Korporativna prijelomna točka

Povezani članci

• Navučeni na apokalipsu
• Projekat od 42 milijarde dolara: Kina hoće da gradi najduži podmorski tunel na svijetu
• Ešref Zaimbegović: Kako i zašto je uništena privreda Bosanskog Šamca
• Pol Krugman – ukoliko bi rešio ekonomske probleme Srbije, treba da dobije još jednu Nobelovu nagradu
• Koliko ste puta uopće provjerili imate li pravo na poreznu olakšicu?
• Poljska cvate dok joj eurozona prijeti sa svih strana

Temeljni problem zapadnjačkih država jest taj da mnoge velike tvrtke doživljavaju procvat iako se povoljna poslovna vremena ne odražavaju u društvima s visokom stopom nezaposlenosti i manjim prihodima radnika. Interesi multinacionalki i država koje su ih stvorile razvijaju se u različitim smjerovima.

Korporacije su dovoljno fleksibilne da se mogu globaliziranim svijetom kretati pomoću raspodjele sredstava na koju granice ne utječu, a vodstvo pojedinih zemalja granicama je ograničeno. U umreženom svijetu sa 7 milijardi stanovnika državna politika sve više nalikuje na neuspjeli pokušaj da se dostignu i reguliraju sile koje je njihova vlastita kreativnost oslobodila. Brojke su zapanjujuće. Američke korporacije u svoje su redove između 1999. i 2009. godine primile 683.000 radnika u Kini, čime je ostvareno povećanje od 172 posto, te 392.000 radnika u Indiji, povećavši tamošnju radnu snagu za 542 posto. Prema podacima Ministarstva vanjske trgovine, diljem svijeta američke su multinacionalke zaposlile 2,9 milijuna radnika, od kojih 477.500 u Južnoj Americi, a 864.600 radnika u Sjedinjenim Američkim Državama ostalo je bez posla. Na to su utjecali brojni čimbenici. Američke tvrtke nastoje smanjiti trošak rada, no također se žele približiti rastućem srednjem sloju u zemljama u razvoju, u kojem se priča o procvatu a ne o zamiranju nade. Svojim su globalnim širenjem ostvarili značajne porezne olakšice, a dok su 2008. uslijed recesije smanjivali broj radnih mjesta, otkrili su da im tehnologija omogućava da se tih radnih mjesta trajno riješe. Kad se tome pribroji najjeftinija stopa posuđivanja u povijesti, jasno je da se američke korporacije lako dostupnim novcem koriste za kapitalna ulaganja, a ne za otvaranje novih radnih mjesta. Podaci Ministarstva vanjskih poslova pokazuju da američke tvrtke i dalje za svaki dolar potrošen u inozemstvu izdvajaju 2,40 dolara na kapitalnu potrošnju u SAD-u. Kao što je moj kolega Floyd Norris već pisao, korporativna zarada u SAD-u nakon odbijanja poreza u trećem je tromjesečju ove godine po godišnjoj stopi iznosila oko 1,56 bilijuna dolara, što iznosi oko 10,3 posto gospodarstva, a ostvaren je porast u odnosu na 10,1 posto koliko je zabilježeno u drugom tromjesečju. Do 2010. godine ni u jednom tromjesečju nije zabilježen udio korporativne zarade veći od 9 posto.

Još više zapanjuje činjenica da je svekupni korporativni prihod prije odbijanja poreza porastao za 35 posto u odnosu na isto tromjesečje prije recesijskog razdoblja od 2007. do 2009. godine, a osobni dohodak radnika porastao je tek za 1,8 posto. Stvar je jasna. Snažan napredak korporativnog učinka više ne slijedi i jednako osjetno poboljšanje radnih mjesta i plaća u Americi. Osobni dohodak danas čini manje od 43 posto američkog gospodarstva, a šest desetljeća prije recesije brojka se nije spuštala ispod 45 posto. Slična je situacija i u Francuskoj, gdje vodeće multinacionalne korporacije, to jest barem one izvan financijskog sektora, bilježe rekordne zarade, a stopa nezaposlenosti narasla je na više od 9 posto. Priče o golemim bonusima za najviše menadžere u britanskim tvrtkama očekivano su razgnjevile narod, no takvi su postupci često, iako ne uvijek, odraz snažnog učinka tvrtke. Svi ti podaci upućuju na ozbiljan i dugotrajan problem društava Zapada. Rješenje koje nema veze s upravljanjem na svjetskoj razini, a i od toga smo stoljećima daleko, nećemo tako lako naći. No nešto se može učiniti u pogledu poreza na poslovanje tvrtki kako tvrtke izdvajanjem poslovanja u inozemstvo ne bi, osim brojnih drugih pogodnosti, još stjecale i golemu financijsku prednost. Važno bi bilo i da se uprave tvrtki ujedini u nastojanju da se smanji nezaposlenost i problem smanjenja plaća. Napad i vrijeđanje bogatih pruža trenutačno zadovoljstvo, no time se ništa neće riješiti. Njemačka je od svih zemalja Zapada jedina uspjela uključiti korporacije i sindikate u oblikovanje industrijske politike kako bi se radna mjesta zadržala u matičnoj državi. Mnoge bi zemlje trebale slijediti njihov primjer. Multinacionalkama je u interesu pokazati osjetljivost na ta pitanja. “Pokreti okupacije” koji su se proširili SADom i drugim zemljama pokazuju da gnjev Zapada raste. Udio korporativne dobiti u ukupnom američkom gospodarstvu nedavno je porastao na 10 posto, a prije toga vrhunac je sa 8,98 posto ostvaren 1929. A svi znamo što se nakon toga dogodilo.

The New York Times