SMEŠNA STRANA POVESTI

Povezani članci

• Gdje Marija gazi, Ruža i Karolina više ne rastu
• Olivera, oca mu jebem, da mu jebem
• Đukanović i Milatović u drugom krugu, krah Andrije Mandića
• Zahtevi organizacija civilnog društva u pogledu minimuma standarda zakonske regulative besplatne pravne pomoći
• Nastavljaju se izbori za gradonačelnika Mostara: Kordić, Guzin, Baralija ili neko četvrti
• FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (8)
  Kordić: Moji ljudi, dobri kršćani, nikad ne bi počinili masakr u Ahmićima

Srbija i srpski đaci su posle Drugog svetskog rata iz istorije učili kako su gradove i mesta poput Loznice, Gornjeg Milanovca, Čačka, Kruševca i Beograda od Nemaca oslobodili Partizani. Međutim, prava istina glasi da su sva ta mesta od fašista oslobodili četnici Dragoljuba Draže Mihailovića, a da su ih partizani kasnije okupirali. Sva ta mesta naknadno su pala, naknadnom pameću objasnit će nam Vjerica Radeta, članica Šešeljeve radikalne stranke i zastupnica srpskog parlamenta, poznatija po pismu koje je vasceloj srpskoj javnosti uputila povodom smrti Hatidže Mehmedović predsjednice udruge „Majke Srebrenice“ nazvavši je posthumno biznismenkom koju nema tko sahraniti.

Hatidža je kao žena simbol borbe za očuvanje uspomene na genocid u Srebrenici bila večni trn u oku Vjerice Radete, a likovanje što je nema tko sahraniti, jer su joj obitelj masakrirali 1995., pozdravilo je vascelo srpstvo zajedno sa ratnim veteranima. Da Vjerica zna što govori, potvrdio nam je i Miloslav Samardžić, autor nebrojenih knjiga i sveski o četničkom pokretu i Draži Mihailoviću koji tvrdi kako nema niti jednog gradskog naselja koje su partizani oslobodili od Nemaca pre no što je Staljinova vojska prešla Dunav, te kako „oslobođenje“ posle septembra 1944. godine može da se smatra okupacijom teritorija koje su, a vascelo srpstvo to zna, oslobodili četnici, te kako on, Miloslav, u svom posedu ima nebrojene fotografije u kojima se jasno vidi kako četnici ulaze u oslobođena mesta, a koja naknadnom pameću, partizani naknadno okupiraju.

Ne poseduje narod Srbije niti jednu jedinu sliku, fotografiju, ili filmski zapis Josipa Broza Tita sa srpskim narodom, ali poseduje brojne fotografije sa Dražom Mihailovićem. Tko je dakle okupirao Loznicu, Gornji Milanovac, Čačak, Kruševac i Beograd jasno je kao što je jasan beo dan, a srbijanskoj je javnosti preneo „Blic“ izjavu visoke dužnosnice Srpske radikalne stranke i zastupnice u srbijanskom parlamentu Vjerice Radete, poznatije i po nazivanju predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislava Žigmanova – ustašom.

Nije se propisno ni ohladela vest koju je preneo „Blic“, a usledela je nova, još šokantnija i još svežija, ovaj put sa krive strane Drine. Jugoslovenska narodna armija na današnji dan je ušla u opusteli Zagreb. Tko je oslobodio Zagreb, Lozinu, Gornji Milanovac, Čačak, Kruševac i Beograd, naravno, piše u istorijskim čitankama – partizani. Međutim, prava istina glasi da su sva ta mesta od fašista oslobodili četnici Dragoljuba Draže Mihailovića i ustaše Ante Pavelića, a da su ih partizani kasnije okupirali. Sva ta mesta naknadno su pala, naknadnom pameću objasnit će nam Bruna Esih, hrvatska znanstvenica i političarka, delatnica instituta društvenih znanja Srbije, pardon Hrvatske, poznatija kao „ikona hrvatske desnice“, a koja se bavi stradanjima Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i posle istog.

Sva ta mesta i događaji simboliziraju pokolje i pljačku koje su počinili Titovi partizani, a jugoslavensku okupaciju Hrvatske obilježilo je skidanje hrvatske i podizanje jugoslovenske zastave. Umesto Marša na Drinu i Jure i Bobana, Zagrebom, Loznicom, Gornjim Milanovcem, Kruševcem i Beogradom na radiju se izvodi „Uz Tita i Staljina, dva junačka sina“, a okupaciju tih mesta dokinut će tek slavni Domovinski rat, kada će četnici Draže Mihailovića i ustaše Ante Pavelića pokazati da se Hrvatsku može osloboditi samo pod hrvatskom zastavom, ni pod kojom drugom, objasnit će nam Bruna Esih koju će zdušno podržati, a tko bi drugi nego njen osobni prijatelj i mentor Vojislav Šešelj, pardon, Zlatko Hasanbegović, koji će u emisiji N1 kazati zaprepaštenom srpskom i hrvatskom narodu kako je notorna činjenica da je 8. svibnja 1945. uspostavljena i obnovljena jugoslovenska država te boljševički poredak. Jugoslovenska država, kazat će dalje Hasanbegović, i hrvatska ili srpska država, u savršenoj su suprotnosti. Pad Zagreba, Loznice, Čačka, Gornjeg Milanovca i Beograda, povjesničar i političar Hasanbegović, u koja ulazi Jugoslovenska armija, pretvoren je u mesta masovnih egzekucija, i posve je netočno kako su ta mesta oslobodili partizani.

Od koga su ih moleću lepo oslobodili?

Sva ta mesta naknadno su pala, naknadnom pameću objasnit će nam Vjerica Radeta, članica Šešeljeve radikalne stranke i zastupnica srpskog parlamenta, pardon, sad sam se i ja pogubio, Bruna Esih, poznatija kao ćerka Mate Brstila, republičkog veterinarskog inspektora Socijalističke Republike Hrvatske, koji je u novembru 1985. izabran na mesto glavnog inspektora u Upravi za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede i šumarstva. Ćerka poznatog oca, a navodi „Blic“ upravo kao i ćerka još poznatijeg oca Radete, proživela je teško detinjstvo u Jugoslaviji, posebno ako uzmemo u obzir da je s njom u razred išla Marija Husar – Rimac, popularna hrvatska pevačica. Teška detinjstva dece iz obitelji ministara Hrvatske i Srbije kao što znamo znatno su bila teža od recimo detinjstava običnih radnika Jugoslavije.

Nije se kažem propisno ni ohladela vest, jebem je i vest, a već su stigle i prve reakcije te konkretna pitanja kako je moguće da su Vjerica Radeta, Bruna Esih, Vojislav Šešelj i Zlatko Hasanbegović ugledni hrvatsko – srpski političari, članovi parlamenta i sabora, povjesničari, ministri kulture i informisanja, ikone hrvatske i srpske desnice, te uvaženi gosti brojnih televizijskih emisija, ozbiljnih političkih tribina, te kako pune naslovnice „Blica“ ili „Hrvatskog slova?“

Odgovor je zapravo prost ko pasulj.

Niti je Vjerica Radica novost, niti je bogami Bruna Esih više novost ili bože mi prosti i sveti Vasilije zakloni – prvorazredan skandal. I jedna i druga spodoba samo su dio nacionalne mitomanije koja se pažljivo i planski, sustavno i bezbedno, gradi na onom jedinom što nas spaja kao bratske i susedne narode, a to je – historijski poraz.

Ti banditi, nazovimo ih partizani, zbilja su okupirali i Zagreb, Loznicu, Čačak, Gornji i Donji Milanovac, Kruševac i Beograd i omogućili porodicama Radeta i Brstilo – Esih da se jednom, u bliskoj budućnosti, kao osveštene osobe ostvare kroz svoje hrvatsko – katoličke i srpsko – pravoslavne (muslimansko – hrvatske u slučaju Hasanbegović) školuju, studiraju povijest i političke znanosti, žive kao bubrezi u loju sa ćaletom ministrom i ćaletom ministrom, te da danas, nemajući pametnija posla prevrću fotografije Draže Mihailovića i Ante Pavelića koji su kako ono, istinski oslobodioci Zagreba, Čačka, Gornjeg i Donjeg Miholjca, Kruševca i Beograda.

Jer da nisu, da se povest pisala kako bi oni hteli, tada nikada ćale jedne i ćale druge ne bi bili ministri. Jedan bi kao Nemac sumnjiva židovskog prezimena u Hrvatskoj bio označen kao četnik, a drugi kao hercegovac iz Livna u Srbiji označen kao ustaša. Nikada Radeta ne bi postala zamenica ministra pravde, a sestra joj članica Republičke izborne komisije, i nikada Bruna ne bi bila delatnica instituta društvenih znanja Hrvatske, znanstvenica, političarka i ikona hrvatske desnice.

Taj hercegovačko njemački komplot običnih familija zatečenih oca mu jebem na krivim stranama sveta danas bi menjao historiju i vadio fotografije samo u Smešnoj strani povesti Mela Brooksa, filmova o Šešeljevim radikalima, i Hasanbegovićevim ustašama.

Jer bi se u slavnom nemačkom Reichu zajebavali danas i sa jednima, a verovatno i sa drugima.

Da kako ono, partizani nisu okupirali Zagreb, Loznicu, Donji i Gornji Milanovac, Kruševac i Beograd.