JEDAN OD ONIH ŽIVOTA

Povezani članci

• Letu štuke, letu avione; padaju MIG-ovi, padaju Kiowe…
• Svetislav Basara: Sve po spisku
• PAVLE RADIĆ: Umesto istine – i dalje šibicarenje
• OLIVER DRAGOJEVIĆ U KULTURI SJEĆANJA
• Tomislav Jakić: ATENA MORA PASTI
• Svetislav Basara: Ili si lav, ili nisi

Kako nestane jedan od onih života i nepovratno ode u vječnost, tako mi se čini da i ovaj moj kojeg živim nestaje s njima. Kao da kopni pred mojim očima, i u ogledalu pronađem novu boru, novu sijedu zapazim u kosi. U jednom od onih života natiskalo se sada toliko ljudi, toliko dragih lica uz koja smo odrasli da mi se ruku na srce u ovaj više i nevoljko probuditi. Ovaj stvaran kojeg živim, ovaj hladan jutrom, i pust uveče kada sjednem za televizor.

Pripadam generaciji koju je odgojio televizor.

Ne onaj televizor koji šteti, kao što to televizori rade danas pa iz njih učite samo mržnju i  gledate samo neke poludjele likove kako bi se igrali rata, već onaj televizor koji nas je učio ljepoti. Ljepoti svijeta u kojem živimo. Taj televizor stajao je u dnevnoj sobi i zauzimao je centralno mjesto u mom djetinjstvu. Već izjutra probudio bi me miris kave koju je moja obitelj kuhala u maloj mjedenoj džezvici, upravo identičnoj mlincu koji sam bjesomučno morao okretati da crno, mirisno grumenje pretvorim baki u taj divni, fini prah. Prvo jutrom probudio bi me taj opojni miris, zajedno sa mlijekom koje se kuhalo i na vrhu skupljalo u paučinast skorup. Danas ni mlijeko ne miriše, niti ga ima kupiti onako domaćeg u kesi, pa da ti se probuši do kuće. Taj miris mlijeka i miris prve jutarnje kave prvi su i najljepši mirisi koje pamtim. A uz njih budio me glas koji je dolazio s televizora. Moji  ukućani  držali su kako televizor treba držati ugašenim danju. Em troši struju, em se može brzo pokvariti, a s tim čudima tehnike nikada ne znaš, zataje i izdaju kada je najpotrebnije, kada su baki Sedmorica mladih, ili kada je doček Nove, ili ne daj bože kada konačno igra Hajduk i na televiziji.

No kako sam već dobrano išao u školu, a kako je škola tada služila za obrazovanje, ne za vjeronauk, moja mudra razrednica savjetovala je roditelje da jutrom što više gledamo televiziju, obrazovne programe, i naučno – popularne serijale. Televizija Beograd kao da je čula moju razrednicu, i jutrom je moj dom odzvanjao od poučnih Opstanaka, od izvanserijskog Branka Kockice kojeg su zavoljeli i moji ukućani, a kada bi završila sva ta dobra, plemenita i poučna čuda, išli su Otpisani. Ili Vlak u snijegu, ili Družba Pere Kvržice, ili jednostavno bilo koji domaći film prije podne koji je imao ulogu da nas zabavi, pouči, nauči životu. I držim da je tome služilo moje djetinjstvo uz televiziju. Neki dobri, pošteni i mudri ljudi budno su pazili da mi djeca, Titovi pioniri, životu se učimo i kroz gledanje televizora. A u tom naumu pomagala su nam lica ljudi za koje smo držali da su dijelom naše familije. Ja, recimo, držao sam Miodraga Petrovića Čkalju kao dio svoje familije. Kao strica koji nas pohodi samo uveče i doneses nam pregršt smijeha iz velikog, šarenog svijeta kojeg on obilazi svojim teškim kamionom. No nije samo Čkalja bio omiljen u mom domu. Uz cijelu plejadu vrsnih glumaca, muškarci su se identificirali sa muškarcima, a žene sa ženama. Moja majka je voljela Milenu Dravić. Pamtim da je nosila frizuru kao Milena, da je voljela istaknuti trepavice crnom maskarom kao Milena, čitala je Burdu kao Milena, na koljenima. Meni, a vjerujem i cijeloj mojoj generaciji uz Borisa Dvornika i Batu Živojinovića, Ljubiša Samardžić bio je neprikosnoveni idol. Ali znam, siguran sam u to, Milenu Dravić voljeli smo podjednako. I muški dio familije, a bogami i onaj ženski.

Moja baka je držala da je voli jer je bila neobično pristojna. Nikada Milena, znala je govoriti, nije podigla suknju, niti se skinula za bilo kakve novce. Milena je tada odbila Playboy, a to se istančanog osjeta za moral moje bake neobično dojmilo. Nikada ta žena nije opsovala, bilo je iduće, nikada zadržala emociju, i nikada glumila u kakvim lascivnim scenama. Muški dio obitelji se nije slagao s tim razlozima, ali Milena je bila Milena, hrabra djevojka koja je recimo voljela Ljubišu kada je ovaj išao prema Švabama, a i znala je sama uzeti pušku, što se muške strane obitelji neobično dojmilo. No Milena je bila kudikamo više. Milena je bila istinska diva tog divnog vremena. Ta neobično ljupka dama bila je i ostala trajan simbol svog vremena, vremena koje se živjelo uz televiziju. Vremena u kojem su obitelji bile uz televiziju. Danas, kada nas uče koliko je to pogubno, imamo obitelji koje su zajedno, ali zapravo nisu. Svi članovi obitelji imaju svoje tablete, prijenosna računala i mobilne telefone, i svi naravno gledaju isključivo ono što žele. Možete vi danas imati dvadeset televizora u kući, zajedno vas više neće spojiti ništa. Niti jedan film, niti jedan program. A kako je nestalo tog života uz televiziju, takoje nestalo i smijeha. Zajedno s Čkaljom, zajedno s Ljubišom, zajedno s Milenom zauvijek je nestao i smijeh iz naših kuća. Ne onaj smijeh običan, smijeh koji dolazi od nekog, već onaj zajednički smijeh cijele obitelji koji se tako odbija o zidove pa ga jasno čuješ sve dok ne zaspeš, kao bude prigušen kada se u susjednoj sobi, u krevetu komentiraju smiješne zgode iz serije ili filma.

Kako nestane jedan od onih života i nepovratno ode u vječnost, tako mi se čini da i ovaj moj kojeg živim nestaje s njima. Kao da kopni pred mojim očima, i u ogledalu pronađem novu boru, novu sijedu zapazim u kosi. U jednom od onih života natiskalo se sada toliko ljudi, toliko dragih lica uz koja smo odrasli da mi se ruku na srce u ovaj više i nevoljko probuditi. Ovaj stvaran kojeg živim, ovaj hladan jutrom, i pust uveče kada sjednem za televizor. U mom televizoru kojeg gledam sam, danas je neki čudan svijet. Svijet ni po čemu poseban da bi zapravo zaslužio biti na televiziji. Danas me iz tog ravnog ekrana gledaju neki ljudi koji u meni ne bude nikakve emocije, već posvemašnju ravnodušnost. I teško mi bude, i grop mi se stvori u grudima kada saznam da zauvijek odlaze ti dragi ljudi, ta draga lica mog djetinjstva.

Lica koja su imala toliko ljudskosti, toliko dobrote i poštenja, da se tako lako bilo identificirati s njima. Inficirati njima. Poželjeti biti, postati, živjeti, i naravno se smijati – njima. U tom jednom od moji života sakupio sam sve njih. I s gađenjem odbacujem danas sve ove bez ičega. S gađenjem kažem, jer vidim svoju djecu koju pokušavaju naučiti svom jadu, ništavnosti i zlu. Jer vidim ta lica štakora koja nemaju namjeru uraditi ništa lijepo, ništa dobro, ništa smiješno, već namjeravaju samo zavaditi, samo nučiti mržnji, samo proklinjati. A život je nešto sasvim drugo. Tome su me naučili televizori mog djetinjstva. I jasno je da ti kao čovjeku bude teško kada si svjestan za koliko dobrote, za koliko učenja, znanja, životnih pouka su tvoja djeca zakinuta. Jer su neki čudni ljudi okupirali televizore. I na koncu nas sve i kao ljude i kao obitelji odvojili od njih.

A lice Milene Dravić nas je sve spajalo.

I to lice živjet će u nama, u našim uspomenama sve dok bude ljudi koji se sjećaju. Ljudi koji će štakorima znati reći da su štakori, a damama da su dame. Ne zbog toga što se nikada nisu skinule za Playboy.

Već zbog toga što su znale svoj komad duše ostaviti nama.