Lažni prijatelj Bosne

Izdvajamo

• Etniciziranje društva iz dana u dan je sve agresivnije, odavno se to vidi u pokušajima uspostave koncepta (etnički) „čistih kultura“ i nemogućnosti postojanja bilo kakve zajedničke (bosanskohercegovačke) kulture. Jasno je to i kroz subvencije i odnos prema muzejima, kinoteci, galerijama, svemu što ima atribut državne, zajedničke i kolektivne memorije daleke i bliske prošlosti. Kultura postaje puko sredstvo, instrument, političkih i ideoloških ciljeva, te se pokušava svesti isključivo na etničku dimenziju. Intenziviraju se aktivnosti retradicionalizacije društva, a potvrđivanja nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka zaokružuje se kroz neokonzervativnu višedecenijsku revoluciju

Povezani članci

• VODIČ IZ POSTSOCIJALISTIČKOG KOŠMARA
• U KELNU VELIKI CENTRALNI HUMANITARNI KONCERT PODRSKE GRADJANIMA – DEMONSTRANTIMA U BIH
• MATRICA
• Erminovo pismo iz Srebrenice
• Amir Hrnjičević: Kad suzama prospemo
• Vjerice, bijednice, prepoznaješ li monstruma u sebi?

Umjesto bilo kojeg etničkog kolektivnog identiteta meni je oduvijek bila bliža solidarnost sa ljudima koji su me plijenili svojom dobrotom i plemenitošću. Nažalost, mnogi moji sunarodnjaci pristali su zamijeniti svoj lični identitet za nacionalni, ali ima i respektabilan broj onih koji su odoljeli toj pošasti. Ne umijem da volim narode, ni Srbe ni Hrvate ni Bošnjake. Tražim nešto manje i življe od toga. Hvala bogu i nalazim, ima toga još dovoljno i u zajedničkoj kulturi.

Za multietničku BiH su često bili pogubni diskursi, naracije, mitovi o identitetu, a sigurno i najpogubniji od svih danas i uvijek jeste mit o nacionalnom identitetu. On je naš “lažni prijatelj”, kako je to tačno nazvao Amin Maalouf, u knjizi “Ubilački identiteti”. Poznajem nekolicinu ljudi koji se sa punim zanosom i žarom zalažu za svoju naciju u javnom prostoru kao pravednici jer se bore da budu “ono što smo” i da budu “svoji na svome”. Naravno takvi ne primjećuju da su u toj borbi zapravo izgubili identitete i kao ličnosti i kao ljudi, a da nikada neće postati svoji ni na svome, nego samo množina bez jednine, jedno besmisleno nacionalno “mi”.

Jedan od rijetkih javno angažovanih intelektualaca akademik Duraković čije stavove u mnogočemu dijelim ovih dana se obratio internim pismom Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), a u povodu ‘Inicijative o uspostavi javnih ustanova za bosanski jezik i bošnjačku književnost u matičnoj državi Bošnjaka – Bosni i Hercegovini’. U pismu razlaže svoju argumentaciju: “Smatram da ova inicijativa (i eventualni rezultat koji bi potom uslijedio) nije ispravna sa stanovišta državotvornosti. Naime, u samome tekstu stoji kako su drugi narodi u BiH (Srbi i Hrvati) već osnovali takve institucije za svoje maternje jezike, što znači da Bošnjaci prihvaćaju logiku i strategiju ‘etniciranja’ ključnih institucija u BiH, a to je strategija koja vodi ka fragmentaciji BiH po nacionalnim kriterijima. Po tome načelu, tom logikom, osnovana je i tzv. Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, što smatram pogrešnim činom jer Bošnjaci bi morali jačati državne i državotvorne institucije. Stvaranje etničkih institucija u vlastitoj državi je pogrešno jer je to – u samoj biti – pristajanje uz strategiju agresijskih politika koje idu upravo ka fragmentaciji zemlje po toj osnovi. Slično je bilo i sa osnivanjem tzv. Bošnjačke gimnazije usred Sarajeva u kome su, zapravo, sve gimnazije i bošnjačke”, zaključuje Duraković uz konstataciju da je ova Inicijativa zapravo kontraproduktivna  i dezintegrativna sa stanovišta interesa države BiH, iako “vjeruje da su namjere dobre”. Ne treba puno podupirati ovaj stav jer zna se da je Bosnu stvorila autohtona kultura koja se uzajamno prožimala i nadopunjavala. Drugi akademik, književnik Karahasan sa pravom podsjeća da u historiji nije bilo vojske, političkog pokreta, partije, stranke koji su htjeli Bosnu. Bosnu je stvorila i održava kultura. Iako je ovaj institucionalni dio kulture u lošem stanju jer se Bosni nikako ne da da se konstituira kao država. Međutim, u tom rasulu, kultura ipak funkcionira, živi, proizvodi i djeluje. A ona se i dalje pokušava srušiti upravo preko kulture.

Podijeljenost bosanskohercegovačkog društva po etničkoj osnovi zahvatila je sve aspekte društvenog života, pa tako i kulturu. Neprekidno od devedesetih godina XX vijeka do danas u našem društvu postoji protivrječje između tendencija općeg etniziranja društva, etnogetoizacije, dezintegracije i zaostajanja, s jedne strane, i demokratizacije, integracije i razvoja, s druge strane. To etniziranje društva se otjelotvoruje u političkoj dominaciji etnokratije, u rascjepu javnosti na etno-javnosti, potom u etno kapitalizmu kroz etno tranziciju i naposljetku u oblikovanju profila etno intelektualaca glasnogovornika patriotske dužnosti. Time se i praktično ovladava javnim prostorom sa ciljem prakticiranja  „filozofije jednoobraznosti“ u kojoj je svaki disonantni ton od nametnute etničke većine akt izdajnika ili zakletog neprijatelja i domaćeg dušmanina.

Bosanskohercegovačka kultura, nažalost, nije u cijelosti uspjela sačuvati svoju autonomiju jer je i sama bila zahvaćena intenzivnim procesima etnizacije. Mostar je podijeljen ne samo etnički već i institucionalno, na bošnjačke i hrvatske kulturne institucije, dok je u RS-u to odavno završena priča. Bitka se i dalje vrlo oštro vodi u Sarajevu koje ne odustaje od borbe za vrijednosti kulturnog otpora još iz perioda opsade, kada se kosmopolitskom programskom politikom  i internacionalnim relacijama sačuvala supstanca grada. Etniciziranje društva iz dana u dan je sve agresivnije, odavno se to vidi u pokušajima uspostave koncepta (etnički) „čistih kultura“ i nemogućnosti postojanja bilo kakve zajedničke (bosanskohercegovačke) kulture. Jasno je to i kroz subvencije i odnos prema muzejima, kinoteci, galerijama, svemu što ima atribut državne, zajedničke i kolektivne memorije daleke i bliske prošlosti. Kultura postaje puko sredstvo, instrument, političkih i ideoloških ciljeva, te se pokušava svesti isključivo na etničku dimenziju. Intenziviraju se aktivnosti retradicionalizacije društva, a potvrđivanja nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka zaokružuje se kroz neokonzervativnu višedecenijsku revoluciju. Forsiraju se ekskluzivni etno-nacionalni projekti kroz javne konkurse. Ideologizacija kulture praćena je stalnim zahtjevima za vraćanjem korijenima. Još davno je Ivan Lovrenović konstatovao da se „fini bosanski poliperspektivizam raspao… danas (uz rijetke i izuzetne primjere otpora) u grubu i čistu vladavinu triju kulturnih paradigmi: bošnjačke, hrvatske, srpske. I svaka misli da mora imati: čistu svoju zasebnu povijest, čistu svoju zasebnu književnost, čisti svoj zasebni jezik…”

Umjesto bilo kojeg etničkog kolektivnog identiteta meni je oduvijek bila bliža solidarnost sa ljudima koji su me plijenili svojom dobrotom i plemenitošću. Nažalost, mnogi moji sunarodnjaci pristali su zamijeniti svoj lični identitet za nacionalni, ali ima i respektabilan broj onih koji su odoljeli toj pošasti. Ne umijem da volim narode, ni Srbe ni Hrvate ni Bošnjake. Tražim nešto manje i življe od toga. Hvala bogu i nalazim, ima toga još dovoljno i u zajedničkoj kulturi.