ENG
Poražene snage
Autor/ica 👤Heni Erceg
Izdvajamo
- Samo je u krajnje raspojasanoj državi, gdje je mržnja opet legitimirana kao sredstvo obračuna s neistomišljenicima i etničkim manjinama, moguće da Ministarstvo branitelja huška na progon poznatog glumca, i samo je u takvoj državi moguće pravosuđe koje će, nakon dvije decenije, na samo godinu dana zatvora osuditi dvojicu ljudi koji su premlaćivanjem kolcima na pravoslavni Božić, još 1998., ubili Jovana Borovića, jer im je išao na živce. Zato jer je Srbin. A onda je ovih dana, jedan član iste one stranke koja je Jasenovac zapišala svojim, u kamen upisanim, ustaštvom, došao u zagrebački stan 85-godišnjeg gospodina Burića i ubio ga iz pištolja. Jer da je, kako je kazao istražiteljima, „stara komunjara“ i „da gleda partizanske filmove“ i „da je Crnogorac“.
Povezani članci
Tako se, eto, Hrvatska „čisti“ mržnjom i ekstremima, potjernicama protiv srpske manjine, novinara, „unutrašnjih neprijatelja“… s uporištem u moćnoj institucionalno-medijskoj infrastrukturi, ili u izjavi ministra obrane, generala osumnjičenog za ratni zločin u Bosni, kako „poražene snage više nego ikada žele oslabiti Hrvatsku“. Uz taj militantno-literarni spoj: „Moramo li trpjeti… poražene snage“, što preostaje uvijek budnom patriotskom čoporu? Nego prelazak s riječi na djela. Iako, valja im imati na umu i potresne riječi iz otvorenog pisma ugledne Židovke Julije Koš, suradnice Yad Vashema, upućene državnom vrhu: „Znajte, nećemo opet bez otpora ulaziti u vlakove koji će nas odvesti na ‘dobar prometni položaj’, kako bi nas se ljubitelji krvi i tla oslobodili“.
Šta moraš imati u glavi da bi se dosjetio zavrnuti rukave, uzeti komad kvalitetnog mramora, na njega ugravirati ustaški pozdrav „Za dom spremni!“, pa ploču s tim natpisom postaviti upravo u Jasenovcu, mjestu gdje je nekoć bio koncentracioni logor u kojemu su ustaše baš pod tim sloganom pobile više od 80 hiljada ljudi? Nije da je pripadnicima te ustaške stranke, kao radikalno desnog krila HDZ-a, pamet baš jača strana, ali su poput hijena nanjušili da je njihov kretenski fašizam moguć kao praktična primjena trajne ideologije državnog vrha. Zašto se, naime, ne odvažiti na ponižavanje jasenovačkih žrtava, pljuvanje po sjećanju i vrijednostima civiliziranih društava, kada se prva dama države u Kanadi, sva u zanosu, da slikati s ustaškom zastavom, u društvu tamošnjih NDH nostalgičara? Stoga se ono što je u Hrvatskoj postalo pravilo društvenog ponašanja, široko rasprostranjena upotreba fašističkih obilježja, sada samo razobličilo u besprizornom cinizmu odabira upravo Jasenovca, pa još i zgrade dječjeg vrtića, za okamenjenu promociju jednog krvavog režima.
Naravno da je pozdravni govor pred sloganom „Za dom spremni!“ održala načelnica općine Jasenovac, inače članica vladajućeg HDZ-a, a osvrnula se ta ustaška bagra i na Kameni cvijet Bogdana Bogdanovića, spomenik žrtvama ustaškog terora, kazavši kako je „zločinac Tito u Jasenovcu napravio velebni spomenik, a mi smo 21 godinu nakon domovinskog rata u stanju postaviti samo spomen ploču u čast našim bojovnicima“. I zaključili da je „došlo vrijeme da branitelji dobiju državu za kakvu su se borili, a ne da žive u državi koju neki nikada nisu željeli“.
E sad, šta napraviti s onima koji tu državu „nikada nisu željeli“? Onima, naime, koji posebno zastrašujućim smatraju šutnju državnih inistitucija o ustaškoj gadosti u Jasenovcu, ili blebetanje premijera kako će se oni „sustavno boriti protiv obilježja svih totalitarizama“. Što učiniti s onima koji doista ne žele Hrvatsku u kojoj ovce pasu po kosturnicama u Jasenovcu, a kupus se sadi po grobovima ljudi pobijenih na tom strašnom mjestu? S onima koji bi htjeli da se sankcionira upotreba ustaškog znakovlja i da se šefica države ne slika sa zastavom nekadašnje nacističke Hrvatske. Da se pita „patriotsku“ Hrvatsku, ona bi to lako riješila, zna se i kako, svjedoče o tome tekstovi na portalima, TV stanicama i u novinama, pamfleti prepuni mržnje, potjernica za „domaćim izdajnicima“, novinarima, umjetnicima…
I nema primjerene službene reakcije na masovne izljeve mržnje, na zahtjeve za progonom one blesave manjine koja nikako ne želi ovakvu državu, a neće ni da iz nje ode, ali vrag je kad ulogu progonitelja preuzme jedna institucija vlasti, kad Ministarstvo branitelja, naime, očita bukvicu glumcu Radi Šerbedžiji, izda upozoravajući befel, temeljen na fabriciranim „protuhrvatskim“ izjavama poznatog glumca. I uzalud on sada dokazuje da nikada nije izjavio to što je navodno izjavio, uzalud, kada je već pokrenuta desničarska medijska mašinerija, i kada poznata književnica zavapi: „Moramo li trpjeti klevete Mire Furlan i Rade Šerbedžije koji su odlaskom iz Hrvatske u majčicu im Srbiju umjetnički legitimirali Miloševićevu agresiju“. Taj poziv na linč, temeljen na notornoj laži, izgovara književnica u ime velike nacionalističke laži i svojom svjesnom klevetom zahtjeva da se dakle prestane trpjeti svaka prisutnost to dvoje umjetnika u vlastitoj državi. Pa ako ih više ne želimo trpjeti, šta preostaje? Odgovor je žalosno jednostavan, tako nacionalistički banalan: valja ih prognati po drugi put. Po mogućnosti zauvijek.
Samo je u krajnje raspojasanoj državi, gdje je mržnja opet legitimirana kao sredstvo obračuna s neistomišljenicima i etničkim manjinama, moguće da Ministarstvo branitelja huška na progon poznatog glumca, i samo je u takvoj državi moguće pravosuđe koje će, nakon dvije decenije, na samo godinu dana zatvora osuditi dvojicu ljudi koji su premlaćivanjem kolcima na pravoslavni Božić, još 1998., ubili Jovana Borovića, jer im je išao na živce. Zato jer je Srbin. A onda je ovih dana, jedan član iste one stranke koja je Jasenovac zapišala svojim, u kamen upisanim, ustaštvom, došao u zagrebački stan 85-godišnjeg gospodina Burića i ubio ga iz pištolja. Jer da je, kako je kazao istražiteljima, „stara komunjara“ i „da gleda partizanske filmove“ i „da je Crnogorac“.
Tako se, eto, Hrvatska „čisti“ mržnjom i ekstremima, potjernicama protiv srpske manjine, novinara, „unutrašnjih neprijatelja“… s uporištem u moćnoj institucionalno-medijskoj infrastrukturi, ili u izjavi ministra obrane, generala osumnjičenog za ratni zločin u Bosni, kako „poražene snage više nego ikada žele oslabiti Hrvatsku“. Uz taj militantno-literarni spoj: „Moramo li trpjeti… poražene snage“, što preostaje uvijek budnom patriotskom čoporu? Nego prelazak s riječi na djela. Iako, valja im imati na umu i potresne riječi iz otvorenog pisma ugledne Židovke Julije Koš, suradnice Yad Vashema, upućene državnom vrhu: „Znajte, nećemo opet bez otpora ulaziti u vlakove koji će nas odvesti na ‘dobar prometni položaj’, kako bi nas se ljubitelji krvi i tla oslobodili“.
Autor/ica 👤Heni Erceg
