Srđa Pavlović: I u gori, istinu zbori!

Povezani članci

• Roman godine: Uzunovićevo majstorstvo u jeziku i zavodljivost pripovijedanja
• JEFTINO JE SKUPO, KAD DOBRO RAZMISLIŠ
• Špijunski zadatak rušenja Josipa Broza
• Moja starost, iz ugla moje mladosti
• IZLOŽBA “BLOOD AND HONEY: A BALKAN WAR JOURNAL” U GALERIJI 11/07/95
• Mišo Marić: MENI SE O ŽIVOTU GOVORI

Glasove te ubijene nevinosti koji im lede krv u žilama nikako ne mogu da ućutkaju. Zato se trude iz petnih žila da ućutkaju ljude koji ih, poput Zlatka Pakovića, podsjećaju na to kolike su ništarije. Kao i svi primitivci u ofanzivi, i ovi post-moderni četnici i intelektualna nedonoščad Dragoša Kalajića, koji po novinama i društvenim mrežama ispaljuju verbalne rafale prema reditelju i glumcima, su zaboravili da se istina ne može ućutkati. Njihova kolektivna nada da će ponavljanjem svojih laži da nadviču dokumentovanu i dokazanu istinu se bespovratno razbila u param-parčad o poslovične “daske koje život znače”.

Ovo što slijedi nije moja odbrana Zlatka Pakovića i glumačke ekipe koja je odigrala predstavu-liturgiju “Srebrenica: Kad mi ubijeni ustanemo”. Ja sam, prije svega, slabašan da bih branio ovog hrabrog režisera i hrabre glumce. Njih mnogo uspješnije od mene brane ostvarenja na sceni, i van nje.

Moj dosadašnji javni angazman oko analiziranja ratnih zločina i genocida je bio uglavnom omeđen akademskim okvirom profesionalnog istoričara, u kojem funkcionišem već više decenija. Za razliku od mene, Paković već duži niz godina uporno otvara korice bosanske krige mrtvih. On to čini u lice onima koji su tokom 1990-tih godina svojim političkim odlukama i direktivama omogućili rafalno ispisivanje stranica takve knjige. On to čini u lice onima koji su “osvetnički” radili na isporučivanju posljednjih “800 paketa” u Srebrenici, kako ih je okarakterisao osuđeni ranti zločinac, general Krstić. One koji još uvijek drže oči širom zatvorene prema nedavnoj prošlosti, Paković uči azbuci i abacedi moralnosti i samopoštovanja. Pakovića najbolje brani njegov napor da naše poglede usmjeri unutra: ka ličnim ponorima duše u kojima se šćućurila naša moralnost, a od straha pred cunamijem primitivizma i mržnje zažmurila naša ljuckost.

Ovo što slijedi je moja poruka Zlatku Pakoviću i glumačkoj ekipi da su se zahvaljujući i njihovom naporu – poput mrtvih koji ustaju u njegovoj pozorišnoj liturgiji – uspravile širom otvorenih očiju, i moralnost i ljuckost.

Ono što eminentni nacionalni zločinci, kao i njihovi obožavaoci, branitelji, sljedbenici, i kukavice na funkcionerskim platama u Srbiji i šire, neće nikada oprostiti Zlatku Pakoviću jeste što ih je podsjetio na noćnu moru koju žive.

Od Srđana Aleksića, Rama i Nermina Osmanovića, preko Ismeta Babacica i Tome Buzova, Dragana Jakovljevića, Dražena Milovanovića, pa do braće Bitići, ubijena nevinost je ustala s prvim metkom ispaljenim u njen potiljak. Od tada, ona zločince ne napušta, već permanentno naseljava njihove snove i njihovu stvarnost. Ona sa njima ispija prvu jutarnju kafu i meku šljivu, prati ih u korak do Bajlonove Pijace, a na kalemegdanskim šetalištima ih podsjeća na doskorašnju sopstvenu krvožednost. Dok miluju mekane kose svoje unučadi, ubijena nevinost ih vraća u Pionirsku Ulicu i u dvorište Hatidže Mehmedović, u kojem njihovo samodovoljno i patetično djedovsko nacional-maštanje namah potone pod “srebrenim laticama užasa”.

Glasove te ubijene nevinosti koji im lede krv u žilama nikako ne mogu da ućutkaju. Zato se trude iz petnih žila da ućutkaju ljude koji ih, poput Zlatka Pakovića, podsjećaju na to kolike su ništarije. Kao i svi primitivci u ofanzivi, i ovi post-moderni četnici i intelektualna nedonoščad Dragoša Kalajića, koji po novinama i društvenim mrežama ispaljuju verbalne rafale prema reditelju i glumcima, su zaboravili da se istina ne može ućutkati. Njihova kolektivna nada da će ponavljanjem svojih laži da nadviču dokumentovanu i dokazanu istinu se bespovratno razbila u param-parčad o poslovične “daske koje život znače”.

Činjenica da je ta pozornica istine smještena u prostorije Helsinškog Odbora za Ljudska Prava nam govori sve što treba da znamo o Srbiji danas. Govori nam o bijedi institucija kulture, kukavičluku intelektualaca (uz časne i malobrojne izuzetke), i o podgojenim tetoviranim junošama koji doživljavaju ideološko-vjerski orgazam kad god bace pogled na fotografiju osuđeniog ratnog zločinca, Ratka Mladića. Govori nam o primitivizmu političke elite, i o značajnom segmentu populacije koja je pelcovana “plavom travom zaborava” u produkciji Pink-a i egoističnog brucoša, koji pod stare dane ostvaruje dječačke snove. Govori nam i o tome da je danas u Srbiji mnogo više onih koji “sviraju u diple” od onih koji “predaju etiku”.

Upravo zato smatram da je važno prepoznati snagu i značaj predavanja o etici, moralu, ličnoj i umjetničkoj hrabrosti, i istini koja život znači, koje su svima nama održali Zlatko Paković i članovi glumackog ansambla.