#nezavisnost

Povezani članci

• PEN Centar BIH organizuje tribinu: „Beskrajni zavičaj” književni portret Irfana Horozovića
• Ministarstvo ubilačkih poslova
• Otvaranje izložbe fotografija o životu Roma u Bosni i Hercegovini Pod istim krovom
• Predstava ‘Teferič’, vodi vas u svijet parodijskog teatra Aleša Kurta
• O antisemitizmu
• Žiri odabrao takmičarske bendove devetog Demofesta

Danas je prvi mart.

U zemlji u kojoj sam prije pedeset godina rođen to je bio sasvim običan dan, možda baš ovako kišan kao i ovo jutro.

Jugoslavija, Bosna i Hercegovina, Livno.

Sa sjevera pamtim onu zimsku britkost bure iz bosanskih planina koja se miješala sa proljetnim mirisom jabukovog cvijeta i pogled u daljinu juga na kojem su se dinarski vrhovi ljubili sa nebom dalmatinskog plavetnila i mora.

Danas je prvi mart.

U zemlji u kojoj sam prije pedeset godina rođen, sve je uništeno, opljačkano, prevareno i pobijeno.

U mojoj zemlji u kojoj sam rođen nema razloga za slavlje.

Teško mi je i patim kao čovjek.

Na toj žili, volim tako to reći, koja spaja Bizant i Zapad, uvijek su se lomila istorijska koplja, a različite civilizacije darivajući nas ostavljale svoje tragove kulture.

Mozaik je to koji ne poznaje granice i koji nam je ostavljen u amanet kao jedinstveno kulturno nasljeđe ovih prostora.

Zašto smo izabrali zlo pored svog tog bogatstva, kad nam je ta žila kucala slobodom, zajedništvom i prosperitetom u jednoj viziji zajedništva i razvoja koju je samo trebalo malo nadograditi – a zaista je malo falilo?!

Jugoslavija je kao životni ambijent, zapamtite to dobro, neuništiva.

Neuništiva je zbog stotina godina građenog mozaika koji sam već spominjao, zbog zajedničkog jezika i zajedničke kulture, ali i zbog istorijskog bremena koji će ovi narodi podnositi i ubuduće, upravo zbog tog bogatstva i geopolitičkog značaja – da ponovim – te žile koja spaja Bizant i Zapad.

Zakucajte ekser na današnji datum, na ovaj prvi mart koji se u kalendaru dvije hiljade i devetnaeste obilježava – dajte molim vas, nezavisnišću!, nezavisnošću od čega?! – i povucite ga hiljadu godina unazad, kad god je na ovoj žili – a zapamtite i to dobro – među našim narodima bila fizička granica, ljudi su sa ovih prostora odlazili i bježali u daleke Amerike.

Ovo stanje zla nas je zaista i konačno – i to je tako – odvelo u ropstvo, zatucanost i propast.

Krivi smo, da, krivi smo.

Krivi smo jer i danas pristajemo i slavimo namete i forme nacionalizama, pristajući na dresove i ponižavajuće relikte iz strašnih devedesetih – a za svakog razumnog čovjeka to je jedna ponižavajuće pozicija izvrnuta ruglu i obezvrijeđena otimanjem iskonskog ljudskog dostojanstva.

Zašto priznajemo nametnute zastave i relikte, zašto priznajemo granice među našom braćom?! – ma neka ide sve sa svojim reliktima iz devedesetih u vražji mater.

Živjeti nam je zajedno, mi smo ljudi koji moraju porušiti te luđačje granice iz devedesetih – to je naša obaveza!

Hoću kući!

Hoću kući u Livno, Split, Mostar, Sarajevo, Niš, Beograd, Novi Sad, Banja Luku, Zagreb i Nikšić.

I u Kruševo i Skoplje, i u Ljubljanu i Maribor kući hoću.

Hoću Jugoslaviju kao ambijent, pod istim ovim nebom i bez zidova.

Sve je to moja kuća… i tvoja… i ona ista naša… samo bez bitangi, prevaranata, hulja i slobodno ću reći – primitivnih nacionalizama i domaćih izdajnika koji su nas doveli u ovaj dan!

Danas je prvi mart, sasvim običan dan u kratkom životu jednog običnog čovjeka.

Tamo hoću, u te dane koji negdje žive među nama…

Tamo, negdje, kući…gdje nikad nije bilo devedesetih.