Borba za internetski prostor: Ko nam želi uvesti cenzuru na internet

Povezani članci

• Bogataši vole hrvatske vile s bazenima u kojima im je zajamčena privatnost
• Nakon banke BRICS osniva i devizni fond
• Tanović i njegov “Cirkus” putuju u Berlin
• Leži li ključ života na Marsu u novootkrivenom jezeru Vostok na Antarktici?
• Da li računari mogu baš sve da zamjene?
• Novi zakoni sukobili banke i osiguravatelje

Posljednji su dani, svetom vladaju čudne priče, boleštine, nema dovoljno hrane, bande kanibala kruže svijetom, potresi, kuga, poplave, tsunamiji, visoko zračenje….. “Ako me ikad budu slali u zatvor radi skidanja glazbe, tražim da nas razvrstaju po žanrovima”, Mario Kovač, režiser i DJ

Politički, vladaju likovi kaj kontroliraju izvore pitke vode i ono malo nafte kaj je ostalo i priječe informacijama, znanju i objavi kak bi zapriječili razvoj neovisnog i kritičkog mišljenja. Brijete kak sam upravo opisal literarni bastard Otkrivenja, Fahrenheita 451 i Knjige Elijeve. Hm, nisam ziher, al bojim se kak to hoda u tem smjeru.

Cenzura je, onak za nas dudeke, postupak nadziranja slobode izražavanja.  Svojstvena je  državnim autoritarnim sustavima, ali u ime zaštite javnog ćudoređa nije nepoznata niti u demokratskim sustavima.  Ova nas definicija podsjeća na priče nekih naših disidenata za vreme prošle države, podsjeća nas i na nastavu povijesti gdje smo učili o režimima Staljina, Hitlera, Pola Pota i inih drugih “ljudi bogova”. Svi su ti režimi imali službe za cenzuru i svi su na ovaj ili onaj način smatrali kak je narodu dosta tek toliko informacija kolko vlast želi kak bi ih imali. Sa cenzurom smo se susreli i u modernoj i suverenoj državi u trenucima kada smo bili suočeni s agresijom i kada je možda i imalo opravdanje, no zadnjih smo godina svjedocima globalne cenzure informacija, teže dostupnosti znanja i sl. Ak mislite da foliram, probajte u Jutarnjem pročitat nekaj protiv Todorića il probajte razmislit kolko vam novca treba da školujete klince?!

Kak izgleda krajnja cenzura možemo čitati u svevremenskom SF romanu Raya Bradburya Fahrenheit 451. Knjiga je to kaj opisuje svjetsku vladu kaj zabranjuje pisanu riječ i kritičku misao. Glavni je junak Guy Montag kaj je najbolji vladin uništavač knjiga, uostalom broj u naslovu označava stupnjeve kaj trebaju da se vužga papir, no postupno postaje svjestan kak pisana riječ razvija misao te se zaljubi u književnost, nabavlja knjige te ih uči napanet kak bi se prenijele na iduće naraštaje. Upravo je internet zadnjih godina bil ko Guy Montag u spomenutoj knjizi. Mogel si pročitat i neku drugu stranu, mogel si doć do informacija i znanja. No kak nam skalpel može spasit život prilikom kirurškog zahvata, tak nam netko može i vene presjeć njime.

Budimo pošteni, internet kao gotovo neograničen i gotovo neuništiv medij ima i svojih velikih mana. Informacije su često polovične i neprovjerene, kako piše Andrew Keen u svom Kultu amatera, novinarstvo na internetu često djeluje putem informacija koje nisu iz prve ruke, moguće je pisati o Pekingu, a sjediti u svojoj sobi u Berlinu što značajno smanjuje kakvoću informacije i pogleda, književnost, glazba koja kruži mrežom jest često postavljena tamo mimo ikakvih pravila, uostalom kao i filmovi, čime se omalovažava autorski rad te time smanjuje potencija novoga stvaranja. Internetom se dogovaraju kriminalne i terorističke radnje, sjetimo se samo kak je Breivik prošlo leto najavil svoj krvavi pohod upravo na mrežnim forumima.

Recimo otvoreno, svaki rad treba biti uvažavan i svaki autor koji se nalazi na tržištu za konzumaciju svoga proizvoda mora biti nagrađen kako bi imao potencijal daljnjeg rada. Uostalom, sve drugo je krađa, a krađu ni zakon niti Bog ne toleriraju! No, prije pojave interneta razvijene države su imale dobro i loše novinarstvo, bilo je pitanje kritičkog razmišljanja i svjetonazora kako koristiti iste, i ranije su postojale biblioteke, fonoteke i filmoteke koje su za krajnjega korisnika bile besplatne ili jeftine. I prije mreže bilo je kriminalaca i terorista te su isti ostvarivali komunikaciju, a vlast je imala metode borbe protiv istih. Tak je i s internetom. Pitanje je regulative.

U tom je smjeru krenul prijedlog zakona kaj je poznat pod kraticom SOPA, a kaj je bil usmjeren na kontrolu krivotvorenja u SAD-u. Isti bi se odnosil i na sve ostale države zato kaj je veliki dio sadržaja pohranjen na serverima u toj državi. Mnogi su slavili, ali su mnogi i protestirali poput Googlea, Wikipedije i mnogih drugih. Prijedlog je zakona omogućavao kontrolu privatnih profila i računa, a sve u cilju ne bi li se oni kaj neovlašteno dijele informacije i sadržaje sankcionirali. Prijedlog je povučen iz zakonske procedure uslijed prosvjeda.

No, gotovo se neopaženo provukao prijedlog uredbe Europske komisije ACTA. Za nas je važno osvrnut se na ovu anti krivotvoriteljsku uredbu. Neki su se šalili kad su rekli kako je njome moguće više kazne dobiti za podjelu Lennonove pjesme na svom facebook profilu nego kaj je kazne dobil onaj luđak kaj ga je zveknul. No, šalu na stranu, iza toga hvale vrijednog imena, antikrivotvoriteljskog, krije se stroga želja za kontrolom sadržaja. Naime, koliko sam uspio shvatiti prema tome bi zakonu bilo zabranjeno dijeliti sadržaje što je pomalo zločesto nazvano plagijatom. E sad, ne vidim čime je pjesma koju podijelim plagijat ak je podijelim u prvobitnom stanju? Prestaje li film koji podijelim na svom profilu biti autorov film? Ova uredba bi nas, ukoliko je ratificira većina članica Unije uvela u potpunu kontrolu sadržaja i osobnih podataka jer pružatelji usluga bi bili obvezni iste kontrolirati i sankcionirati. Bilo bi kažnjivo skidati i dijeliti članke, knjige, dijelove knjiga, glazbu, filmove i slično. Bio bi to kraj privatnosti kao takve. Biste li pristali na to da vam policija svaki dan ulazi u kuću gledati kakve knjige čitate?

Pred par let, piše na svom siteu Daniel Estulin, Klub se Bilderberg dogovoril kak buju težili kontroli informacija. To ni nikaj nova jer su istih članovi i vodeći svjetski izdavači, no ovaj su puta odlučili krenuti u kontrolu mreža. Gruntam nekaj kak je to bilo. Onak iza zamračenih prozora, društvance je jelo kavijar i jadalo se međusobno o tom kak podanici danas prebrzo dolaze do informacija, prebrzo ih razmjenjuju, preveć su pročitali i preveć razmišljaju….pazi dokle je to došlo, zakaj nisu ko Kinezi, ovi naši traže i odmor na poslu, ziher je za to kriva mreža! I eto nam ovih zakona. Sad bu netko rekel kak ga se ovo ne tiče, ok, no neka bude upozoren, po našem Ustavu međunarodni su akti iznad zakona i primjenjuju se kao takvi, pogotovu sad kad smo dijelom te integracije!

Kraj svijeta kaj smo ga znali već je dugo tu pred vratima, svijet je u fazi bijesa, kako onih kaj imaju moć tak i onih kaj nemaju. Takve situacije nikad u povijesti nisu dobro završile. Internet je postao dijelom gotovo svakoga kućanstva i postao je nezamjenjiv dio informiranja, educiranja, zabave, posla i komuniciranja. Kao i svaka tehnologija može se zloupotrijebiti, no kontrola privatnih podataka ni najsretniji način jer to nas vodi u smjeru zabrane svakog sadržaja kaj ga ne odobri kontrolor, a od toga do svijeta iz Farenheita 451 je niti celi korak. Zato bi trebalo regulirati pitanje zaštite autorskih prava i zlouporabe mreže u kriminalne i terorističke svrhe. Jer ak je bilo moguće nekom prisluškivat telefon uz maksimalnu pažnju na privatnost i prava onih kaj nisu osumnjičeni, može to i na mreži. Il smo ovaj put svi krivi?

Pri nami bi se recimo moglo osmisliti nekaj poput fonda iz kojeg bi autori ipak dobili zasluženi novac za svoj rad  kaj bi se namaknul kroz udio iz raznih pretplata. U protivnom, moral bum klasike bubat napamet, a kad me uhvate valjda bum imal pravo bit u ćeliji s nekim kaj ih isto gotivi…

SEEbiz.eu