Očajno stanje u državnom prihvatilištu za pse u Doboju

Povezani članci

• Opozicijo – obećali ste, ispunite!
• Pucnjava u policijskoj stanici u Zvorniku, ubijen policajac i napadač
• Goran Pandža: U amanet nikome
• Jasna Kovo: U poplavama mediji su bili u službi građana
• Zašto bh. građani biraju lidere koji neće u EU
• Promocija knjige “Posljednji poziv u pomoć“, akademika Slave Kukića

Foto: tacno.net

U donedavno zoo vrtu, u odjelu u kojem su držane divlje svinje, zatičemo nekoliko pasa. Laju…a kao da plaču. Kako kiša pada, čini se da nebo plače kao i oni. Miješaju se krici, grmljavina, odjek kapi dok nemilice padaju na limeni krov. Zrakom se prolama očaj.

Aktivisti za prava životinja jučer su posjetili državno prihvatilište za pse u sklopu SPC „Preslica“, 12 km udaljenog od Doboja. Kao i svih prethodnih godina, prema riječima aktivista, stanje je više nego strašno.

„Po Doboju kruže priče da na Preslici nema pasa, te da je prihvatilište odavno zatvoreno“, kaže nam jedna žena. Odlazimo provjeriti da li je to istina.

Pada kiša. Nedaleko od šinteraja, nekada je postojao i zoo vrt, koji je sada obrastao travom. U daljini se nazire kapija, a negdje u pozadini se čuje lavež pasa.

Izlazimo iz auta. Psi laju. Prvo što nam bode oči su otvorena vrata na, do juče, pretrpanim boksovima. Pasa u njima nema. Jednog psa vidimo u malom boksu na samom ulazu. Laje i kao da lavežom poručuje:“Spasi me ovog pakla“. Boks mu je pun izmeta pomiješanog sa suhom hranom za pse. Kako pada kiša, i ta hrana (koju je očito neka rijetka dobra duša tu ostavila da pas ne umre od gladi), polako se počinje pretvarati u crvenu mrlju.

Na ulazu u zoo vrt nas dočekuje mješanac retrivera. Mokar do kože, skače uokolo i, po unezvjerenim pokretima, djeluje kao da dugo nije vidio ljudsko biće. Lavež postaje sve glasniji.

Uputili smo se ka drugom dijelu, očito „nekadašnjeg“ azila u kojem su se, ne tako davno tj godinama, za goli život i koricu ubuđalog hljeba, borile desetine napuštenih pasa. Probili smo se kroz gustu travu i zatekli jednog ucrvanog psa. Po položaju tijela koje je tako bespomoćno ležalo nadomak male kućice za cuke, mimo ikakvih dokaza smo zaključilii da je najvjerovatnije umro od gladi. Crvi su uveliko počeli da ga jedu, a on je djelovao kao da ćemo ga baš tog trenutka prenuti iz dubokog sna.

U drugom dijelu azila, kućice za pse su obrasle u travu. Prije nepunih mjesec dana, kada smo zadnji put posjetili azil, u njima je bilo oko 20 pasa. Njhovu sudbinu ne znamo.

Smrad lešine, jak pljusak i nevjerica podsetili su nas da se trebamo vratiti.

U donedavno zoo vrtu, u odjelu u kojem su držane divlje svinje, zatičemo nekoliko pasa. Laju…a kao da plaču. Kako kiša pada, čini se da nebo plače kao i oni. Miješaju se krici, grmljavina, odjek kapi dok nemilice padaju na limeni krov. Zrakom se prolama očaj.

U „slobodnom“ dijelu zoo vrta, nekoliko štenaca skiči. Jedno od njih ima generaliziranu demodikozu. Trči ono po kiši, nešto nam govori, al’ ga strah da priđe. Padaju kišne kapi po živim ranama na njegovoj koži…. a ono bi se možda samo mazilo, čisto da mu lakše bude.

Teška srca i bez riječi progovorene otišli smo iz pakla koji se zove Preslica. Psi su za nama nastavili da laju moleći nas za pomoć- očajnički.

U Doboju su nas građani ubjeđivali da na Preslici nema pasa. Zaključili smo da su ostavljeni da umru.

Pokušali smo stupiti u kontakt sa upravom SRC „Preslica“ i pitati ih o čemu se radi, ali nam nisu odgovarali na pozive.

U Udruženju za zaštitu životinja „Lesi“ iz Doboja su nam potvrdili da su, u više navrata, slali zahtjeve upravi SRC „Preslica“ tražeći da preuzmu brigu o psima ali im to nikada nije dozvoljeno.

http://tacno.net/prijatelji-zivotinja-2/aktivisti-iz-sarajeva-posjetili-azil-za-pse-u-doboju/

http://tacno.net/tuzla/azilu-u-tuzli-je-hitno-potrebna-hrana-za-500-pasa/

http://tacno.net/prijatelji-zivotinja-2/spasioci-zivotinja-i-dalje-na-terenu/

http://tacno.net/prijatelji-zivotinja-2/bh-fabrika-quiker-donirala-800-kg-hrane-za-pse/