ne priznaju prava drugih, i državnog ustavnog patriotizma kojemu je stalo do društvene kohezije, do međuetničkog pomirenja i povjerenja, i koji bi trebao počivati na odgovornosti za zemlju u kojoj se živi, za sve njezine građane, jer je to temeljni zahtjev humanosti i etike.