Dino Mustafić: BIJELI HLJEB NAŠ NASUŠNI

Izdvajamo

• Većina je onih drugih koji su u politici od početka iz primitivnog i bijednog koristoljublja, bilo financijskog ili narcisoidnog. Njihovi su motivi vrlo prizemni i potpuno je jasno zašto je naša država poslije dvadeset i pet godina prema Indeksu demokratije rangirana na 101. mjestu od ukupno 167 analiziranih država u svijetu, s ukupnim indeksom od 4.84. Indeks se kreće od 0 do 10, a BiH je svrstana u red država sa hibrdinim režimom. Bolje od nas rangirane su Sijera Leone, Zambija, Uganda, Gvatemala, Maroko ili Kenija. Ovakvi rezultati nisu iznenađujući, zato što o svemu odlučuju neprincipijelne igre, zato što se u politici protežiraju pojedinci s viškom ambicija i manjkom sposobnosti, zato što je kod nas na djelu kakistokracija (vladavina najgorih), zato što su najvažnije stranačke kalkulacije, a ne kompetentnost i stručnost i zato što se unutar stranaka i na vlasti rotira mala grupa istih osoba koje politiku nisu podredile opštim nego vlastitim interesima.

Povezani članci

• Samo još da Željana shvati
• Naša stranka uputila izmjene Zakona o plaćama u organima vlasti: Ukidanje paušala i rigorozne mjere za zloupotrebu naknade za odvojeni život!
• Partijski egzorcist
• Papa vas ne gleda
• Grafiti i Titovaže
• Glupost kao ideologija

Ako se očigledne devijacije poput “bijelog hljeba” tretiraju kao politička rutina koju moramo prihvatiti onda to postaje građanski mazohizam koji se temelji na ponašanju dužnosnika kao gospodara. Oni mogu sve, građani nemaju ništa. Oni rješavaju svoje probleme, a nisu servis građanima. Oni su birokratizirani, nekulturni i bahati, lažu na dnevnoj razini, uzimaju bez pitanja i stida, a građanin će da pokorno i smjerno sve to trpi tako što će ispaljivati svoju djecu van države kako ne bi bili hljeba nasušnoga gladni.

Jedan sam od mnogobrojnih koji je snažno podržavao i vjerovao u građanske proteste iz 2014. godine. Bila je to pobuna čitave populacije koja je izložena neimaštini, društvenoj devastaciji i političkoj bijedi. Godinama iscrpljeni ostaci radničke klase zbog mjera štednje i prepušteni sami sebi nakon raspada ostataka socijalne države uvidjeli su kako život nema izglede za bolje sutra jer državu vodi kriminogena i kompromitirana elita nikakvog legitimiteta.

Sedam godina nakon velikih radničkih protesta, kojima su se priključili i građani u svim većim dijelovima Bosne i Hercegovine stanje u državi je teže i gore nego ikada. Fabrike i dalje ne rade, i one koje su radile u međuvremenu su propale, politička elita se dodatno obogatila, korupcija je u pandemijskoj krizi dostigla svoj vrhunac. Tračak demokratije koji se tada nazirao nakon velikih protesta oličen u plenumima građana vrlo brzo se ugasio, vođe protesta su privedene i dobili su prekršajne prijave, a pojedine političke partije sve su to kapitalizirale u svoju korist. Ostaje sjećanje kako se u embrionu otpora – gradu Tuzli formirala delegacija plenuma sa prvim zahtjevom koji je glasio: ukidanje tzv. bijelog hljeba, što znači dodatnih dvanaest plaća za predsjednika vlade i ministra, kada im prestane mandat. Bio je tu još cijeli spisak privilegija koje su sebi podijelili članovi i članice vladajuće političke kaste. Ništa od tog zahtjeva nije bilo. Sve je ostalo po starom. Prema odredbama zakona koji definišu privilegiju “bijelog hljeba”, pravo na ovu naknadu ukoliko nemaju stalni radni odnos ili penziju imaju poslanici entitetskih parlamenta, delegati vijeća naroda u RS-u i Doma naroda u Federaciji BiH te lokalni funkcioneri u gradovima, opštinama i kantonima ali i bivši ministri u vladama. Tačnih podataka koliko novca odlazi političarima na osnovu naknade takozvanog “bijelog hljeba” u BiH ne postoje, ali prema pojedinim istraživanjima radi se o desetinama miliona maraka koji su tokom godina isplaćeni na ime ovih prava koja nemaju obični građani.

Politika je sigurno zanimljiva i odgovorna djelatnost. Još je Aristotel ustanovio da je čovjek zoon politikon, da je prirodom svoje egzistencije osuđen na društvo ili na zajedništvo, što znači da neke teme, kad bi i htio, ne može izbjeći. U relativno kratkom roku, koji je počeo stvaranjem samostalne države i ratom, a završava se kao tranzicija bez epiloga, jasno je svima da je  mogućnost političkog angažmana postala sigurni izvor ličnih prihoda bez odgovornosti. Ako je neko stručnjak i još sa moralnim opredjeljenjem, idealist, to je kvalifikacija koja je za mnoge moje sunarodnjake, a pogotovo “profesionalne” političare, predmet podsmijeha. Cinizam prema onim koje smatraju naivnim za ljudski pokušaj da urede svoju zajednicu u kojoj žive sve je intenzivniji i otvoreniji u javnosti. Politika je ozbiljna disciplina duha koja zahtijeva znanje, maštovitost, odgovornost, snagu, čvrstinu, stav, hrabrost, naposljetku zahtijeva i lični integritet, kao i dosljednost u stavovima. Ovo posljednje je sigurno i najteže jer stvarni pomaci i napredak se u politici ne događaju preko noći, pa su mnogi koji su ušli u politiku s dobrim namjerama, na tom putu odustali, nisu vidjeli učinke svog rada koji je mnogo brže mjerljiv u drugim poslovima. Neki se iz tih razloga povuku, što je časno rješenje, dok drugi nisu mogli odoliti čaru političke pozicije, pa zabrazde u razne vrste lopovluka i korupcije koja je uvijek na dohvat ruke. Bilo je tu i onih za koje smo vjerovali da su bolji i za koje je prava šteta. Međutim, većina je onih drugih koji su u politici od početka iz primitivnog i bijednog koristoljublja, bilo financijskog ili narcisoidnog. Njihovi su motivi vrlo prizemni i potpuno je jasno zašto je naša država poslije dvadeset i pet godina prema Indeksu demokratije rangirana na 101. mjestu od ukupno 167 analiziranih država u svijetu, s ukupnim indeksom od 4.84. Indeks se kreće od 0 do 10, a BiH je svrstana u red država sa hibrdinim režimom. Bolje od nas rangirane su Sijera Leone, Zambija, Uganda, Gvatemala, Maroko ili Kenija. Ovakvi rezultati nisu iznenađujući, zato što o svemu odlučuju neprincipijelne igre, zato što se u politici protežiraju pojedinci s viškom ambicija i manjkom sposobnosti, zato što je kod nas na djelu kakistokracija (vladavina najgorih), zato što su najvažnije stranačke kalkulacije, a ne kompetentnost i stručnost i zato što se unutar stranaka i na vlasti rotira mala grupa istih osoba koje politiku nisu podredile opštim nego vlastitim interesima. Sigurno neću reći ništa novo, ali ću uvijek ponavljati da je moralna i etička invalidnost korijen naših problema jer se protagonisti javnog života prave gluhi i slijepi. Uostalom, rezultati netom održanih lokalnih izbora su pokazali da imena političara koji bi prije trebali biti na potjernicama nego na jumbo-plakatima i novinskim naslovnicama, znatan dio građana jasno prokazuje za nečasne i koruptivne radnje. Omiljeni kadrovi Bakira Izetbegovića i nakon izbornog debakla, bivši načelnici sarajevskih općina, Nedžad Ajnadžić (Centar) i Novo Sarajevo (Nedžad Koldžo), primat će plaću i godinu dana nakon isteka mandata. Njih dvojica, ali i drugi zvaničnici i uposlenici prethodnih lokalnih administracija, poput savjetnika ili rukovodilaca općinskih vijeća, primat će takozvani “bijeli hljeb”. Tako će kompromitirani Ajnadžić godinu dana nakon izbora primati bruto plaću u iznosu od čak 7.649 KM mjesečno (neto 4.289 KM). Sa objavom ove vijesti koja je došla iz administracije opštine Centar stigla je i informacija kako su načelnici SDA sakrili milionsku imovinu u BiH i inostranstvu. Naime, jedan aktuelni sarajevski načelnik (Ibro Berilo), dva bivša (Nedžad Ajnadžić i Nedžad Koldžo) i još dva općinska vijećnika jesu u krivičnim prijavama koje je Ured za borbu protiv korupcije uputio kantonalnom Tužiteljstvu. Svi se terete za neistinito prijavljivanje imovine, ali kako je potvrđeno, i za još neka krivična djela. Svi su kadrovi SDA. Političari imaju moć i vlast, na ovakve ljude koji besramno koriste privilegovane novce iz budžeta i prikrivaju svoju imovinu prenijeli smo odgovornost da donose odluke i odlučuju o našem životu i radu. Rade ono što su oduvijek radili i nije ih više briga da li to ima smisla i građanske obzirnosti. Radi mojih kritika upućenih na rad i poteze bivšeg načelnika Ajnadžića bio sam ona strana koju treba izvrijeđati sa zapjenjenom mržnjom na društvenim mrežama u orgijanju stranačkih botova sa izmišljenim “argumentima” jer sam dodirnuo zonu gospodara čije su zasluge za državu i narod svetinja. Istina, ne ponaša se samo Ajnadžić tako, on je isuviše lokalnog dometa, krupnije ribe na vlasti su još opasnije, a nerijetko se istom metodom služe i opozicionari od kojih očekujemo alternativu. Njihove pogreške ne postoje, pakao to su drugi. Uvjerio sam se lično i to više puta kako oni na pozicijama moći privilegovani ne pridaju nikakvu pažnju iznesenim činjenicama, protestima i zahtjevima. Oni ne posjeduju niti demokratsku kulturu da saslušaju one ljude čiji se stavovi razlikuju od njihovih. Takve komunikacije nema između građana i vlasti, taj odnos se prenosi i u širi kulturološki i ideološki spektar, pa se ne treba čuditi kako su suživot i harmonija duboko narušeni. Drugim riječima, ako se očigledne devijacije poput “bijelog hljeba” tretiraju kao politička rutina koju moramo prihvatiti onda to postaje građanski mazohizam koji se temelji na ponašanju dužnosnika kao gospodara. Oni mogu sve, građani nemaju ništa. Oni rješavaju svoje probleme, a nisu servis građanima. Oni su birokratizirani, nekulturni i bahati, lažu na dnevnoj razini, uzimaju bez pitanja i stida, a građanin će da pokorno i smjerno sve to trpi tako što će ispaljivati svoju djecu van države kako ne bi bili hljeba nasušnoga gladni.