Robert Donia: Srbi lojalni Karadžiću i Hrvati lojalni Tuđmanu i Bobanu dijelili su zajednički cilj razdvajanja naroda

Autor/ica 👤Jerko Bakotin 3.6.2020. u 10:46

Izdvajamo

Srbi lojalni Karadžiću i Hrvati lojalni Tuđmanu i Bobanu dijelili su zajednički ideološki cilj razdvajanja naroda, no njihovi dnevni odnosi bili su diktirani nastojanjima da postignu stratešku prednost

Povezani članci

Ne postoje riječi, na bilo kojem jeziku, koje bi odgovarajuće izrazile užase djela Radovana Karadžića i odvratnost pred smrću i razaranjem koje je izazvao. Njegov pokret otkrio je neadekvatnost međunarodnog sustava koji se desetljećima krio iza slogana ‘Nikada više’, ali mu je nedostajala odlučnost kako bi spriječio da se dogodi najgore

Razgovarao: Jerko Bakotin– Novosti

U početku nisam namjeravao pisati Karadžićevu biografiju; ja sam, zapravo, želio da shvatim kako je došlo do toga da se počine monstruozni zločini u Bosni i Hercegovini, piše Robert Donia u uvodu impresivne studije ‘Radovan Karadžić: Uzroci, postanak i uspon genocida u BiH’. Međutim, tijekom istraživanja postalo je jasno da ‘odgovori na to pitanje leže, ukoliko ih uopće negdje ima, u idejama, planovima i djelima Radovana Karadžića. Ova knjiga stoga predstavlja studiju kako Karadžićevog života, tako i interne dinamike koja je nacionaliste među bosanskim Srbima dovela do toga da kolektivno počine masovne zločine, uključujući genocid’. Prije malo više od godinu dana i dva mjeseca, 20. ožujka 2019., Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu pravomoćno je na doživotni zatvor osudio Karadžića, osnivača i prvog predsjednika Republike Srpske i Srpske demokratske stranke (SDS). Tim povodom razgovaramo s Doniom, povjesničarom sa Sveučilišta u Michiganu, izuzetnim poznavateljem Bosne koju posjećuje od 1967. te je o njoj napisao niz knjiga; ratnog potpredsjednika RS-a, šekspirologa Nikolu Koljevića koji je počinio samoubojstvo, poznavao je još od 1970-ih. Donia je kao stručnjak svjedočio u 13 haških procesa, od slučajeva Tihomira Blaškića, Momčila Krajišnika ili Slobodana Miloševića pa do Karadžića. Tada je s Karadžićem razgovarao više od 20 sati. Autor je studija ‘Porijeklo Republike Srpske’, ‘Skupština Republike Srpske 1992.-1995.’, ‘Sarajevo: biografija grada’ i drugih. Karadžićevu biografiju, koju je 2016. objavio sarajevski University Press, napisao je oslanjajući se na golemi broj dokumenata haškog Tužiteljstva – transkripata sjednica Skupštine RS-a, presretnutih razgovora srpskih vođa, internih dokumenata SDS-a i dnevnika Ratka Mladića.

Najlakše je optužiti onoga tko čini zlo, najteže je razumjeti ga’, citirate u knjizi Dostojevskog. Vaš opis Karadžića nije, ističete, ‘portret suštinskog zla’: navodite da je riječ o osobi gotovo briljantnog intelekta te bujne mašte. Prvih 45 godina života Karadžićeva egzistencija je relativno prosječna: socijalno prilagođen, profesionalno ispunjen, bavio se poezijom i sportom te bio posvećen svojoj obitelji. Nije iskazivao interes za politiku te svakako nije mrzio ne-Srbe. Kako objašnjavate njegovu transformaciju u strastvenog nacionalista te glavnog arhitekta genocida u BiH?

Čini se da je Karadžić postao posvećeni srpski nacionalist negdje u mjesecima prije osnivače skupštine SDS-a, koja se odvila 12. srpnja 1990. Prethodno je ideološki lutao, eksperimentirao je bez nekog ishoda s različitim političkim opcijama i idealima, uključujući Stranku zelenih, kulturalne varijante srpskog nacionalizma, a razmatrao je i potpuno osobno povlačenje s političke scene. Kao zaljubljenik u srpsku narodnu kulturu te kao obrazovani psihijatar, dugo se zanosio idejom da stvori intelektualnu sintezu te narodne kulture i načela grupne psihologije. Nikada nije ispunio taj cilj. No kada je Dobrica Ćosić od njega zatražio da postane prvi predsjednik SDS-a, uvidio je priliku da postigne ličnu slavu i priznanje te da istovremeno postane politički vođa bosanskih Srba. Dakle, osobni probitak i uzvišena ideologija pridonijeli su ličnom prosvjetljenju, koje je rezultiralo time da se Karadžić posvetio surovoj političkoj verziji srpskog nacionalizma. Kao predsjednik SDS-a odmah je promovirao mit o vlastitom mučeništvu, odnosno o tome da je žrtvovao ugodan profesionalni život u Sarajevu kako bi nesebično radio za interese srpskog naroda u BiH.

Etničko razdvajanje

Slično pitanje može se postaviti o čitavom nacionalnom pokretu bosanskih Srba. Što ih je dovelo do toga da se od, kako pišete, ‘relativno benignih i banalnih nacionalista’ pretvore u ‘odlučne počinitelje mnogih zločina’? Kako su bosanske Srbe – koji kao cjelina nisu podupirali ni etničko razdvajanje, a kamoli rat – gurnuli u sukob?

Većina je, izgleda, prihvatila srpski nacionalizam iz kombinacije egocentričnih motiva i novopronađenog žara za probuđenu nacionalističku ideologiju. Mnogi su, poput Karadžića, bili vođeni spojem idealizma i osobnog pragmatizma. Istovremeno, dok su tijekom 1990. nove nacionalističke stranke bile u procesu formiranja te pridobivanja članova, institucije titoističkog socijalizma – koje su Bosanci poznavali tijekom čitavog života – nestajale su ili kolabirale, čineći nesigurnim mnoge beneficije i zaštite koje je taj sustav osiguravao gotovo pet desetljeća. Mnogi su Jugoslaveni i Bosanci tražili alternativne izvore stabilnosti, organizaciju koja bi im garantirala osobnu sigurnost, osiguravala ekonomsku egzistenciju te nudila mogućnost političke participacije. Kako su nacionalističke partije ponudile da preuzmu zaštitu svih članova njihovih etnonacionalnih zajednica, mnogi su Bosanci među širokim spektrom neiskušanih opcija u tim strankama vidjeli najbolji izbor.

Ističete fatalne ‘utopijske ideale’ srpskog pokreta – etničko razdvajanje. Karadžić je rekao da je ‘nemoguće živjeti zajedno’ te da za taj cilj vrijedi žrtvovati i nešto teritorija. Prioritet, dakle, nije bilo osvajanje. Kako komentirate tu ‘utopiju’ te glavno sredstvo njenog ostvarivanja – ‘općinsku strategiju’?

Primarni od ‘Šest strateških ciljeva’, koje je Karadžić u svibnju 1992. predstavio skupštini bosanskih Srba, bilo je ‘razdvajanje’. Bilo je jasno da SDS teži teritorijalnoj podjeli Bosne, a ne potpunom osvajanju. Srbi lojalni Karadžiću željeli su, prije svega, etničku čistoću. Kao – po viđenju SDS-a – moralno superioran narod, htjeli su živjeti ujedinjeni i sami, bez da ih ugrožavaju i kaljaju narodi koji su ih u prošlosti izdali te nad njima počinili genocid. Naravno, SDS je želio veći dio bosanskog teritorija nego što bi bilo pošteno, što je izgledalo moguće nakon što su srpske snage do svibnja 1992. osvojile oko 70 posto teritorija Republike. Međutim, Karadžić je više puta iskazivao volju da se odrekne dijela teritorija kako bi postigao potpuno razdvajanje od ostalih naroda i da dobije teritorij pod srpskom kontrolom koji bi bio kompaktan te činio cjelinu, odnosno bio strateški održiv.

Karadžić je još i prije izbora 1990. uočio da će SDS najlakše ostvariti ciljeve tako da ovladava jednom po jednom općinom. Do tog vremena je značajna razina političke i ekonomske moći bila devolvirana s razine republičkih vlada prema pojedinim općinama, u skladu s decentralizacijom koju je nakon prekida sa Staljinom pokrenuo Tito. U proljeće i ljeto 1992. srpska su osvajanja – zajedno s progonima i drugim nasiljem nad ne-Srbima – išla jednu po jednu općinu, pod vodstvom lokalnih SDS-ovaca, ali pažljivo planirana od strane Karadžića i ostalih republičkih dužnosnika SDS-a.

Pišete da Slobodan Milošević jest podržavao separatizam hrvatskih i bosanskih Srba, ali da nije iskreno podupirao projekt Velike Srbije. Vaš opis Miloševića odudara od raširenog uvjerenja po kojem je on bio ‘balkanski kasapin’: tvrdite da je bio neodlučan i slab političar. Ipak, da bi došlo do genocida bila je ključna njegova podrška? Kako biste opisali Miloševićev odnos s Karadžićem?

Milošević je početkom 1990-ih uvidio da će ga otpor međunarodne zajednice spriječiti u stvaranju Velike Srbije. Na sastanku u Beogradu 2. ožujka 1992. njegovi suradnici jasno su dali do znanja vođama Republike Srpske Krajine i Republike Srpske da će one biti odvojene cjeline, iako će funkcionirati poput njenih satelita. Vjerujem da je Miloševićeva slabost ležala u njegov neodlučnosti, kratkovidnosti i dubokom cinizmu. Bio je vrlo vješt u poticanju nezadovoljstva, naoružavanju pobunjenika i započinjanju ratova, ali to što je započeo nikada nije mogao uspješno privesti kraju, a kamoli pobijediti u ratu. Te slabosti bile su očite u njegovom odnosu s Karadžićem. Početkom 1991. Milošević je postao Karadžićev mentor i šef te mu se familijarno obraćao s ‘ti’, inzistirajući da se njega oslovljava s ‘vi’ ili ‘predsjedniče’. Isprva mu se Karadžić divio i slušao ga, no u listopadu 1991. došlo je do neslaganja oko sazivanja odvojene skupštine bosanskih Srba. Milošević se protivio sazivanju, ali nije naredio Karadžiću da ga zaustavi. Bio je to prvi od mnogih slučajeva u kojima je Milošević izrazio verbalno neslaganje, ali nije zaustavio Karadžićeve odluke. Do početka 1995. postalo je očito da se Milošević boji suočiti s Karadžićem te je umjesto toga od drugih tražio da djeluju. Izgubio je, dakle, kontrolu nad ratom u Bosni, iako je cinično nastavio bosanskim Srbima pružati financijsku, vojnu i diplomatsku pomoć. To je precizna definicija slabog vođe.

Milošević i Franjo Tuđman su barem od sastanka u Karađorđevu 1991. raspravljali o podjeli Bosne. Potom se 1992. Tuđman sreo s Koljevićem, dok su Karadžić i Mate Boban pregovarali u Grazu. Kako biste opisali odnos ratnog vodstva bosanskih Srba s vodstvom Hrvatske i Herceg-Bosne?

Ti su odnosi obično bili fluidni, privremeni i za strane promatrače jugoslavenskih ratova iznimno zbunjujući. Bosanski Srbi lojalni Karadžiću i bosanski Hrvati lojalni Tuđmanu i Bobanu dijelili su zajednički ideološki cilj razdvajanja naroda, no njihovi dnevni odnosi bili su diktirani nastojanjima da postignu stratešku prednost. Velik dio vremena i na velikom broju mjesta srpske su snage surađivale s Hrvatskom vojskom i Hrvatskim vijećem obrane ili su se uzdržavale od aktivnog suprotstavljanja. Međutim, u drugim periodima i mjestima su se međusobno borili ili vršile zločine nad civilima druge strane. Sliku su dodatno mutile prisutnost paravojnih postrojbi lojalnih političkim formacijama ili pojedincima u Beogradu ili Hrvatskoj, potom snage Fikreta Abdića te druge milicije koje su slijedile lokalne interese.

Od pregovora koje je još i prije izbijanja rata vodio pregovarač Europske zajednice José Cutileiro pa do Daytonskog sporazuma, međunarodna je zajednica prihvatila srpske i hrvatske nacionalističke zahtjeve za etničkim razdvajanjem i teritorijalnom podjelom. Kolika je njena odgovornost za rat i genocid u BiH?

Volio bih vjerovati da su za užasna djela odgovorni samo oni koji su ih počinili, no čini se neporecivim da su pojedini diplomati, naoružane mirovne snage te zaista čitave nacije iznevjerile ispuniti svoje fundamentalne obveze iz međunarodnog prava i rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, obveze da zaštite nezaštićene osobe. Kao globalna ili međunarodna zajednica duboko smo promašili u osmišljavanju učinkovitih načina da zaustavimo ili spriječimo čak i najstrašnije zločine, uključujući genocid, bilo gdje na svijetu. Bosna nije jedina žrtva tog promašaja: tu su Indonezija tijekom 1960-ih, Kambodža 1970-ih te razni dijelovi Latinske Amerike u zadnjim desetljećima 20. stoljeća, u 1990-ima Ruanda, kao i Sovjetski Savez 1930-ih te naravno holokaust koji je zahvatio veći dio Europe 1940-ih, kao i neki drugi događaji – sve je to prizivalo vanjsku intervenciju kako bi se zaustavili stravični pokolji. Naš hubris (arogancija, op.a.) držali su nas u vjeri da su Europska zajednica i UN uspjeli zajedničkim djelovanjem konačno pronaći način da djelotvorno interveniraju u neprekidnom ubijanju te konačno i genocidu u Bosni. Na vječnu sramotu nas kao ljudskih bića te institucionalno kao međunarodne zajednice još jednom nismo uspjeli, a narod BiH cijenu plaća sve do današnjeg dana.

Krunsko postignuće MKSJ-a

Presudom haškog suda Karadžića je proglašen krivim za genocid, ratne zločine te zločine protiv čovječnosti. Osuđen je na doživotnu zatvorsku kaznu. Presuda je kritizirana zbog toga što je osuđen za genocid samo u Srebrenici, a ne i u sedam drugih općina: Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku. Kakvo je vaše mišljenje o presudi – da li je zadovoljena pravda?

Izostanak presude za genocid 1992. u tim općinama, više nego li zabludi sudaca, pripisujem trenutnom međunarodnom pravu o genocidu. Tužiteljstvo je u više slučajeva tvrdilo da je u tim općinama 1992. izvršen genocid, uključujući i procese protiv Karadžića i Ratka Mladića. Ne pripisujem sebi pravnu izobrazbu ni ekspertizu, ali kao vanjski promatrač primijetio sam da postojeće pravo i praksa postavljaju vrlo visok prag za dokazivanje specifične namjere – dolus specialis – genocida. Taj prag je predmet velike kontroverze, i u skladu s tim genocid može biti podložan raznim legalnim interpretacijama. Imajući u vidu taj kontroverzni kriterij, vjerujem da je presuda Karadžiću ispunila pravdu. Iako nisu ustanovili genocid u 1992., suci O-Gon Kwon, Howard Morrison i Melville Baird donijeli su opravdanu presudu, koju vidim kao krunsko postignuće procesa pred MKSJ-em, pažljive primjene zakona i temeljite procjene svih optužbi i dokaza.

Tijekom samo šestogodišnje političke karijere Karadžić je ostvario dubok utjecaj na svijet. Iako je MKSJ osudio Karadžića i ostale vođe bosanskih Srba, Biljanu Plavšić, Momčila Krajišnika ili Mladića, njihovo djelo stvaranja srpskog entiteta u BiH i dalje živi. Kako prosuđujete Karadžićevo naslijeđe?

Što se može reći o naslijeđu čovjeka koji je počinio genocid nad onima koji su prethodno bili njegovi prijatelji, susjedi i pacijenti, a potom je postao inspiracija masovnim ubojicama u Norveškoj i Novom Zelandu? Ne postoje riječi, na bilo kojem jeziku, koje bi odgovarajuće izrazile užase njegovih djela i odvratnost pred smrću i razaranjem koje je izazvao. Njegovo naslijeđe, nažalost, također predstavlja pobjedu populističkog nacionalizma nad demokracijom i arhitekturom međunarodnih odnosa uspostavljenom nakon Drugog svjetskog rata, koja je stvorena kako bi spriječila takve užase. Karadžićev pokret otkrio je neadekvatnost i inherentnu slabost međunarodnog sustava koji se desetljećima krio iza slogana ‘Nikada više’, ali mu je nedostajala odlučnost kako bi spriječio da se dogodi najgore.