MAJKA

Čedomir Petrović
Autor/ica 12.12.2017. u 15:18

Izdvajamo

  • Trebalo je, sve one koji su započeli krvavi rat, a bili tada na vlasti, trebalo ih je, sa njihovim majkama i očevima, sa njihovim ženama i decom, staviti u prve linije, gde se najviše gine, pa da vidimo, da li bi naredili: Pucaj u meso! Ili ih postaviti na Mostarski most, pa raspaliti. Trebalo je da budu tih dana i noći u Srebrenici, u šalvarama. Na Stradunu i u Vukovaru. Da u Sarajevu, puzeći, nađu vodu i podele žednima i pticama i poliju cveće, koje je odavno uvelo.

Povezani članci

MAJKA

Svim majkama, koje su izgubile decu
u ovom ratu bezumlja.
Ne ponovilo se nikad više.

Ko u ratu ne mrzi i ne želi smrt nikome? Majke. One znaju sve o darivanju života i njegovom oduzimanju. Neke od njih, posle masovnih silovanja, smognu snage i rode decu krvnika, da ih čuvaju, odgajaju, da bi postali ljudi…

Da li se rudari, Muslimani, Srbi i Hrvati, mrze između sebe i žele smrt, jedni drugima ili se međusobno pomažu i u nesreći, da izađu iz tog strašnog mraka u kome provedu pola života i crni od uglja i muke što je pritisla, hvataju taj čisti bosansko-hercegovački zrak, sa Grmeča, Igmana, Čemernice, čemerna im duša. Ima i žena rudara. I konji i mazge što vuku kolica sa ugljem, celog života, oslepe i tako slepi i ostanu zanavek dole.

Proleti život ženi, kao tren. Ostanu samo slike. Rintaš na poslu, pereš hodnike i stepeništa i sobe, a misli ti kod dece. Da im nije malo užine, što si im spremila pred zoru, da neće neko da ih gurne niz stepenice, da ih maltretira što su sirotinja. Svi će da kažu: Vidi onu kurvu, sram je bilo! A, niko da kaže: Vidi ono dete, nema hleba da jede, sram nas bilo!  

Popne se muž na ženu i ostavi svoje seme. Ona ostaje sama da ga čuva i neguje. Da na ceo svoj teret, nosi i taj stomak sa sobom. I ne pamti sebe bez njega.  I srećna je i nema veće sreće u žene, no da postane majka. Ali, ima ih već šestoro. Dva dečaka i četiri curice. I uveče, na kraju snage, stoji sa nožem ispred dva velika krompira.  Šta da uradi sa njima? Pomisli na Isusa, kako je nahranio gladne, hlebom i ribom. I nož je tu i javi se misao, da prekrati svoje i njihove muke i prilazi kćerkica i uzima nož i kaže: Lezi majko, odmori se malo, ja ću da ih skuvam i posolim i podelim na ravne delove. Neću da ih oljuštim, da bude više. I majka legne, a telo kaže, uuuhhhhh.

A, sutra, šta ćemo sutra i da li će Hrvatska, Srpska i Muslimanska sirotinja, mrzeti jedni drugi i ubijati se međusobno, radi vere, nacije, promena granica, ćiriličnih i latiničnih natpisa. Neće. Njihova jedina borba je ona za opstanak porodice. I pre će oni što nemaju ništa, pomoći onima, koji imaju još manje. Zato što sirotinja zna šta je glad. Ovi gore, na vlasti, mnogi i zadrigli, vide samo masu ispred sebe i ne gledaju u oči, a u očima majke, vidi se glad deteta.

Samo jedna čaša više u nekoj krčmi, ili popreki pogled, ubod noža ili metak ili kap bilo čije krvi i krenuće nanovo, ono što je zastalo na trenutak, ali ovog puta neće se zaustaviti, za mnoga vremena. A, sve je od uvek dolazilo od onih gore, od onih koji bi trebalo da prvi budu složni i pokažu svojim narodima, kako se može i mora zajedno. Još nije kasno za to.

Trebalo je, sve one koji su započeli krvavi rat, a bili tada na vlasti, trebalo ih je, sa njihovim majkama i očevima, sa njihovim ženama i decom, staviti u prve linije, gde se najviše gine, pa da vidimo, da li bi naredili: Pucaj u meso! Ili ih postaviti na Mostarski most, pa raspaliti. Trebalo je da budu tih dana i noći u Srebrenici, u šalvarama. Na Stradunu i u Vukovaru. Da u Sarajevu, puzeći, nađu vodu i podele žednima i pticama i poliju cveće, koje je odavno uvelo.

Da iz Sarajevskih podruma, u svojim glavama, vide sliku snajperiste sa Pala, koji gleda majku, kako s praznom flašom u jednoj ruci, stoji kraj Miljacke, u drugoj joj ruci njegov Bukvar iz prvog osnovne, a on urla:  Beži majkoooo, ubiće te!  A, majka mu šapatom, jačim od reke, govori: Amo, Momo, amo, mami. Moma ima mamu i mama ima Momu… idemo kući sine, kasno je.  

I pođe, a neko pripuca i ode joj pola glave.

Nikad tuđe ne boli, kao svoje.

Majke Bosne i Hercegovine, ne traže mnogo. Volele bi da čuju, pre nego što izgovore šehadet, priznavanje genocida, izvršenog u Srebrenici, meseca jula, godine 1995. i izvinjenje. Ne može biti pomirenja, dok delovi Srpskog naroda slave Mladića, kao srpskog junaka. Imala je Srbija svoje velike sinove koji su branili narod i zemlju i te svetinje nikako se ne smeju mešati sa zločincem Ratkom Mladićem.

I ako je živa majka Milorada Dodika, neka razgovara sa sinom i posavetuje ga, da ode sa tog mesta, nije to za njega, jer priziva opet nove ratove i nove zločine, glorifikujući Mladića i nipodaštavajući genocid u Srebrenici.

Neka mu majka odnese blok za crtanje i bojice, kao kad je bio mali i neka nacrta katoličku i pravoslavnu crkvu i videće da nešto nedostaje i da slika nije dovršena. Neka nacrta i Ferhadiju i tek onda će crtež biti potpun i za izložbu.

I neka na drugom crtežu doda Republiku Srpsku, Bosni i Hercegovini, da se vrati tamo gde joj je mesto i gde je od uvek pripadala i da Bosna i Hercegovina, kao celovita, bude još jača, u razlikama koje je neraskidivo vezuju.

I neka bez ustezanja upotrebljava zelenu boju, koja je boja prirode, boja koja najviše smiruje i pojačava viziju, simbolizuje rast, sklad i svežinu.

U saobraćaju, znači siguran prolaz.

Sa tri vrste cveća, bašta postaje šarenija i lepša, mirišljava i traži sunce i vodu i negu majke, koja je uveče poliva. Otkine ona po neki bolesni list, da se cela biljka ne zagadi i ne uvene. I ukrsti ponekad, različite vrste i dobije se najlepši cvet u bašti.

Predsedništvo Bosne i Hercegovine, moraju voditi tri žene, majke, koje imaju svoje porodice i decu. Samo one mogu voditi zemlju, bez sukoba i ratova, jer znaju, kako je nositi u sebi novi život, davati mu svoju krv i mleko i gledati ga kako raste i postaje čovek ili žena. Samo će one znati, kako ti se kida utroba i telo, kada izgubiš dete i samo one mogu da ga zaustave, kada vide da postaje monstrum.

Čedomir Petrović
Autor/ica 12.12.2017. u 15:18