Dosta je stabilnosti, krenimo u razvoj BiH

Autor/ica 👤Prof. dr. Anto Domazet 10.1.2019. u 14:31

Povezani članci

Stabilnost nas ubija, razvoj i reforme bude nadu da postanemo bolji i odgovorniji ljudi i društvo u Bosni i Hercegovini.

Zbog vlastite nemoći da generiraju razvoj nakon globalne krize iz 2008. godine vlasti u regiji Jugoistočne Europe i Bosni i Hercegovini, podržane europskom birokracijom, lansirali su novu viziju i set ciljeva koji se svode na stabilnost – makroekonomska stabilnost, politička stabilnost, socijalna stabilnost i svakakva druga stabilnost.

I stvarno, u čitavom proteklom periodu ni u regiji, ni u Bosni i Hercegovini se ne puca i nema većih nemira, stabilnost se uvukla među ljude kao noćna mora, topla, grije ih čak i toliko da im tjelesna temperatura često ide i iznad 40 stupnjeva Celzija. Ljudi koji brinu o stabilnosti su glavni likovi u ovom scenariju, svi nacionalni lideri proklamiraju stabilnost kao vrhunski društveni kriterij. Oni su postali idoli, stvaraju iluzije sigurnosti za svoje nacione, a što iza svega toga nema boljeg života za većinu ljudi i nije razlog za neku zabrinutost.

Pirova pobjeda stabilnosti

I rezultati naše „stabilnosti“ su impresivni. Prema procjenama Svjetske banke iz Ekonomskog izvještaja za Zapadni Balkan, jesen 2018, rast na regiji u 2018. procjenjuje se na oko 3,5%, a u BiH oko 3,2%. To je niže od ekonomskog rasta u svijetu od 3,9%. Rast najviše temelji na potrošnji koju podgrijava kreditna ekspanzija i na javnim investicijama. Iako izvoz raste, BiH ima zbog višeg rasta uvoza negativan doprinos izvoza rastu za oko 1%. Nezaposlenost se u BiH smanjila za 2,1%, ali je još uvijek visoka kod mladih (oko 60%) za razliku od 39,5% na nivou regije. U BiH je sa 80% ukupno nezaposlenih duže od godinu dana, strukturalna nezaposlenost najdublja od svih zemalja regije. Uz to, stopa aktivnosti, tj. broj onih koji rade ili traže posao naspram radno sposobnog stanovništva opada sa 43% na 41% i najniža je nakon Kosova. To je jasan pokazatelj pesimizma ljudi u pogledu mogućnosti da nađu posao. Investicije su pale na 16% BDP, sa strukturom u kojoj dominiraju građevinski objekti, dakle, neproduktivne investicije. Neto priliv stranih direktnih investicija stagnira i iznosi oko 1,8% BDP, dok je nivo greenfield investicija zanemariv. To ne omogućava rast produktivnosti i ponude roba i usluga za izvoz (tradable goods) koji jedino može biti izvor kreiranja bogatstva u BiH u uvjetima monetarnog režima valutnog odbora (Currency Board).

Javna potrošnja je još uvijek na visokom nivou od 43% i služi da osigura socijalni mir u dominantno klijentelističkom društvu čija se struktura održava u posljednjih 15-tak godina. Prema anketi radne snage u BiH iz 2018 od 3,1 milion ljudi iznad 15 godina u BiH su oko 145 tisuća ili 5% u poduzetničkom sloju (uključujući i samozaposlene – freelancers, obrtnici i farmeri), oko 677 tisuća ili 21,8% su zaposleni (od čega 150 tisuća u javnom sektoru ili 4,8% stanovništva), oko 700 tisuća ili 22,5% su marginalizirani ljudi (od čega 185 tisuća ili 6% su nezaposleni, a ostali su iz sive zone ili su izgubili nadu da mogu naći posao i svrstavaju se u prekarijat), dok je izdržavano 1.578 tisuća ljudi ili 50,7% ljudi ( od čega 684 tisuće ili 22,1% penzionera, 375 tisuća ili 12,1% primalaca socijalnih pomoći i ostalih – uključujući učenike i studente, te domaćice 419 tisuća ili 16,5%). Dakle, 26,8% produktivnog stanovništva izdržavaju 73,2% neproduktivnih, ili otprilike jedan produktivni izdržava 3 neproduktivna stanovnika. Sumornu socijalnu sliku nešto popravljaju doznake dijaspore iz inozemstva koje se procjenjuju na oko 5 mld KM ili oko 16% BDP i dodatno održavaju socijalni mir. Naravno, bolje bi bilo da se novac dijaspore ulaže u produktivne investicije, ali to je pitanje vezano za poslovnu okolinu, investicijsku klimu i promociju investicija. Te doznake doprinose da siromaštvo ne raste nekontrolirano, iako je i dalje visoko sa oko 25% ljudi u zoni siromaštva.

Stabilnost koja boli

Kao posljedica umrtvljenog ekonomsko-socijalnog stanja na regiji, a i u BiH raste nezadovoljstvo mladih, najproduktivnijih ljudi koji masovno sa obiteljima napuštaju zemlju. Na tržištu rada u zemljama regije svjedočimo o blagom rastu tražnje i smanjenju ponude radne snage. Sa ekonomske tačke gledišta takvo bi stanje trebalo da dovede do rasta plaća, ali se to dešava na pojedinačnim slučajevima. Generalno, konkurentnost regije i BiH opada jer nema dovoljno radne snage za preuzimanje investicija usmjerenih na transfer proizvodnje iz EU na periferiju koju čini Zapadni Balkan. Umjesto da djeluju i započnu upravljati ovim procesima, vlasti u BiH vide ove odlaske kao dobrodošli ventil za smanjivanje socijalnih tenzija kako ne bi bio poremećen prostor za njihovo sumanuto nacionalističko djelovanje.

Europska Unija se za BiH pokazuje kao pomična meta koja se neprestano udaljava bilo zbog toga što je režiseri iz EU pomiču, bilo zbog toga što se oni koji je gađaju neprestano u nacionalističkom pijanstvu vraćaju na sve udaljenije pozicije. Zato se bilježi i ono što dugo vremena nismo željeli vjerovati: umjesto konvergencije (smanjenje razlika u ekonomskoj razvijenosti BiH u odnosu na EU ili preciznije na nove članice EU od 2004, tzv +13 zemalja), BiH bilježi divergenciju u svom razvoju u odnosu na EU. Naime od 2009. godine BiH je rasla po stopi od 1,55%, a zemlje +13 po stopi od 1,9%.

Ekonomski modeli nakon 2008. godine ne pokazuju učinkovitost i ne omogućavaju generiranje dinamičnog ekonomskog rasta. Neoklasični model rasta polazi od toga da zemlje periferije imaju više stope prinosa na kapital, pa će tako privlačiti dodatne investicije koje generiraju ekonomski rast, zapošljavanje i izvoz. Tako će atraktivnost zemalja periferije stvarati okvir za postizanje konvergencije. Naravno, sve to važi u uvjetima stvaranja investicijske klime koja je konkurentna i centru i drugim investicijskim lokacijama. Zato, u uvjetima nereformiranog društva u BiH konvergencija ostaje sanak pusti. Izostanak jasnih perspektiva za članstvo u EU za Zapadni Balkan ohrabruje nacionalističke snage u BiH koje su verbalno bile za reforme, a suštinski na njima nisu učinile ono što je bilo potrebno. Ne samo zbog toga, nego i zbog same nedovoljne podrške razvoju Zapadnog Balkana od strane EU, i sama BiH nikada nije imala neizvjesniju perspektivu članstva u EU. Čak ni status kandidata neće u tome puno promijeniti stanje stvari, ako se pristup EU prepusti nacionalistima i ne razbije kontekst nacionalističkog sistema vlasti i društvenih vrijednosti.

Dakle, „stabilnost“ na regiji i u BiH je plaćana visokom cijenom – stagnacijom u razvoju, niskom uposlenošću radne snage, masovnim iseljavanje najproduktivnijeg stanovništa i deformiranom socijalnom slikom društva u kojoj su produktivne snage u manjini u odnosu na ogromnu većinu izdržavanog stanovništva. Takva slika se političkom situacijom nakon provedenih općih izbora može samo pogoršavati, ako se nacionalističkim snagama u BiH ne stane na put.

Mi u BiH spadamo u kategoriju slabijih društava u kojim demokratizacija tek pomjera okove totalitarnog društva ojačanog ekonomskom eksploatacijom radništva u korist države i tajkuna. Sama država na putu transformacije, relativno je slaba, nemoćna da rješava osnovne probleme građana, od njihovih individualnih ljudskih prava do kolektivnih problema kao što je sloboda od korupcije, kriminala, terorizma, nedostatak posla i eksploatacija radništva i siromaštvo, pa sve do prava na jednakost položaja naroda u BiH. Slabi su pritisci da se to stanje promjeni, jer ni političke snage, ni građani nemaju potreban fokus ni energiju na prave probleme bosanskohercegovačkog društva.

Intrige stabilnosti – zamjena za reforme

Shvatimo – apeli za stabilnost, bilo da potiču od nacionalnih lidera, bilo od korumpiranih političara, bilo od međunarodne zajednice – to su apeli za sterilizaciju svih progresivnih društvenih snaga i zadržavanje statusa quo u raspodjeli političke moći i distribuciji ekonomskih resursa. Kako kaže Marko Kostanić, radi se o intrigama stabilnosti kojom se zamjenjuju reforme. Apeli za razvoj i reforme – to su apeli za promjenu društva, njegovo kreativno i produktivno jačanje i demokratizaciju, za promjenu političke moći u korist građana, i jačanje u ekonomskoj sferi onih slojeva društva koji stvaraju materijalna i duhovna dobra – radništvo, industrija znanja, poduzetništvo i svi oni koji su u društvenim lancima vrijednosti uvezani sa njima (zdravstvo, obrazovanje, nauka, kultura, sport, mediji, efektivna javna uprava,državne i društvene institucije i organizacije civilnog društva).

I zato…

Hoćemo ekonomski rast od 6%, hoćemo reforme koje će to omogućiti. Hoćemo rast zaposlenosti i životnog standarda, hoćemo reforme koje će poticati društveno odgovorno poduzetništvo i smanjivati nejednakosti u dohotku kroz progresivno oporezivanje i oporezivanje kapitala, dividendi, igara na sreću i kapitalnih dobitaka, a rastrećivati poreze i doprinose na plaće.

Hoćemo da ljudi žive u Bosni i Hercegovini i da se tu stvara i plamti život, da ta zemlja bude članica EU i NATO i da pruža ljudima prilike za sreću. Hoćemo takvo društvo u kome će osnovne javne usluge na visokom nivou kvaliteta biti dostupne za sve – obrazovanje, zdravstvo, socijalna zaštita, penzije, sigurnost, zdrav okoliš i kvalitetna javna uprava, sudstvo koje počiva na vladavini prava i jednakosti svih pred zakonom.

Hoćemo da zemlja raste, da investicije domaće i strane cvjetaju da sa sadašnjih bijednih 16-17% udjela investicija u BDP narastu na 25%, da iskorijenjena korupcija i kriminal i prepreke investitorima potiču priliv investicija i otvaranje novih radnih mjesta, rast plaća i dostojanstvo rada.

Hoćemo da se siromaštvo iskorjenjuje i ukidaju sistemski osnovi za njegovo postojanje – korupcija i uništavanje javnih resursa, privilegije političkih elita, poreska evazija, otpor reformama koje potiču tržišnu neefikasnost i društvenu produktivnost, prisvajanje javnih resursa za povlaštene, isključivanje ljudi iz jednakosti šansi za razvoj vlastite ličnosti kroz obrazovanje, rad i poduzetništvo.

Hoćemo da institucije države i lokalnih zajednica rade za građane, za njihovo blagostanje i za dobro ekonomije i poduzetnika, a ne za potrebe i interese političkih elita. Hoćemo da institucije budu inkluzivne, a ne da budu ekstraktivne i kroz ekstrakciju javnog bogatstva pretvaraju javne resurse u privatno bogatstvo tajkuna i „vještih“ poduzetnika kojima ekstraktivne institucije idu na ruku.

Hoćemo zdravu sredinu sa našim lijepim rijekama, zrakom, planinama, dolinama i zemljištem. Okolina koja se neće štititi, nego činiti održivom, da doprinosi stvaranju društvenog kapitala, ali da ne smanjuje prirodni kapital.

Ne zalažemo se za stihijski razvoj – on mora biti održiv: ekonomski, socijalno, politički i okolišno. Dakle, održivost sa visokim tempom razvoja i obuhvatom većine društva pozitivnim efektima razvoja umjesto pukog robovanja stabilnosti.

Razbiti učmalost stabilnosti

Za sve ovo što hoćemo tražimo da se razbije učmala stabilnost koja vodi konzerviranju i čovjekovih snaga i društva. Tražimo da se razigra kreativni haos u kome će nauka, inovacije, znanje, poduzetništvo i uloga države i njenih institucija u otvorenom društvu, izloženom globalnoj konkurenciji pokazati da su ljudi ove zemlje, zajedno sa jakom dijasporom i mrežom partnera iz čitavog svijeta sposobni da razmišljaju i politički i ekonomski i socijalno i okolišno odgovorno i da su sposobni naći mjesto u globalnom svijetu..

Tražimo reforme koje će kroz oslobađanje snaga tržišta stvarati osnove nove demokracije i političkih odnosa u čijoj biti neće biti samo nacionalna pitanja, nego će i ona, zajedno sa drugim bitnim ljudskim interesima uz podršku javnih institucija i resursa stvarati osnove produktivnijeg, bogatijeg, demokratskijeg, pravednijeg i srećnijeg društva u Bosni i Hercegovini.

Objedinimo reforme u nešto što sami pravimo za svoje potrebe, bez diktata drugih, van naše zemlje. Sa međunarodnom zajednicom, i Europskom Unijom, Svjetskom bankom i MMF, i EBRD, EIB, USAID, SIDA; TICA, JAICA i drugim međunarodnim razvojnim agencijama imat ćemo partnerski odnos. Objedinit ćemo snage radništva, poduzetništva, akademske zajednice, civilnog sektora, vladinih institucija u programu reformi da postignemo društveni konsensus o njima kroz naš bosansko-hercegovački reformski manifest. Manifest za bolji, bogatiji i srećniji život koji ovisi od toga kakvom brzinom i energijom ćemo se odlijepiti od ove stabilnosti koja nas ubija.

Stabilnost nas ubija, razvoj i reforme bude nadu da postanemo bolji i odgovorniji ljudi i društvo u Bosni i Hercegovini.