Kako potam(ja)niti razum?

Povezani članci

• Haški antabus
• Protesti protiv GMO sutra u Beogradu i Novom Sadu
• Nakon 30 godina: Jesu li ruševine u Mostaru zalog politike za homogenizaciju naroda?
• Sonja Biserko: Jugoslaviju se ne može izbrisati
• Hrvatska i BiH surađivat će u procesuiranju ratnih zločina
• Preslika početka rata

FOTO: PROFIMEDIA

Tvrdeći da je, za prave vjernike, božanski obred pričešćenja apsolutna zaštita od svake ovozemaljske pošasti, Perović ih poziva da se ogluše o uputstva institucija države u vremenu pandemije. Legitimno je pitanje da li njegov javni nastup predstavlja i akt kršenja odredbi o ograničenju okupljanja i o samoizolaciji. Nameće se utisak da su on i njegove kolege svećenici spremni da zarad svojih vjerskih ubjeđenja dovedu u opasnost zdravlje brojnih vjernika i njihovih nevjerujućih sugrađana.

Piše: dr Srđa Pavlović

Ovo je komentar najnovijeg medijskog priloga sluđivanju crnogorske javnosti iz pera Protojereja-stavrofora Gojka Perovića u podgoričkim Vijestima “Tajna Svetog Pričešća u Pravoslavnoj Crkvi”. Iako je glavni urednik donio odluku da se diskusija na stranicama te novine zatvori i moj komentar ne objavi, smatram da je tema isuviše važna da bi se o njoj ćutalo. Takođe, imam utisak da je pomenuti tekst Perovića dijelom i reakcija na moje raniji prilog iz istih novina, pod naslovom “Kašika”.  To je dodatni razlog za ovaj komentar.

Perovićev tekst doživljavam kao nastavak borbe započete litijama. COVID-19 je za vjerske poglavare kriza koja ne bi smjela da se proćerda u naporu da se još više homogenizuje izborno tijelo SPC u Crnoj Gori.

Perović pokušava da ostvari nemoguće: pokaze želju za poštovanjem svetovnih pravila (savjeti i naređenja medicinskih profesionalaca i državnih organa Crne Gore), i dokaže ispravnost i korisnost vjerskih obreda koji su u direktnoj suprotnosti s pomenutim naređenjima. Kao ni mnogi prije njega, on nije uspio da riješi kontradiktornosti koje su integralni dio strukture ovih dvaju svjetova. Luj Paster i božanski duh su suprotne strane magneta na kojem balansira ljudski duh. U pokušaju da zadovolji svetovno, a uzdigne teološko, Perović je suprotstavio lojalnosti građana Crne Gore: onu prema crkvi i vjeri, nasuprot onoj prema državnim organima i modernoj medicine.

Tvrdeći da je, za prave vjernike, božanski obred pričešćenja apsolutna zaštita od svake ovozemaljske pošasti, Perović ih poziva da se ogluše o uputstva institucija države u vremenu pandemije. Legitimno je pitanje da li njegov javni nastup predstavlja i akt kršenja odredbi o ograničenju okupljanja i o samoizolaciji. Nameće se utisak da su on i njegove kolege sveštenici spremni da zarad svojih vjerskih ubjeđenja dovedu u opasnost zdravlje brojnih vjernika i njihovih nevjerujućih sugrađana.

Osim što tvrdi da je nemoguće prenijeti zarazu kroz božanski čin, on takođe ne pridaje mnogo važnosti ovozemaljskim mukama pastve. Zarazili se ili ne, napuštanje ovozemaljske Doline Plača ne bi trebalo da brine prave vjernike jer, kako nam kaže Perović, njih očekuje vječno blagostanje, s one strane duge.

Da ne bi bilo zabune, želim naglasiti da ne osporavam pravo Gojku Peroviću ili bilo kojem vjerskom licu, bilo koje vjere, da svoju pastvu podučava vjerskim obredima, objašnjava teološke pretpostavke i racionalizuje vjerski napor da se, po meni, eliminiše kritičko mišljenje. Tako radi svaki posvećeni pastir, i u tu svrhu koristi raznovrsne alatke, uključujući i medijske, kojima ga je opremila njegova vjerska institucija.

Budući da sam profesionalni historičar i ateista koji vjeruje u vrijednost kritičkog promišljanja sebe i svijeta, i koji polaže velike nade u nauku, racionalnost i ovozemaljsku medicinu, prezentaciju koju je ponudio Perović sam čitao i kao vjersko-proročansko-politički kolaž neutemeljenih tvrdnji, očiglednih neistina i iracionalnih projekcija.

Perovićeve projekcije su karakteristične za sve vjerske pokrete, bili oni organizovani ili ne. Njihova funkcija je da izmjeste individuu izvan svakodnevice i da je, makar na kratko, uzdignu na nebesne nivoe estetskog bitisanja. Ova privremena izmještanja pomažu da se savladaju neugodnosti svakodnevice i da se prekorači granica između dva svijeta: da se, makar i za tren, živi u drugačijoj realnosti. Taj iskorak je neodoljiv, pa ljudi stalno i iznova proživljavaju ove dragocjene trenutke i čekaju da se oni ponove. To je ono što čini suštinu nostalgičnog sjećanja na “stara, dobra vremena”. Perović nudi atraktivnu verziju dobrih starih vremena u kojima je, po njemu, apsolutno vjerovanje u pravoslavno izdanje božanske naklonosti bilo garant zdravlja, snage, bogatstva i duhovnog mira. Pozvao je čitaoce da zakorače u to vrijeme blagostanja i blaženstva, i da se tako zaštite od raznih pošasti, uključujući i virus koji danas hara širom svijeta.

Dok sam čitao ovaj tekst nijesam mogao da se oslobodim dvije mentalne slike. Jedna je slika proroka Mitra Tarabića koji se sa svakim novim paragrafom premetao čas u vukovarsku astrološkinju Soku, a čas u Deda Miloja, proroka iz Pomoravlja. Druga je slika moje pokojne babe, Petruše, koja je vjerovala u magičnu moć dva lijeka: jednog za rane, a drugog za nesanicu. Na sve moje dječačke posjekotine i povrede privijala je list svježe bokvice, a za miran san unuku bi na uho šaputala: “….pomozi Bože i noćašnja noći…”.

Gojko Perović je iskoristio značajnu platformu da zamjenjuje teze, sabira poslovične “babe i žabe”, i da se iz sve snage pokaže kao napredno-misleći vjernik. Doskora je on figurirao kao “normalan,” “razuman” i “trezven” glas u horu vjerskih ekstremista. Njegov najnoviji tekst pokazuje da on, na žalost, još uvijek nije iskoračio iz dubokog vjerskog podruma uma.

Ova najnovija medijska promocija Perovićeve pravoslavne rajske bašte iz koje su dim tamjana i pričešće pravih vjernika (s kašikom, ili bez nje) zauvijek protjerali sve boleštine i viruse takođe zavrjeđuje pažnju i analitički osvrt. No, o tome ću nekom drugom prilikom, i pod pretpostavkom da kao ateista uspijem da umaknem COVID-u.