ENG
Paralelna stvarnost
Autor/ica 👤Heni Erceg
Izdvajamo
- Stoga, dok ne bude političke snage da se ta izvitoperena stvarnost poveže s njenim dizajnerima i nazove „uvredom za Hrvatsku“, ova država neće izaći iz blatnih rovova devedesetih. Još gore, onih iz 1941.
Povezani članci
I je li upravo Tuđmanova laž, izrečena godinu dana nakon rata, kako je „svih 587 tisuća Srba bilo naoružano“ trebala biti opravdanje za zločine? Zar šef Vlade i HDZ-a danas, usputnim ekumenizmom na mjestu zločina, zapravo ne glorificira baš onu politiku koja je i uvjetovala tragično desetkovanje srpskog stanovništva? Uostalom, ako su zločini nad srpskim civilima „uvreda za Hrvatsku“, bi li se premijer drznuo, umjesto na neku seosku ledinu, doći u „hrvatski“ Split, pa isto kazati pred bivšim logorom Lora, gdje su vrlo institucionalno, u državnoj ustanovi dakle, do smrti mučeni srpski građani Splita? I je li „uvreda za Hrvatsku“ onaj monument što ga je ova država podignula pripadnicima vojne jedinice iz koje su i regrutirani ubojice u Lori?
Dok je zastupnica vodeće srpske stranke govorila u parlamentu, hrvatski je premijer na komemoraciji srpskim civilima, ubijenima nakon završetka vojnih operacija 1995., u selu Varivode držao ekumensku misu u ime pomirenja Hrvata i Srba. Srpska je zastupnica zaradila opomene zato jer je iznosila istinu o ustašizaciji Hrvatske, navodeći čitav niz ulica koje u brojnim mjestima Hrvatske nose nazive po ustaškim zločincima, mahom odgovornima za masovno ubijanje srpskog stanovništva, kao dio politike rasne i etničke čistoće Nezavisne države Hrvatske.
Navodila je taksativno njihova imena i funkcije, kazavši kako je država mogla i trebala, shodno Ustavu, dokinuti tu počast visokim dužnosnicima NDH, a koja im je dodijeljena već na samom početku državne samostalnosti, po volji i nauku prvog predsjednika, Franje Tuđmana. „Urađeno je to zbog rehabilitacije ustaškog režima“, istaknula je zastupnica, i dodala kako ni pozivi iz medija, prosvjedi nevladinih udruga, antifašista, nisu dali nikakve rezultate. Naravno, izazvala je nekontrolirani bijes parlamentarnih desničara, onih s kojima je inače njena stranka u partnerskom odnosu. I pokazalo se opet kako zabuna, nastala iz teze da manjine obavezno trebaju biti uz vlast kao uvjet svoga opstanka i prosperiteta, u praksi ima posve druge efekte.
Upravo one kakve je emitirao šef Vlade na komemoraciji u Varivodama, revizionističkom upotrebom zločina: najprije priznanjem da se zločin nad srpskim civilima jest dogodio, a potom ciničnom tvrdnjom kako su sve zločine počinili „neodgovorni pojedinci“, mimo volje tadašnje vlasti, ali da je „naša civilizacijska dužnost da žrtve dobiju pravdu i zadovoljštinu“. Slušao je te riječi i Jovan Berić koji je u procesu dugom skoro dva desetljeća jedva ostvario pravo na skromnu naknadu štete zbog mučkog ubojstva svojih roditelja. Država će dakle snositi troškove zločina, ali ubojice neće nikada biti procesuirani, kao što do danas nije presuđen niti jedan zločin nad srpskim civilima.
Zato je premijerov dolazak na mjesto zločina tek jeftino potkupljivanje manjine bez koje nema parlamentarnu većinu i prilika da, zbog ubojstva oko 700 srpskih civila nakon završetka ratnih operacija, opet ekskulpira tadašnji državni vrh i politiku etničkog čišćenja. „Ovaj je zločin uvreda za Hrvatsku“ i „čin pojedinaca“, jer „to nikada nije bila politika hrvatske države i vojnog vrha, posebno ne predsjednika Tuđmana“, lupetao je premijer u pokušaju brisanja sjećanja na sve one degutantne govore Franje Tuđmana po obilasku oslobođenih krajeva. „Pod mudrošću naših odluka i našeg vodstva, Srba je nestalo za dva, tri dana… Neka im je sretan put!“ riječi su kojima je Poglavar inspirirao one premijerove „pojedince“ da i mjesec dana po okončanju rata ubijaju srpske starce i pljačkaju im imovinu.
I je li upravo Tuđmanova laž, izrečena godinu dana nakon rata, kako je „svih 587 tisuća Srba bilo naoružano“ trebala biti opravdanje za zločine? Zar šef Vlade i HDZ-a danas, usputnim ekumenizmom na mjestu zločina, zapravo ne glorificira baš onu politiku koja je i uvjetovala tragično desetkovanje srpskog stanovništva? Uostalom, ako su zločini nad srpskim civilima „uvreda za Hrvatsku“, bi li se premijer drznuo, umjesto na neku seosku ledinu, doći u „hrvatski“ Split, pa isto kazati pred bivšim logorom Lora, gdje su vrlo institucionalno, u državnoj ustanovi dakle, do smrti mučeni srpski građani Splita? I je li „uvreda za Hrvatsku“ onaj monument što ga je ova država podignula pripadnicima vojne jedinice iz koje su i regrutirani ubojice u Lori?
Utoliko nema mjesta euforiji o značajnom napretku hrvatsko-srpskih odnosa dok šef vladajuće stranke od odgovornosti izuzima vlast iz devedesetih koja je, dok su gorjele srpske kuće, pozivala da ih se ne uništava jer je to sada „vlasništvo hrvatske države u koje će useliti izbjegle Hrvate“. To je državno vodstvo učinilo baš sve da se izbjegli Srbi više ne vrate, pa ih danas jedva ima; mjesto Varivode, na primjer, do rata je imalo 500 žitelja, i školu… a danas ih je 70 i žive u nemogućim uvjetima, bez osnovne infrastrukture. U međuvremenu u pravosudnu su zastaru otišle pljačke i zločini za koje su, eto, krivi tek bezimeni, razulareni pojedinci, nikako ne i politika HDZ-a. Ona koja živi vječno, koju premijer i šef partije, slijednice politike Franje Tuđmana, neće nikada dovesti u pitanje, kamoli osuditi.
U protivnom, da je riječ o zrelom suočavanju s pogubnom nacionalističkom ideologijom, one ulice s imenima ustaških zlikovaca bile bi „uvreda za Hrvatsku“, kao i ona spomen ploča na Društvenom domu u mjestu nadomak Zagreba, s imenima Hrvata koji da su „živote položili na oltar Nezavisne države Hrvatske, jedine im domovine u vremenu od 41-45.“ Uz pozdrav: Za dom spremni! Ploča je postavljena 1993., u prisustvu prvih ljudi vlasti i HDZ-a, kao prijetnja Srbima i zalog nove Hrvatske koja se ponosi svojim ustaškim nasljeđem.
Stoga, dok ne bude političke snage da se ta izvitoperena stvarnost poveže s njenim dizajnerima i nazove „uvredom za Hrvatsku“, ova država neće izaći iz blatnih rovova devedesetih. Još gore, onih iz 1941.
Autor/ica 👤Heni Erceg
