Kolaps suvereniteta

Izdvajamo

• Državni metabolizam Bosne i Hercegovine usporen je do krajnjih granica, opasnost da se naš srcoliki medo ne probudi iz zimskog sna ozbiljno je narasla, jer rezervnih masti u tijelu bosanskohercegovačke države sve je manje. Njen puls je usporen, a u ovom vremenu pandemije virusa korona gotovo da ne diše. Malo po malo pa apneja: hrče lažni premijer Tegeltija, hrču ministrice Gudeljević i Turković, hrče Vijeće ministara, hrče parazitska kasta na Trgu Bosne i Hercegovine br.1, satima nemaju potrebe da udahnu kisik i okončaju apneju, pa se Bosna, sa sustavno uništenim državnim rezervama, teško budi iz ovog dugog zimskog sna. A u tom snu nacionalističko ludilo jače je od razuma: važnije je od spašavanja ljudskih života pokazati da države nema
• Šta je smrt nekoliko hiljada ljudi za sveti cilj: ubiti svaku ideju države, pa i one koja je građanski servis svih svojih ljudi – samo to i ništa više.

Povezani članci

• Neka živi Lupiga
• Kvocijent hrvatske inteligencije
• Kujundžić: BiH treba sačuvati kao suverenu i cjelovitu državu
• Nerin Dizdar: Kako bi izgledao vojni udar u BiH
• URUŠAVANJE DIPLOMATIJE: Stručni saradnik Dunđer ambasador u Poljskoj, „kralj skandala“ Vučurević u Sloveniji!
• Marko Vešović: Pristati na beznađe značilo bi pljunuti na sve što zborim, pišem i radim od ’92. god

O uroti protiv Bosne i Hercegovine i njenih ishaviješćenih ljudi. O ustavu. O građanima

Piše: Nerzuk Ćurak

I u dvadeset šestoj godini postdejtonske egzistencije, Bosna i Hercegovina se muči sa unutrašnjim suverenitetom. Umjesto da bude jedinstven, kako je to inače u svijetu država, bosanskohercegovački suverenitet dubinski je podijeljen: s jedne strane, unutrašnji suverenitet dominantno je pod kontrolom entiteta kao srednjeg nivoa vlasti, pa su i kantonizirani i unitarni entitet stvarni vlasnici Bosne i Hercegovine, a s druge strane, vanjski suverenitet države omeđen je inozemnim upravljačkim faktorom – Visokim predstavnikom, bez čije bi natkriljujuće uloge, nažalost, i ovaj tragično niski nivo suvereniteta bio ugrožen unutrašnjim destruktivnim nastojanjem antisuverenitetskih sila.

Ovako projektirani kolaps suvereniteta snažno je podcrtao sve limite ustava koji nije rezultat autentične građanske volje, već je donesen izvan područja suvereniteta kao aneks mirovnog ugovora. Ustav kao aneks a priori reducira snagu najvišeg pravnog akta, budući da su aneksi ugovora, vrlo često, podložni različitim tumačenjima i upravo je ta različitost tumačenja ustavne norme učinila od dejtonskog ustava praznu ljušturu koja svakoga u BiH obavezuje samo u onoj mjeri u kojoj politički akteri hoće da ih taj ustav obavezuje.

BiH, pored državnog ustava, ima i ustave entiteta i kantona plus Statut distrikta Brčko, pa ta 13+1 rašomonijada ustavne norme, budući da definitivno nije hijerarhijska već mnogo više anarhijska, onemogućuje proizvodnju države, koja je, utemeljena na lošem upravljanju, upala u zamku duboke kibernacije.

Državni metabolizam Bosne i Hercegovine usporen je do krajnjih granica, opasnost da se naš srcoliki medo ne probudi iz zimskog sna ozbiljno je narasla, jer rezervnih masti u tijelu bosanskohercegovačke države sve je manje. Njen puls je usporen, a u ovom vremenu pandemije virusa korona gotovo da ne diše. Malo po malo pa apneja: hrče lažni premijer Tegeltija, hrču ministrice Gudeljević i Turković, hrče Vijeće ministara, hrče parazitska kasta na Trgu Bosne i Hercegovine br.1, satima nemaju potrebe da udahnu kisik i okončaju apneju, pa se Bosna, sa sustavno uništenim državnim rezervama, teško budi iz ovog dugog zimskog sna. A u tom snu nacionalističko ludilo jače je od razuma: važnije je od spašavanja ljudskih života pokazati da države nema; Šta je smrt nekoliko hiljada ljudi za sveti cilj: ubiti svaku ideju države, pa i one koja je građanski servis svih svojih ljudi – samo to i ništa više.

Kada se, rezigniran, sjetim saopćenjâ Ministarstva civilnih poslova BiH o nabavci vakcina, ili Tegeltijine organizirane lažne brige, naprosto me podiđe jeza od duha tih pisanija i govora: ne učiniti ništa što bi i u minimalnim naznakama moglo voditi prenosu nadležnosti, snaženju države koju doživljavamo neprijateljskom sve dok ne bude uređena po našem i samo našem HDZ i SNSD diktatu. Do tada, umrite prezreni na svijetu, umrite vi koje mori morija!

Šta je smrt ljudi spram “legitimnog predstavljanja”? Ne smiju nas ponijeti emocije pa da zbog ljudskih tragedija omekšamo i dozvolimo Bosni i Hercegovini da bude išta više od ničega. Pa zato smo poslali Tegeltiju u Sarajevo, da onako “benigan” i kreativno usporen, spriječi sopstvenog sebe da bude pravi premijer, a Vijeće ministara prava vlada. Ne i ne, prenos nadležnosti je rak, a korona je ipak samo virus.

Eto, iznesoh na svjetlo dana skrivene misli jedne autentične trajajuće zavjere protiv Bosne i njenih ljudi. Zar to ne potvrđuje i izjava ministra vanjskih poslova Srbije koji na tlu Bosne i Hercegovine, u istočnom Sarajevu, izjavi, uz dežurnu poštapalicu srbijanskih političara kako poštuju Bosnu i Hercegovinu, da je Srbija matična država svekolikog srpskog naroda i de facto, tom izjavom, bosanskim Srbima, kao autentičnim građanima Bosne i Hercegovine, pošalje poruku da ih smatra nacionalnom manjinom Republike Srbije! Ako je Srbija matična država Srba iz BiH, šta im je onda Bosna i Hercegovina? Nažalost, proteći će još puno vode koritama bosanskih rijeka, dok se ne pojavi plejada bosanskosrpskih mislilaca s onu stranu Nenada Kecmanovića, pa da uvide svu povijesnu opasnost Selakovićeve izjave o matičnosti.

U ovakvoj ambijentalnosti, ni smrt (“umrijećemo zajedno”, rekao bi dragi i neprežaljeni Zdravko Grebo) ne mijenja uspostavljene matrice konačnog zagađenja ideje zajedničke države, pa postdejtonska Bosna i Hercegovina ostaje usplahirena država, država u zamrznutom stanju kojoj se onemogućuje zbiljski ustavno-pravni identitet, sve sa ciljem osnaživanja uvjeta za unutrašnju secesiju kao način dolaska do konačne disolucije.

Činjenica da, uprkos višedecenijskim negacijama, BiH još uvijek meandrira kroz povijest, nije opametila poricateljske ideologije bosanskohercegovačkog političkog subjektiviteta. Dapače, unutrašnji akteri protubosanskohercegovačkih nacrta, potpomognuti iz Beograda i Zagreba (tih gandijevskih prestonica što poštuju BiH), nisu se povili u geometriju nule, već naprotiv, kao da su akteri tih nacrta odlučili pandemijsku 2021-u učiniti novom nultom godinom konačnog poraza Bosne i Hercegovine, koristeći opasne praznine mirovnog ugovora i njegovog četvrtog aneksa.

Upravo je dvije i po decenije nakon oktroiranja Mirovnog sporazuma, sama naša stvarnost iznjedrila zaključak da ustav koji je aneks ugovora o miru ne može biti trajna osnova za izgradnju političke zajednice. Zašto? Pa zato što se mirovni sporazum potpisuje s jasnom namjerom okončanja rata između involviranih strana i puno je više usmjeren na obaveze generirane iz tog ključnog cilja – okončanja nasilja a faktički se tek intencionalno određuje prema ustavnoj arhitekturi postkonfliktne države. No, kako je ustav integralni dio mirovnog sporazuma, čim su robusni instrumenti moći međunarodne zajednice (vojna sila) postepeno transformirani u tigra od papira, narasli su apetiti statičnih politika zamrznutih u vremenu. To su one politike koje žele da dejtonski ustav, nasuprot američkoj intenciji, (p)ostane dugotrajni proceduralni instrument umrtvljivanja Bosne i njenog državnopravnog nestajanja, nepromjenjiva kategorija izvan života, izvan novih uvjeta društvene reprodukcije, izvan bilo čega što osnažuje BiH kao zbiljsku ustavnu državu.

Danas, kada je regresija države prevladala nad progresijom, postaje bjelodano zašto je važno da se ustav postkonfliktne zajednice donese u samom području suvereniteta, ali ne kao akt trijumfa nacionalističkih volja, već kao nova dionica na putu izgradnje ustavne države.

To znači da bi, pod savezničkom auspicijom američke administracije, u samoj Bosni i Hercegovini vrijedilo graditi ustav kao nastavak mirovnog sporazuma a ne kao njegov aneks. To je važna, rekao bih odlučujuća razlika, bitna za proces izgradnje demokratske države transatlantske orijentacije. Ustav kao četvrti aneks mirovnog ugovora trebao je biti samo nagovještaj ustavne norme, početna tačka u izgradnji postdejtonske ustavnosti a ne istovremeni početak i kraj ustavnog razvoja postkonfliktne zajednice.

Ostajemo trajno zapitani kako se to moglo dozvoliti i kako je razarajuća politička retorika protiv Bosne i Hercegovine u najvećoj mjeri poništila mogućnost ustavne transformacije a uzročno-posljedično onesposobila državu da bude profesionalni servis svoga izmučenog građanstva. Sada svjedočimo kolosalnoj zabludi: sile secesije se nadaju da će se u nedostatku čvrstog ustava BiH raspasti, a sile integracije ufaju se u transformaciju ustava u najviši, hijerarhijski obavezujući pravni akt. Neće se desiti ni jedno ni drugo, budući da mirovni sporazum iz Daytona može producirati samo lošu beskonačnost i trajnu nedovršenost, sve dok se ustav ne odvoji od mirovnog sporazuma, sa takvom pravnom snagom i takvim političkim kapacitetom koji ga iz dejtonskog ustava transformiše u republikanski ustav.

Da bi to uopće bilo moguće kao izvjesna budućnost, moramo, još jednom i bez kalkulacija, otvoriti pitanje i adresirati odgovornost: Da li bi dejtonski ugovor o miru u Bosni i Hercegovini, bez obzira na neupitnu američku moć, bio moguć – s krucijalnom metodologijom etničke podjele, da ga Izetbegovićeva vlada nije htjela baš kao takvog – fundamentalno etničkog sporazuma? Mislim da ne, pa se u pristajanju bosanske vlade na etnički ekskluzivizam u pregovorima o strukturi države (pregovori očigledno nisu bili samo i samo pregovori o miru između strana u konfliktu) ogleda prvobitni grijeh i jasna odgovornost “vladinih snaga” za destrukciju BiH kao Republike koja je, zahvaljujući socijalizmu, već imala izgrađen i zavidno struktuiran institucionalni dizajn.

Nad tom strukturom izvršen je razarajući strukturocid, ne samo od vojno-političkih aktera vođenih, usmjeravanih i kontroliranih iz Beograda i Zagreba, nego i od “probosanskih aktera” amaterskim političkim pristajanjem na degradaciju Republike u prazan pojam Bosne i Hercegovine koja je danas, evo vidimo, napunjena nikakvim, antirepublikanskim sadržajem države. Izvan kvazipatriotskih narativa kao dugotrajne metode raznih hulja da opravdaju svoja nekontrolirano stečena bogatstva, privilegije i status, to Vam je, drage moje i dragi moji, tako. Boli to tako, boli ovo odsustvo države nesposobne da se reproducira kao instrument nade da može biti bolje.

Povijesna odgovornost je na SDA čiji su mladomuslimanski prvaci, bez zbiljskog bosanskohercegovačkog sentimenta, olako pristali na ispisivanje Republike iz bosanskohercegovačkog katastra i upisivanje etničkog kriterija kao glavnog. Zaboravite na argument – lako je biti general poslije bitke – svaka se historijska situacija mora interpretirati radi zbiljskog razumijevanja konteksta. Nikakav kontekst nije primoravao Republiku BiH da reducira kapacitet međunarodnog priznanja unutrašnjim poništenjem kvaliteta tog priznanja.

Iako je BiH međunarodno priznata država i to jeste ogroman pragmatični, ako već ne i simbolični benefit za sve njene ljude, unutrašnja destrukcija suvereniteta zasnovana na etničkoj volji a ne pravnoj normi, relativizirala je snagu vanjskog suvereniteta u kojemu nema sadržaja Republike nego je sva sadržajnost tek puki iskaz dogovorenih etničkih volja.

Kolosalna kritika zbog tako proizvedene države ide onim politikama koje su svoje pristajanje na nasilno proizvedeni etnicitet kao krajnji politički suverenitet, pravdali objektivnim stanjem na terenu rata, koje je, navodno, zahtijevalo punu priznatost unutrašnjih pobunjenika protiv Bosne i Hercegovine. Sve do pristajanja da jedna niža upravna jedinica – entitet – dobije republikansku atribuciju, dok je država gubi! Veličanstveno. Šuster mat. Samoubistvo iz zasjede. Tako je mali Đokica, da ne kažem mali Alija, zamišljao državu i ostavio nasljednike isto tako skučenog pogleda na svijet.

Potpuno odbacivanje povijesnog i političkog argumenta da je jedna politička zajednica od strane svijeta priznata u punom kapacitetu republikanske države, amatersko razgrađivanje republikanskog suvereniteta pod egidom da je stanje na terenu drugačije od građanske imaginacije države, svjedoči o političkom analfabetizmu SDA i njenog lidera koji su neodgovorno relativizirali aksiom suvereniteta: ni u kakvim uvjetima suverenitet se ne rasparčava, relativizira, dijeli… Stvarnost rata, ma kakvi bili njegovi trajajući rezultati, ne smije ni na koji način, osim u slučaju kapitulacije, uticati na dostignuti pravni i emancipatorski kapacitet države.

Biti priznat u Ujedinjenim Nacijama 1992-e kao Republika Bosna i Hercegovina a zatim volšebno pristati na njeno deatribuiranje kao takve, manje je bio izraz vojne i političke nemoći a više stanja kulturnog i političkog duha vladajućih bošnjačkih nomenklatura koje nisu ni tada a ni danas odmakle od razumijevanja Bosne i Hercegovine kao istovremenog zbira tri relaksirajuće i konfrontirajuće monoetničke religijske kulture. Iz takvog razumijevanja historije, olako odbacivanje Republike smatrano je činom nove integracije zemlje a ne nožem u njeno srce.

Zbog vizije svijeta generirane iz stamenog vjerničkog uvjerenja da su monoteističke religije početak i kraj civilizacijskog procesa, Izetbegoviću nisu smetali pregovori o državi koji su, par excellence, bili religiološkocivilizacijski pregovori “odjeveni” u etnička odijela. Trebat će nam mnogo rada u različitim oblastima društva da prevladamo ove dogmatskoidentitetske predstave Bosne i degradaciju građanskog društva koje je hiperetniciziranim mirovnim sporazumom poslano na rezervnu klupu historije.

U novoj dionici razvoja Bosne i Hercegovine trebaju biti favorizirani akteri mira, akteri građanskog društva na uštrb etničkih aktera koji su nezasluženo uzdignuti ne samo tokom rata i ratnih pregovora nego i u procesu poslijeratne izgradnje države. Omogućeno im je da učestvuju na izborima i grade državu za sebe, negirajući građansku referendumsku volju koja je zahtijevala inkluzivnu multietničku državu građanske provenijencije a ne etničku getoizaciju koju neovlašteno provode majstori mraka u našoj zemlji. Favorizacijom neetničkih aktera moguće je doći do države u kojoj će kolektivna prava biti maksimalno zaštićena ali neće biti zlatno tele koje blokira život kao takav.

Američki ambasador u BiH Eric Nelson, stidljivo je nagovijestio ustavne promjene koje će zahtijevati i uključivanje građanskog društva kako bi se skinuo uništavajući monopol etničkih kakistokratskih oligarhija. Bilo bi dobro ovaj američki stav pretvoriti u zahtjev da se razgovori o ustavnim promjenama, na svim parlamentarnim i vanparlamentarnim sijelima političkih igrača, ne mogu više nikada voditi bez istovremenog prisustva i progresivnih nepolitičkih aktera građanskog društva. Ima li građansko društvo u BiH uopće sposobnost, snagu, volju, znanje i umijeće da poziv američkog ambasadora čita kao poziv za relevantan ulazak građanstva u bitku za novi ustav? Kao jednakopravni akter političkim strankama, kao nedostajuća karika u zazivanju Republike?

Neka bude što biti ne može.