OHR: ostati ili otići?

Izdvajamo

• To htijenje sada izostaje kao konsenzualni stav ključnih donositelja odluka
• štaviše, etnonacionalističke strukture bliže su konsenzusu o neizgradnji države i društva nego postepenoj, učinkovitoj proizvodnji političke zajednice kao uzornog građanskog servisa svih svojih ljudi. Nije lako u povijesti pronaći takav nivo izopačenosti (nazovimo ga koeficijent nacionalističke izopačenosti, Kni) - da su vladajuće strukture neke države od koje imaju više hajra nego malo koja upravljačka nomenklatura u historiji države kao takve, bliže sporazumu o trajnoj neizgradnji sopstvenog state-a nego konsenzusu o razvoju zajednice čiju sisu ćapću li ćapću udruženim nacionalističkim ustima i usput kmeče kako hoće još, jer zaboga gladni su, gladni, o, kako su samo gladni ti vlasnici laktaških, poljinskih, radoboljskih latifundija...

Povezani članci

• Zašto je sve manje istraživačkih novinara
• Novi zahtjevi privrednika: Pomjeranje roka za plaćanje PDV-a i smanjenje dnevne zatezne kamatne stope?!
• Protesti širom BiH: Dolazi vrijeme koje će obilježiti ljudi smisla
• Tomislav Jakić: Sumrak demokracije?
• Značaj standarda zanimanja za privredne subjekte
• Praški metro

O limitima i mogućnostima međunarodne uprave u Bosni i Hercegovini. O “našoj” vlasti koja nije naša

Piše: Nerzuk Ćurak

Iz naše tugaljive stvarnosti, s nepodnošljivom lakoćom, svakodnevno možemo pokupiti mnoštvo argumenata u prilog tezi da, mada je prošlo više od dvije i po decenije od okončanja rata, Bosna i Hercegovina još uvijek nije stvorila pretpostavke za samostalnu izgradnju jedinstvene države i zajedničkog društva. Da bi se taj proces uopće mogao odvijati bez eksternih mehanizama međunarodne zajednice i da bi mi, građani Bosne i Hercegovine, sami sobom gradili uzornu političku zajednicu te dobro i mirno društvo, prvo treba htjeti političku zajednicu.

To htijenje sada izostaje kao konsenzualni stav ključnih donositelja odluka; štaviše, etnonacionalističke strukture bliže su konsenzusu o neizgradnji države i društva nego postepenoj, učinkovitoj proizvodnji političke zajednice kao uzornog građanskog servisa svih svojih ljudi. Nije lako u povijesti pronaći takav nivo izopačenosti (nazovimo ga koeficijent nacionalističke izopačenosti, Kni) – da su vladajuće strukture neke države od koje imaju više hajra nego malo koja upravljačka nomenklatura u historiji države kao takve, bliže sporazumu o trajnoj neizgradnji sopstvenog state-a nego konsenzusu o razvoju zajednice čiju sisu ćapću li ćapću udruženim nacionalističkim ustima i usput kmeče kako hoće još, jer zaboga gladni su, gladni, o, kako su samo gladni ti vlasnici laktaških, poljinskih, radoboljskih latifundija…

Siromaštvo naroda i bogatstvo vlastele

Njih pokreće glad za posjedovanjem ljudi na osnovu imena, po mogućnosti bez znanja i vrline ili sa znanjem ali bez vrline, pa je suspenzija države zagarantovana a svijest o toj suspenziji proširila se na desetine hiljada odanih i od nacionalističke vlasti ovisnih ljudi koji alanfordovski tumače svijet: Samo siromaštvo nas običnih Bošnjaka i velebogatstvo naše male vlastele, spriječava da naše bošnjačko Sarajevo postane, gluho bilo, kosmopolitsko; Samo siromaštvo nas običnih Hrvata spriječava da naša ponosna Herceg-Bosna nestane kao da je nikad nije bilo, ali, ako smo siromašni, niko neće ugroziti našu hercegbosansku zastavu, zato meandriraj Radobolju sokole, melioriraj još bolje i još više; Samo siromaštvo običnog srpskog čovjeka garantira da se u našu Republiku Srpsku neće vratiti protjerani Bošnjaci i Hrvati, pa nismo zato ratovali Milorade – moramo ostati bijeda, zato samo daj sebi hram, nama am, bolje am nego ponovna jeka njihovih zbunjujućih i manje zbunjujućih imena Mustafa, Nedžad, Mujesira, Ante, Vinko, Karmela…

Eto, to je slika našeg užasa. Zar ne pripada temeljnoj izopačenosti višedecenijsko nastojanje etnonacionalističkih (političkih, ekonomskih, intelektualnih, kulturnih) kartela da i horizontalno (multietnička nacionalistička koalicija kao dogovorena doktrina neprijateljstva) i vertikalno (monoetnički nacionalizam kao opozit izgradnji multietničke države i društva) permanentno proizvode, iz dana u dan, više od dvadeset pet godina, uvjete za nemogućnost Bosne i Hercegovine?! Zar to nije Jejtsov Drugi dolazak u našu Močvaru:

Sve se razliva; središte popušta;
Puko bezvlašće preplavljuje svijet,
Kulja krvomutna plima, na sve strane             

Obred nevinosti davi se u njoj;
Najbolji ni u šta ne vjeruju, dok se
Najgori nadimaju od žestine.

I dok se nadimaju od žestine, dok zazivaju ratove i mirne razlaze, ratove kao mirne razlaze, odbranu svojih imanja i posljednje dane svojih grenadira, dok se isturaju na izmještena komandna mjesta a na mjesta rezervirana za smrt turaju siromahe, međunarodna zajednica i dalje im tepa, i dalje računa na njih, na njihovu pokvarenost, ne primjećujući da pokvarenost brže prelazi s “naših” na njih, nego što s njih u “naše” prelazi ono što međunarodni akteri hoće da pređe. Minimalna politička volja za izgradnju barem minimuma minimalne države.

Prethodnih dvadeset pet godina ipak pokazuje kakvo takvo htijenje internacionalaca za izgradnjom države i društva, mada je to htijenje više retoričko i simboličko, nego institucionalno i normativno. Ali, kada bi, bar u tom kapacitetu prešlo na “naše”, počela bi nova era za Bosnu i Hercegovinu. Era integracije nauštrb duge epohe dezintegracije. Može li to novo doba “palmerovske” Bosne i Hercegovine započeti bez prisustva međunarodne uprave, bez relevantnog gazde u Bijeloj kući na sarajevskoj Vrbanji?

Može li se izgraditi velika Bosna i Hercegovina (velika, u unutrašnjem političkom smislu a ne geopolitički kako su lijeni nacionalistički umovi učitali Palmerovu izjavu kao da je američki državni službenik i pisac trilera reinkarnacija kralja Tvrtka I) kao država punog suvereniteta bez OHR-a? Ili obrnuto, može li Bosna i Hercegovina biti država punog suvereniteta sa OHR-om? Prostrimo činjenice.

Trajno vanredno stanje

Međunarodna zajednica je preko Visokog predstavnika i Vijeća za implementaciju mira (PIC) prisutna i dalje u BiH i doprinosi očuvanju Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države ali, istovremeno, doprinosi i dugotrajnoj produkciji permanentnog vanrednog stanja. Iako unutrašnje sile dezintegracije i njihovi vanjski saveznici kontinuirano pozivaju na odlazak Visokog predstavnika i općenito, opoziv svih sui generis instrumenata međunarodne zajednice u dejtonskoj državi, vanredno stanje je jedini oblik političke egzistencije koji tim akterima odgovara.

Potvrđuje to i višegodišnje odbijanje realizacije “pet ciljeva i dva uvjeta” a koji vode zatvaranju OHR-a. Ali ispunjavanjem tih “ciljeva i uvjeta” BiH ulazi u dugotrajnu fazu razvoja punog suvereniteta što dezintegracijske sile ne žele honorirati. Njima je jasno da samo u intencionalnom vanrednom stanju mogu blokirati izgradnju države i to će se nastaviti sve dok je međunarodni instrumentarij tu, na terenu u Bosni.

Paradoksalno, bez oktroiranih instrumenata međunarodne uprave, država se još uvijek ne može razvijati na način da je državni razlog riješen i neupitan; no, upravo akteri koji dovode u pitanje državni razlog koriste prisustvo međunarodnih čuvara Bosne i Hercegovine kako bi spriječavali izgradnju države,  držeći je – što je njihova politička namjera – u trajno nedefinisanom obliku vanrednog stanja čime se blokira njena državna normalnost i produkcija suverenitetskih kriterija.

Ta kvadratura kruga jedino se može riješiti ispunjavanjem “pet ciljeva i dva uvjeta”, pri čemu, za razliku od dosadašnje međunarodne prakse, realizacija mora biti vremenski određena i snažno zahtijevana polugama moći internacionalne uprave. To bi bio novi pristup: OHR će se povući ako ciljevi i uvjeti budu ispunjeni, ali ne više kao neodređena vremenska kategorija već kao jasno profilirani zahtjev međunarodne uprave da se u potpunosti realiziraju ti famozni ciljevi i uvjeti do dana tog i tog. Ako se realiziraju, OHR se povlači, a ako ne, ne samo da se ne povlači, nego slijede najsnažnije moguće sankcije prema onima koji su svojom politikom de facto spriječili gašenje OHR-a. Tako dolazimo do klimaksa: član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske Milorad Dodik i ruski ambasador u našoj zemlji Igor Kalabuhov svojim zahtjevima za promptnu “dekapitaciju” OHR-a, bez prethodnog ispunjavanja zahtjevanih ciljeva i uvjeta, proizvode razloge za stalni ostanak međunarodnog gremija u Bosni. Da Rusiji, Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, ne odgovara ostanak OHR-a, ali umrtvljenog i potkapacitiranog, ne bi proizvodili politike koje zahtijevaju ostanak OHR-a. O čemu se ustvari radi? Šta su famozni “ciljevi i uvjeti” za zatvaranje OHR-a?

Završiti Dejton

Radi se o programskom dokumentu Vijeća za implementaciju mira u kojemu piše: “Bosna i Hercegovina kao ‘mirna i održiva zemlja koja se čvrsto nalazi na putu europske integracije’ dugoročni je cilj Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, a ostvarenje ovog cilja predstavlja i fokus djelovanja OHR-a. Politički direktori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira su na sastanku u Bruxellessu 26. i 27. veljače 2008. godine utvrdili zahtjeve koje organi BiH trebaju ispuniti prije zatvaranja OHR-a… “

Ti ciljevi su: “Prihvatljivo i održivo rješenje pitanja raspodjele imovine između države i drugih razina vlasti; Prihvatljivo i održivo rješenje za vojnu imovinu; Potpuna provedba Konačne odluke za Brčko; Fiskalna održivost i Zaživljavanje vladavine prava (demonstrirano putem usvajanja Državne strategije za ratne zločine, donošenjem Zakona o strancima i azilu i usvajanjem Državne strategije za reformu sektora pravosuđa).”

Iako je od ovog zahtjeva vlastima Bosne i Hercegovine prošlo trinaest godina malo se šta u potpunosti uradilo. Da se uradilo, Bosna bi se gradila kao liberalna demokratska država koja nadvladava limite dejtonskog skeletona. To bi smanjivalo razloge za dugotrajnu misiju OHR-a ali to je u najvećoj mjeri priječila ona politika koja zahtijeva odlazak OHR-a: insistirajući na odlasku Visokog predstavnika, rusko-srpska politika snažno radi na njegovom ostanku! Čudna vremena i još čudniji običaji.

No, u mome uvidu, još važniji od ovih pet ciljeva su dva uvjeta od kojih je jedan realiziran – potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) a drugi se može odugovlačiti u nedogled, sve dok se ne stvore politički uvjeti u kojima se  država gradi a ne razgrađuje. Taj uvjet je: “Pozitivna procjena situacije u BiH od strane Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira utemeljena na punom poštivanju Daytonskog mirovnog sporazuma.”

Tek sa potpunim ispunjavanjem ovog genijalnog uvjeta za odlazak OHR-a, mogu nastupiti okolnosti za izlazak BiH iz neizgrađujuće, dezintegrirajuće faze i ulazak u fazu izgradnje države koja se više ne dovodi u pitanje i koju nije moguće dovoditi u pitanje.

Može li nastupiti “pozitivna procjena situacije” dok ključni politički akteri gotovo na dnevnoj bazi dovode u pitanju državu koju vode? To se naprosto neće desiti. To ne možemo smatrati apriori pozitivnom vijesti, jer će značiti da se država ne izgrađuje i da je njen maksimum ovo što imamo, ovaj mali korak do ništa.

Zato smatram važnim da međunarodna uprava uspostavi rokove i kriterije “pozitivne procjene situacije”. Npr. da se zahtijeva okončanje svake dezintegracijske retorike i institucionalne politike, svake negacije BiH kao države od strane izabranih političkih aktera, recimo od prvog jula 2021. Oni političari koji nastave politiku negacije i poricanja države koju muzu decenijama automatski će biti žestoko sankcionirani. Na ovakvom fonu treba graditi uvjete za gašenje OHR-a. Radikalizirati zahtjeve do konkretne političke i vremenske preciznosti koja obesmišljava svaku politiku negacije izgradnje države.

Ne prevlada li ovakav aktivistički, nametnuti, vremenski limitirani pristup, međunarodna uprava u BiH bit će trajna, a država će se permanentno osporavati. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina uđe u novu fazu svog sveukupnog društvenog  razvoja.  Da bi se međunarodna uprava povukla iz dejtonske države, ta država mora u potpunosti realizirati duh i slovo Dejtonskog sporazuma. Ona time prestaje biti dejtonska i stupa na stazu država kojima ne treba tutor.

Ipak, znajući kapacitete demokratske kulture “naše” političke nomenklature i visoki intenzitet Kni, nekako sam uvjeren da Visokom predstavniku još dugo nećemo vidjeti leđa. Ako se to pak desi, a ciljevi i uvjeti ne budu ispunjeni, eto njega ponovo da ureduje “među zavađenim narodima”.