Scena je to od koje se, u najmanju ruku, okreće stomak: u snimku napravljenom smartphoneom, u nekih 30-ak sekundi, bar petoro ljudi nalazi se u dva kaveza veličine metar sa dva, više nalik boksovima za pse.
Pritom, neugodno je i mučno vidjeti i psa zatvorenog u takvom prostoru. Ispostavit će se da su ti kavezi u Bosni i Hercegovini, u Klobuku nedaleko od Trebinja, a da se u njima, po informacijama organizacije AreYouSyrious, a kako je objavio bosanski servis Glasa Amerike, 22. aprila nalazilo 11 osoba. Sedmoro odraslih i petoro djece.
Ako vam se zaista i okrenuo stomak na pomisao da su u BiH scene iz distopijskih scenarija poput onog u filmu Children of Men postale stvarnost, od sljedećeg će vam se dići kosa na glavi: domaći mediji vijest su uredno prenijeli, dobili i reakciju Granične policije pod čijom ingerencijom su kavezi na Graničnom prelazu Klobuk, te listom objavili da iz GP BiH kažu da je “sve po standardima EU” i da negiraju nehuman tretman. I to je bio kraj priče.
“Prostorije su klimatizirane i imaju grijanje, nalaze se pod videonadzorom, sa dnevnom svjetlosti i higijenskim uslovima, i migranti nisu zaključani u njima”, rekli su iz Granične službe, ističući da se radi o privremenom smještaju gdje se migranti zadržavaju prije nego što ih se ponovo vrati u Crnu Goru.
Ono što nismo mogli čuti jeste bilo kakvo pitanje ili ozbiljno istraživanje činjenica u vezi sa tvrdnjama aktivista i imigranta, po kojima ljudima biva onemogućeno da zatraže azil u BiH, što im je garantovano domaćim zakonima i međunarodnim konvencijama, kojih je i ova zemlja potpisnica.
BiH je obvezana Konvencijom o pravima djeteta, primjerice, u kojoj stoji da svako dijete ima pravo da dobije odgovarajuću zaštitu i humanitarnu pomoć; držanje djece, pa čak i privremeno, u kerećem boksu, teško da ispunjava osnovne ljudske uslove, a niko se, opet, nije zabrinuo za psihološko zdravlje djece i posljedice koje bi boravak, pa čak i privremeni, mogao imati na njihov život i razvoj, jer jasno je iz videa da su knjige ili igračke u ovim kavezima misaona imenica.
Niko nije pitao, pa dobro, možda imigranti nisu zaključani u kavezima, ali sve i da mogu izaći u hodnik koji vodi u tri boksa koja smo mogli vidjeti na videu, radi se o zatvorenom prostoru od ukupno jedva desetak kvadratnih metara, gdje ih i u hodniku svejedno dočekaju rešetke.
Nismo mogli čuti ni koji su to tačno EU standardi na koje se domaći organi pozivaju kao višu instancu. Ali prije svega, niko se nije ni najmanje nasekirao što u Bosni i Hercegovini, čiji su građani ne tako davno prošli sav horor stradanja i izbjeglištva, na sliku ljudi i djece u kavezima svi sliježu ramenima.
Pogledajmo malo šta se tačno nalazi u navedenim EU standardima: u okviru Zajedničkog evropskog sistema azila (CEAS), postoji Direktiva za uslove prijema, u kojoj se definišu pravila pritvora ili ograničavanja boravka imigranata i izbjeglica. Već paušalni pregled Direktive nam govori da tvrdnje Granične službe BiH nemaju nikakvu osnovu.
Kao prvo, sama Direktiva obavezuje službenike da informišu potencijalne azilante o njihovom pravu da podnesu zahtjev za azil, i to na jeziku koji je njima razumljiv, tako da u startu nema govora o automatskom vraćanju migranata preko granice.
Član 8, tačka 3 precizira da se imigranti mogu privremeno zadržati i vratiti u zemlju porijekla samo ukoliko im je već odbijen zahtjev za azil.
Što se tiče samih uslova u kojima bi zadržani imigranti trebali boraviti, jasno je iz videa da se, primjera radi, krši i tačka 2 Člana 10, u kojoj stoji da imigranti imaju pravo na pristup otvorenom prostoru.
EVROPSKI STANDARDI, KOJI SU BH. SLUŽBAMA UVIJEK KORISTAN IZGOVOR, NE PREPORUČUJE LJUDE – POSEBNO DJECU – TRPATI U KAVEZE.
Član 11, koji se odnosi na zadržavanje ranjivih kategorija, kao što su djeca, kaže da mentalno zdravlje mora biti primarna briga, da je zadržavanje djece mjera krajnje nužde, te da djeca moraju imati pristup aktivnostima poput igre i zabavnog sadržaja u skladu sa godinama, dok se zadržanim porodicama mora omogućiti “adekvatna privatnost”.
Prevedeno na nebirokratski jezik, evropski standardi koji su bh. službama uvijek koristan izgovor, jer su svjesni da će ih rijetko koji novinar ikada potražiti i iščitati, ljude, a posebno djecu, ne preporučuje trpati u kaveze, te je jasno da se ovdje radi o laži sa ozbiljnim posljedicama po živote i zdravlje onih koji su se već našli njenom žrtvom.
A nije ni potrebno pretjerano pretraživati pravne spise: Komisija za prava djeteta UN-a je od zemalja članica ovog međunarodnog tijela već ranije tražila da “hitno i u potpunosti prestanu sa pritvaranjem djece na osnovu njihovog statusa imigranta”, a pozivajući se na činjenicu da zadržavanje djece isključivo na osnovu toga što su imigranti ili izbjeglice predstavlja proizvoljno pritvaranje i protivi se principu djelovanja u najboljem interesu djeteta.
Prije će biti da su u Graničnoj službi pod “EU standardima” mislili na ono što smo u ranijim godinama mogli vidjeti u Grčkoj ili Mađarskoj: mađarske vlasti su u tranzitnoj zoni Roszke maloljetnike trpali u kaveze bez pretjeranog srama, o čemu je svjedočio i Human Rights Watch; slični kavezi su se svojevremeno bili pojavili i na ostrvu Lesbos.
U oba – i to poprilično različita – slučaja, naišli su na žestoke reakcije domaće i međunarodne javnosti. Na primjeru Lesbosa, gdje su aktivisti još 2009. uspješno zatvorili tzv. “Gvantanamo Egejskog mora“, stari pritvor u industrijskom području Pagani, i otvorili selo solidarnosti Pikpa, pokazalo se da je solidarnost kao alternativa militarizaciji granica i sistemima nadzora, kontrola i zastrašivanja daleko konstruktivniji i dugoročno zdraviji pristup.
Nama je, čini se, mjerilo ipak Mađarska.
JASNO JE DA SE ZADRŽAVANJEM LJUDI U KAVEZIMA NE RAVNAMO PO NEKAKVIM EVROPSKIM STANDARDIMA.
Kako je u novembru prošle godine pisao irski senator Paul Gavan, u Mađarskoj upravo svjedočimo institucionaliziranom rasizmu i islamofobiji iza koje stoji vladajući Fidesz Viktora Orbana. Senator Gavan otvoreno je svjedočio o podsmjehu i mržnji, utjelovljenim u riječima neimenovanog mađarskog parlamentarca koji je šaljivo govorio o “konačnom rješenju”, nonšalantno pritom prizivajući zle duhove Holokausta i nacističke Njemačke.
U kontekstu žičane ograde koju je Mađarska u proteklim godinama podigla na granici sa Srbijom, drugi mađarski parlamentarac, Lajos Kosa, predsjedavajući Komisije za odbranu te institucije vlasti, kaže Gavan, ponosno je pred njim izjavio da “ukoliko neko preskoči ogradu, mi pustimo psa da izađe na kraj s tim.”
Jasno je da se zadržavanjem ljudi u kavezima ne ravnamo po nekakvim evropskim standardima – već samo to da za uzore imamo one koji su usput, eto dio Evropske Unije. Pa nam dođe za zgodno da kažemo da je “sve po zakonu”, jer ako se njima može, može se realno i nama. Ne radi se ni o našem ustaljenom ispunjavanju minimuma. Radi se samo i jedino o ugledanju na pogrešne.
Najviše, ipak, boli i apsolutni nedostatak interesa i empatije bosanske javnosti.
Slučaj iz juna 2018, ovog puta u jednoj drugoj državi čiji je predsjednik opsjednut podizanjem zidova, Sjedinjenim Američkim Državama, odlična je ilustracija. Kada se otkrilo da usljed novih zakonskih promjena na inicijativu predsjednika Donalda Trumpa postoje imigrantski kampovi u kojima američke vlasti odvajaju djecu od roditelja i drže ih u kavezima, eksperti za ljudska prava Ujedinjenih Nacija istakli su da upravo boravak te djece u kavezima može predstavljati krivično djelo mučenja.
Nisu se pobunili samo eksperti: stanovnici teksaškog seoceta Tornillo u blizini meksičke granice pobunili su se protiv, kako su rekli, “bolesnog i sramotnog” kampa za imigrantsku djecu. Stanovnici Tornilla, pritom, nisu imali nikakve dodatne motive za ovakvu reakciju osim puke ljudskosti: niti je Tornillo turistička destinacija, niti po bilo čemu ekonomski bitno mjesto. Stanovnicima Tornilla je jednostavno bila odvratna sama spoznaja da dijele životni prostor sa kampom u kojem je neko odlučio da je djeci mjesto u kavezima.
Iako je potrebno izbjeći idealiziranje – jer bilo je i onih koji su smatrali da stvari “nisu baš toliko loše” za djecu u tom kampu – opet govorimo o većini koja se pobunila, dok su slike djece u boksovima iz Tornilla i drugih kampova u SAD-u izazvale ozbiljan gnjev javnosti, koji još uvijek ne jenjava.
Bh. javnost, međutim, već je zaboravila na mučne slike ljudskih bića u kavezu. Dijelom bi se ovo dalo razumjeti opštom sluđenosti bh. društva, čiju ionako razvučenu pažnju sve više zaokuplja eskalacija nacionalističke retorike vođstva Republike Srpske uz pratnju zveckanja oružjem.
TEŠKO JE PRIHVATITI KAO MOGUĆE DA U BOSNI 2019., BEZ OBZIRA NA SVO KOLEKTIVNO ISKUSTVO, SVAKA ĆELIJA U NAMA NE VRIŠTI NA POMISAO DA JEDNO DIJETE – A U VIDEU IH JE PET – TRETIRAMO POPUT NEKOG PSETA.
Stvaranju empatije u ovom slučaju nije puno pomoglo ni to što su u medijskom prostoru rijetki slučajevi onih koji na migrante i izbjeglice prije svega gledaju kao na kategoriju koja zahtijeva našu pomoć, i koja zaslužuje puno bolji tretman od konstantnog etiketiranja kao sigurnosne prijetnje i potencijalnog izvora kriminala i zločina.
Ipak, teško je razumjeti kako je moguće ostati ravnodušan na činjenicu da petoro djece može zanoćiti u kavezu tu, među nama. Teško je prihvatiti kao moguće da u Bosni 2019., bez obzira na svo kolektivno iskustvo, svaka ćelija u nama ne vrišti na pomisao da jedno dijete – a u videu ih je pet – tretiramo poput nekog pseta.
Da, tretiramo – odgovornost je kolektivna, jer bh. vlast to čini u naše ime i ime naše sigurnosti. A sve po zakonu, navodno, a ustvari jer im se može, jer njihova djela niko ne dovodi u pitanje.
ENG
