Peticija protiv civilizacije

Izdvajamo

• Na Balkanu se mora shvatiti da u Evropi nema mjesta za poricanje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca, koji proturječe najosnovnijim evropskim vrijednostima. Evropska je unija od samog početka projekt, politička ideja usmjerena na prevladavanje prošlih tragedija. Jedina izvjesna  budućnost Bosne i Hercegovine leži u spremnosti i privrženosti da se krene u procese povjerenja i pomirenja. A to je moguće u uspostavljanju društva usidrenog u pluralizmu, pravdi i ljudskom dostojanstvu i zajedničkoj izgradnji mira u kojoj sukobi i zločini više nisu zamislivi. Razlika između ispravnog i pogrešnog odnosa prema zločinu ima dalekosežne posljedice. Te su posljedice moralne, socijalne, kulturne i političke –  one na odlučan način obilježavaju svakog pojedinca i grupu, svako društvo i državu.

Povezani članci

• Vikanje na krovovima
• Večeras počinje jubilarni 20. SFF: Čin otpora iz 1995. postao međunarodno priznata smotra filmova
• Ko se boji politike? Od plenuma do skupštine, i nazad
• New York Times: “Dosta s Dejtoncima!”
• Sergio Šotrić: Zločin i kazna
• Kronika intelektualnog rada kao svjedočanstvo života

Inzkovim ukazom zabranjuje se i kažnjava kultura laži i poricanja, daje se šansa politikama mira i povjerenja. Ujedno to je šansa za nove političare drugačijeg formata sa tonom pomirenja i zajedništva da povedu ovo društvo u civilizaciju umjesto mraka i ništavila – gliba u kojoj su generacije okovane lancima mržnje.

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik pokrenuo je i prvi potpisao peticiju kojom se izražava stav o neprihvatanju Zakona kojim se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Ostaće zabilježeno kako su žrtve rata u BiH pravile razliku između kolektiviteta i zločinaca, dok su vladajući srpski prvaci uporno gurali svoj narod prema kolektivnoj krivici i odgovornosti. Ako se pogleda sudski i činjenično unazad, historija kraja prošlog vijeka jeste historija zločina koji se odigrao na prostorima sadašnje administrativne jedinice priznate Dejtonskim mirovnim sporazumom kao Republika Srpska. Društvo kao zajednica vrijednosti u RS-u ne postoji osim ako se pod tim ne podrazumijeva institucionalizirana rehabilitacija zločinaca i relativizacija zločina, koji su baš trasirani kao programska platforma konačnog sna ujedinjenja svih Srba na Balkanu. Gledajući godinama kako se politička pozicija i opozicija RS-a utrkuje u “srbovanju” slaveći zločince jasno je da haške presude nisu promijenile aksiološke kategorije (srpski mitski junaci Mladić i Karadžić) u kulturi laži i poricanja kao dominantnog političkog narativa u RS-u. Prvo što osjeti promatrač ovih procesa jeste gnušanje nad tim fanatičnim i očiglednim lažima koje su nespojive sa prihvaćenom i dokazanom slikom događaja. Republika Srpska identitarno napravljena na masovno počinjenim zločinima već skoro tri decenije vodi borbu protiv pamćenja, orwelijanski falsifikuje činjenice i krivotvori stvarnost kao da je moguć politički bijeg od radikalnog zla. Dodikov poziv na peticiju svim Srbima nije samo anticivilizacijski čin već ima namjeru masovno potpisanog, vaninstitucionalnog akta prihvatanja počinitelja genocida. Prema mišljenju Herberta C. Kelmana, moralne inhibicije naspram nasilnih zlodjela može oslabiti uticaj tri uvjeta; pojedinačno ili skupa nasilje je odobreno (službenim naredbama koje dolaze iz zakonskih ovlaštenih ustanova), akcije su rutinizirane (postupanjem organiziranim po pravilima i tačnim određivanjem uloga), a žrtve nasilja su dehumanizirane (ideološkim definicijama i indoktrinacijom). Ovom arhitekturom zločina rukovodilo se vojno i političko rukovodstvo RS-a ’90-ih, a sada se Dodik sličnom metodom poziva na opstanak naroda iskazivanjem podrške fizionomiji zla kao totalnoj identifikaciji entiteta RS-a. I umjesto da opozicioni političari iz RS- a koji žele ostaviti utisak progresivnih i prosvijećenih poput Borenovića ili Šarovića pozovu na politički bojkot peticiju koja je neracionalna i nehumana, oni se priključuju nacionalističkom divljanju. Siguran sam da će biti onih koji će razumjeti kako je moralna obaveza da se ne poštuje takav poziv na nove podjele i moguće nasilje. Dodik i njegovi sljedbenici oličavaju primitivizam i varvarstvo koji u svim civilizacijskim normama vide neprijateljstvo prema Srbima. Peticija je politička i medijska apoteoza zločincima, nesretna potvrda karaktera režima u RS-u koji potkrepljuje otrežnjujuće tvrdnje Nenada Dimitrijevića da “pripadnici napadnute grupe nemaju nikakvog razloga da pretpostave kako vrijednosti i stavovi koji su stajali u osnovi odluke da se čine zločini, više nisu u jezgru grupne srpske etike. Preživjeli nemaju nikakvog razloga da vjeruju kako smo mi postali bolji ljudi”.

Ovakav Zakon trebalo je donijeti davno i tako zaustaviti one koji negiraju pravomoćne sudske odluke i veličaju ljude koji su počinili najteža kaznena djela. Ova odluka je bila neophodna kako bi se zaustavilo podrivanje zajedničkog života jer ratni zločin u BiH je časna kategorija svetosti boraca za “svoje”, nije neizbrisiva činjenica koja zločinca stavlja van političkog života, već djelo kojim se ponosi i preporučuje za javnu funkciju. Sinhronizovano se negira, laže i poriče, prikrivaju tragovi zločina, kako bi se institucionalizirala kultura smrti i nasilja. Takvi drže hrišćanske tribine uz blagoslov sveštenstva, čime crkva nedvosmisleno pokazuje da nema ništa protiv zločina koji su počinjeni u njihovo ime za njihovu nacionalnu ili vjersku stvar. Štoviše, oni smatraju da su to herojska djela i veličanjem ratnih zločinaca žele dijelom participirati u kolektivnom zlu. Hannah Arendt je pisala da se moral srušio u puke mores – navike, običaje, proizvoljne konvencije – i to ne kod kriminalaca, već kod običnih ljudi, kod onih koji nisu ni pomišljali na to da dovedu u sumnju moralne propise sve dok su bili društveno prihvaćeni. Tako se učvršćuje ideja mi smo u pravu, mi nismo činili zločine, mi smo se samo branili. Probiti tu emocionalno-patriotsku blokadu neće biti moguće sve dok vladajuća politička elita nastala na perverziji zločina uživa slikajući se sa svojim ratnim idolima, dok zvanično slave rođendane Ratka Mladića, dok se citira Karadžić kao mudrac po udžbenicima i opjevava po familijarnim sijelima, dok se oni koji su pobili na hiljade nedužnih ljudi proglašavaju braniteljima svoje nacije, dok im se štampaju ratni memoari i promoviraju knjige po tribinama, gostuju na tv emisijama. Ubice uživaju veliku popularnost, oni su celebrity, društveno prihvaćeni, oni su u temelju manjeg bosanskohercegovačkog entiteta i zato podršku ratnim zločincima mnogi smatraju moralno ispravnom i opravdanom. Peticija je pobuna protiv civiliziranog društva – kao prije svega moralne snage; kao sistema institucija koje sarađuju jedna sa drugom i upotpunjuju jedna drugu u nametanju normativnog poretka i vladavine zakona radi očuvanja uvjeta socijalnog i političkog mira, individualne sigurnosti i ljudskih prava koja su u ovakvom RS-u ugrožena. Matrica da je cijeli civilizirani svijet protiv Srba jeste deja vú Miloševićeve doktrine za koju znamo kako je okončana. Dodik sada bijesan i dezorijentisan vodi svoj narod i RS u političku i ekonomsku izolaciju. Na Balkanu se mora shvatiti da u Evropi nema mjesta za poricanje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca, koji proturječe najosnovnijim evropskim vrijednostima. Evropska je unija od samog početka projekt, politička ideja usmjerena na prevladavanje prošlih tragedija. Jedina izvjesna budućnost Bosne i Hercegovine leži u spremnosti i privrženosti da se krene u procese povjerenja i pomirenja. A to je moguće u uspostavljanju društva usidrenog u pluralizmu, pravdi i ljudskom dostojanstvu i zajedničkoj izgradnji mira u kojoj sukobi i zločini više nisu zamislivi. Razlika između ispravnog i pogrešnog odnosa prema zločinu ima dalekosežne posljedice. Te su posljedice moralne, socijalne, kulturne i političke – one na odlučan način obilježavaju svakog pojedinca i grupu, svako društvo i državu.

Pritom, kriterij razlikovanja ispravnog i pogrešnog je zastrašujuće jednostavan. U svakoj analizi onoga što se dogodilo jedan skup činjenica i jedan vrijednosni stav ostaju izvan svake sumnje. Neće se moći raznim istorijskim, kulturnim, ideološkim i političkim „objašnjenjima“ predstaviti zločin kao nešto što nije bilo zlo djelo, ili u najmanju ruku kao nešto što se nije moglo izbjeći. Pomirenje nije moguće bez prethodnog priznanja. Inzkovim ukazom zabranjuje se i kažnjava kultura laži i poricanja, daje se šansa politikama mira i povjerenja. Ujedno to je šansa za nove političare drugačijeg formata sa tonom pomirenja i zajedništva da povedu ovo društvo u civilizaciju umjesto mraka i ništavila – gliba u kojoj su generacije okovane lancima mržnje.