Napadi na Bosnu i Hercegovinu – “Hrvatska i Srbija su prijetnja miru”

Autor/ica 👤Marion Kraske 12.11.2020. u 14:51

Izdvajamo

Srbija nikada nije odustala od svojih planova za Veliku Srbiju. Kao ni Hrvatska. Obje susjedne države ponašaju se kao da je Bosna njihova kolonija. Zastrašujuće je kako zaobilaze i ignoriraju bosanske državne institucije. HDZ BiH i SNSD ponašaju se onako kako se ponašaju jer se u svojim agendama osjećaju podržani od Srbije i Hrvatske.

Povezani članci

Partizansko groblje u Mostaru foto šg

Intervju s prof. Christian Schwarz-Schilling, bivši Savezni ministar i bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu

Intervju vodila Marion Kraske, direktorica ureda Heinrich Böll u Sarajevu

Mnogi nacionalistički akteri u regiji koriste 25. godišnjicu potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma kao priliku za formuliranje napada na državni ustav Bosne i Hercegovine (BiH). Kako to ocjenjujete?

Nažalost, nacionalisti koriste svaku političku priliku, poput 25. godišnjice Daytona, da iskažu svoje nacionalističke i secesionističke parole. To je u Bosni, nažalost, na dnevnom redu, a najgore u tome je što su se svi navikli na to; i Bosanci i međunarodna zajednica (IG). Prije 15 godina tako nešto se ne bi trpjelo. Danas se to samo primi na znanje i to je to. Pitam se samo koliko dugo?

Milorad Dodik, srpski predstavnik u bosanskom državnom predsjedništvu i Dragan Čović, šef nacionalističkog HDZ-a BiH, očigledno su sklopili pakt i žele secesiju s jedne strane i zasebnu etničku jedinicu s druge strane. Oba pristupa su u suprotnosti s trenutnim Daytonskim ustavom i dovela bi do raspada zemlje. Šta je njihov plan?

Ništa to nije novo. Ovo je već dugo tema. Plan je stvoriti treći entitet – to je ono što Hrvati žele – a Srbi žele odvojiti RS od Bosne i Hercegovine, naravno. Ali oni dobro znaju da je i jedno i drugo nemoguće. Unatoč tome, oni i dalje igraju zajedničku igru uznemiravajući i plašeći narod, kako bi mogli ostati na vlasti i manipulirati izborima. Pritom testiraju strpljenje međunarodne zajednice jer je sve to što rade protuzakonito.

Koliko su opasne ove politike za multietničku Bosnu – kao protumodel politici etnički čistih područja, koja su dovela do ozbiljnih zločina poput genocida u Srebrenici?

Ova politika, zajedno s propagandom i govorom mržnje, doista je vrlo opasna. Oni su trajna prijetnja miru u regiji. Ako su cijelo vrijeme suočeni s porukama mržnje, secesionističkim i nacionalističkim parolama sa svih strana, jasno je da to mnoge vodi u politički ekstremizam, gdje više nema govora o zajedničkom životu u multietničkoj državi. Tada vlada mržnja. To je vrlo opasno. U takvom okruženju zaista morate imati snažan karakter da biste pronašli istinu i ispravan stav. Vidite koliko je važno imati poštene političare na vodećim pozicijama.

SNSD, stranka Milorada Dodika i HDZ BiH Dragana Čovića postavile su ultimatum za reformiranje Bosne. Visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko već je reagirao i izjavio da ne postoji odstupanje od trenutnog plana za BiH. Je li to dovoljno za smirivanje napadača?

Nije samo Inzko upozorio na tako opasan razvoj. Zemlje Quinte, američki ambasador Nelson, članice Vijeća za implementaciju mira, svi su jasno dali do znanja da Daytonski ugovor ne smije biti narušen. Ali očigledno to nije dovoljno. Sve dok međunarodna zajednica ne poduzme jače mjere, HDZ i SNSD bit će sve drskiji. Vjerujem da se mora snažno reagirati, a ne samo upozoravati. Visoki predstavnik za to ima sva sredstva. Sve što je za ovo potrebno jeste odgovarajuća politička volja. Mislim da će se to uskoro dogoditi.

Partizansko groblje u Mostaru – foto šg

Agende SNSD-a i HDZ-a BiH podsjećaju na ekstremističku politiku devedesetih, kada su hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i njegov srpski pandan Slobodan Milošević na sastanku u Karađorđevu međusobno podijelili Bosnu. Vidite li ovdje historijski kontinuitet?

Da, naravno. Srbija nikada nije odustala od svojih planova za Veliku Srbiju. Kao ni Hrvatska. Obje susjedne države ponašaju se kao da je Bosna njihova kolonija. Zastrašujuće je kako zaobilaze i ignoriraju bosanske državne institucije. HDZ BiH i SNSD ponašaju se onako kako se ponašaju jer se u svojim agendama osjećaju podržani od Srbije i Hrvatske.

Srbija se trenutno miješa na raznim mjestima u regiji, uključujući nedavne izbore u Crnoj Gori. Postoje li i dalje velikosrpski ciljevi koji se provode u Beogradu?

Naravno. Taj plan postoji i danas i svi marljivo rade na njemu. Srbijanski predsjednik Aleksander Vučić, Dodik, pravoslavna crkva – sve ih podržava Rusija. Posljedica su nemiri i nestabilnost na Balkanu. Hrvatska i Srbija svojim agendama dovode u pitanje mirovni poredak.

Nedavno je bilo nekoliko sastanaka koji su naglasili negativnu ulogu Hrvatske u trenutnom mirovnom poretku na Balkanu (kao na primjer, sastanak predsjednika Milanovića s Miloradom Dodikom). Kako to da se najmlađa članica EU, na takav način miješa u unutarnje poslove druge države i pri tome nastavlja veličati neke od svojih ranijih zločina (kriminalnu paradržavu Herceg-Bosnu radi stvaranja Velike Hrvatske) umjesto da se kritički suočava?

Sve uvijek ovisi o tome kakva je vodeća politička struktura države. HDZ u Hrvatskoj odlučuje o politici zemlje i ona je – baš kao i u vrijeme bivšeg predsjednika Tuđmana – nacionalistički i sve osim prijateljski nastrojena prema Bosni. Ovdje promatramo interakciju između dva HDZ-a, koja na BiH ima negativne odraze. Oni jedne druge podržavaju u destruktivnoj politici prema BiH. Hrvatski predsjednik Milanović socijaldemokrat je, ali kada pročitate njegove izjave, pomislite da se kandidira za predsjednika HDZ-a. Sjetite se samo vremena kada je Stjepan Mesić bio predsjednik Hrvatske. Tada bi takva situacija bila nezamisliva.

Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas nedavno je u govoru u Bundestagu naglasio da ratni zločini ne smiju proći nekažnjeno, a njemačko predsjedništvo Vijeća EU zalaže se za uvođenje režima sankcija za ljudska prava. Istodobno, u Hrvatskoj, najmlađoj članici EU, svjedoci smo veličanja zločinačke paradržave Herceg-Bosne tokom bosanskog rata, čiji je cilj bio ubiti ili protjerati sav nehrvatski život u Bosni, ili tačnije Hercegovini. U hrvatskom saboru i u katoličkim crkvama bile su minute šutnje kada je ratni zločinac u Haagu počinio samoubistvo u sudnici. Kako ovdje započeti kritičko suočavanje s prošlošću? Može li Njemačka biti podrška, budući da je suočacavanje s holokaustom postavilo važan kamen temeljac za demokratski razvoj?

Teško pitanje. Ne samo da se u bivšoj Jugoslaviji novija historija nije bavila suočavanjem, nego su čak i događaji od nekoliko stotina godina ranije zadržali svoj nepomirljivi karakter do danas. Ali optimističan sam da naročito Njemačka na osnovu svoje historije i iskustva može biti pokretačka snaga u ovom procesu pomirenja.

S tim u vezi ima dobra vijest: Sporazum u EU o neophodnom mehanizmu vladavine prava bio je, kako je rekao Manfred Weber, parlamentarni predsjedavajući Europske narodne stranke (ENP), historijski korak za EU. Ako se krše vladavina zakona i osnovne demokratske vrijednosti, EU fondovi moraju se ukinuti. Hrvatska, najmlađa članica EU, sada mora pažljivo razmotriti hoće li i dalje slaviti osuđene ratne zločince i podržavati nedemokratska procese.

Zemlje zapadnog Balkana koje žele da se pridruže EU takođe će morati da budu opreznije u budućnosti. Ministar vanjskih poslova Maas nedavno je u svom uvodnom govoru na „Konferencija na temu mladi, migracija i demografski izazovi na zapadnom Balkanu“ s razlogom rekao, odnoseći se na Bosnu i Hercegovinu: „U zemlji koja želi da se pridruži EU ne može biti mjesta za nacionalističko huškanje, poricanje ratnih zločina ili veličanje ratnih zločinaca. “

Pogledajte posljednji izvještaj visokog predstavnika pri UN-u od 5. novembra. Valentin Inzko govori o tome koliko je upravo ova tema važna za BiH. Činjenica da nacionalistički lideri nastavljaju negirati ratne zločine, veličaju se osuđeni ratni zločinci, pa se čak i komemoracije organizuju – vidi osnivača SDS-a i osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika – ne dovodi do pomirenja, već do dalje mržnje. Inzko s pravom kaže da se ovdje ignoriraju empatija i suosjećanje za patnju i gubitak drugih. Ovo krši europske i svjetske standarde čovječanstva.

Nadam se da će ovom odlukom EU konačno biti postignut napredak u ovom smjeru na cijelom Balkanu. Krajnje je vrijeme da se u BiH donese zakon protiv poricanja genocida i glorifikaciji ratnih zločinaca. U ovom kontekstu mogu još jednom citirati ministra vanjskih poslova Maasa: “Pokopajmo duhove prošlosti.”

Jesu li opasnosti srpske i hrvatske agende u odnosu na Bosnu i trenutni mirovni poredak dovoljno vidljive u Bruxellesu i Berlinu? Što bi EU trebala poduzeti da spriječi eskalaciju u regiji i nove – moguće oružane – sukobe?

Mogu reći da Berlin to prepoznaje, ali u slučaju Bruxellesa nisam toliko siguran. Međunarodna zajednica se u cjelini mora više uključiti. SAD s ambasadorom Ericom Nelsonom zaista je dobro aktivna u Bosni. Ako Jo Biden postane predsjednik, zasigurno će biti bolje. Zaboravlja se da je OHR još uvijek tu, iako možda nekima ne odgovara, ali to je institucija koja bi mogla legalno riješiti mnoge postojeće probleme u provedbi Daytona. Ponavljam: nedostaje političke volje!

Bosnu su samo gurnuli u ćošak i polovično se pokušava prvo riješiti druge probleme na Balkanu, a zatim se u nekom trenutku vratiti bosanskim problemima. Kažem vam da je ovo pogrešan put! Zar je zaboravljen strašni rat u Bosni?! Sve dok BiH nije u fokusu, nacionalističke i separatističke sile nanose takvu štetu koja će se kasnije vrlo teško moći popraviti.

Ne smije ostati nespomenuto da su se i druge velike sile poput Kine, Rusije ili Turske ugodno smjestile na Balkanu. Na što čeka EU? OHR? Nedostaje mi zajednička akcija EU-a i SAD-a, preorijentacija i jačanje OHR-a i jače mjere za sva kršenja Daytona. Postoji toliko mnogo načina da se zaustave nacionalisti i separatisti u BiH. Jednostavno to moraš željeti. Ne može se više čekati, Bosni i Hercegovini se mora pomoć sada!

Šta zahtijevate od njemačke vanjske politike?

Više samoinicijative i usredotočenosti na Bosnu. I kažem vam, optimističan sam u vezi s tim.