Draško u raljama historijskog revizionizma      

Izdvajamo

• On bi rušio nelegalno izgrađen objekt „Kajak“ ali osuđuje rušenje nelegalno sagrađene pravoslavne crkve u Konjević Polju. On nas uči kako je genocid istrebljenje jednog naroda sa određene teritorije ali odbija priznati haške presude o genocidu u Srebrenici. On se sjeća genocida u Jasenovcu a za Srebrenicu kaže da je samo strašni zločin. On je legalista ali ne vjeruje Haškom tribunalu. On je protiv istorijskog revizionizma ali podržava revizionističke stavove prema Ravnogorskom pokretu i slika se sa četničkom zastavom dok mu banjalučke ulice nose imena četničkih komandanata. Za njega je četnički pokret prvi antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu. On je za to da Banjaluka bude otvoren, prijateljski grad prema svakom čovjeku ali dok je on na čelu grada, gej parada neće biti organizovana. Gradonačelnik se rado slika na bajramskoj baklavi sa banjalučkim muftijom, bez da koristi priliku da se u javnosti jasno ogradi od rušenja kulturne baštine Ferhadije džamije i svojim primjerom pokrene katarzu. Valjda i onih 80 000 protjeranih sugrađana nisu njegovi grijesi jer nije bi rođen pa se ne sjeća, niti to stoji u revizionističkim udžbenicima historije koje je izučavao ali ipak stvari gledamo drugačije.

Povezani članci

• POD REFLEKTOROM : MUAMER GADAFI
• Senja Perunović: ODGOVOR NA JEDNU MALU REAKCIJU
• Nevladine udruge predlažu papi: Podijeli bogatstvo Crkve siromasima
• Ibrahim Prohić: NAŠI VAŠE NADIGRAŠE
• Sigurnost ili sloboda?
• NAŠA JEDINA PODJELA

Foto: Dejan Rakita/PIXSELL

Želi li Gradonačelnik Banjaluke učiniti nešto više za svoj grad i njene građane, morat će se kad-tad suočiti sa prošlošću. Jer kako reče Abraham Lincoln „ne može se pobjeći od odgovornosti sutrašnjice izbjegavajući je danas!“.

Gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković, nedavno je napunio 28 godina. Rođen 21. maja 1993. godine u Banjaluci, imao je samo 2 nedjelje kad je srušena Ferhat-pašine džamija i još 16 drugih džamija u Banjaluci početkom ranih devedesetih. Katolička crkva Svetog Ante Padovanskog na Petrićevcu je Ferhadiju nadživjela nepune dvije godine. Srušena je eksplozivom 1995. godine, zajedno sa samostanom.

Naravno da banjalučki Gradonačelnik ne snosi odgovornost za ove zločine u Banjaluci u periodu ’92 – ’95 ali ga kao prvog čovjeka ovog grada ne može opravdati „amnezija“ događaja njemu u tom periodu. Zato kao njegov stariji sugrađanin želim da ga podsjetim na historijske činjenice o kojima postoji obilje dokaza nad kojima se ne mogu zatvoriti oči.

Banjaluka je otjerala svoje sugrađane nesrpske nacionalnosti u periodu ’92 – ’95. Sve je počelo u proljeće ’92. njihovim otpuštanjem sa posla i prijetnjama srpskih političara da bi kulminiralo fizičkim obračunima čiji su glavni protagonisti kriminalci okupljeni unutar Srpskih odbrambenih snaga (SOS), vojna formacija veoma bliska Srpskoj demokratskoj stranci. Veliki broj Banjalučana završio je u vojnom logoru Manjača gdje su držani u neljudskim uslovima, bez dovoljno hrane, vode, ljekarske njege od čijih posljedica je jedan broj i umro. Pored Manjače postojalo je još sedam objekata u kojima su držani muslimanski i hrvatski zatočenici: tvrđava „Kastel“, zatvor Tunjice, kasarna „Mali logor“ i „Kozara“, sportska dvorana Borik, zgrada službe bezbjednosti i stari vojni logor. Imovina nesrba sistematski je uništavana. Iako u Banjaluci nije bilo ratnih dejstava ubijeno je blizu 400 Muslimana i Hrvata a oni koji su imali sreću da je napuste bivali bi prvo opljačkani i prinuđeni da imovinu prepišu Republici Srpskoj. Dakle etničko čišćenje je bila stvarna slika našeg grada.

O tome govori i pravosnažna presuda peteročlanog Žalbenog vijeća Međunarodnog mehanizma za krivične sudove u Hagu koje je ratnog zločinca Ratka Mladića osudilo na doživotni zatvor za ratne zločine u BiH. Kriv je za genocid počinjen nad oko 8.000 Bošnjaka u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija (UN), u ljeto 1995. godine, progon i prisilno premještanje Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje civila tokom opsade Sarajeva, te držanje pripadnika mirovnih snaga UN taocima tokom NATO bombardovanja 1995. godine. Mladić je dakle kriv za progon i prislino premještanje Bošnjaka i Hrvata širom BiH, između ostalih preko 80 000 Banjalučana koji danas žive u dijaspori. O sudbini naših bivših sugrađana predočeno je obilje dokaza na više haških suđenja, pored ostalog u presudama ratnim zločincima Radoslavu Brđaninu, Momčilu Krajišniku, Stojanu Župljaninu i Mići Stanišiću.

Nakon osvajanja izbora i imenovanjem za gradonačelnika Banjaluke Draško Stanivuković ostaje zarobljen u spirali nacionalizma. On bi rušio nelegalno izgrađen objekt „Kajak“ ali osuđuje rušenje nelegalno sagrađene pravoslavne crkve u Konjević Polju. On nas uči kako je genocid istrebljenje jednog naroda sa određene teritorije ali odbija priznati haške presude o genocidu u Srebrenici. On se sjeća genocida u Jasenovcu a za Srebrenicu kaže da je samo strašni zločin. On je legalista ali ne vjeruje Haškom tribunalu. On je protiv istorijskog revizionizma ali podržava revizionističke stavove prema Ravnogorskom pokretu i slika se sa četničkom zastavom dok mu banjalučke ulice nose imena četničkih komandanata. Za njega je četnički pokret prvi antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu. On je za to da Banjaluka bude otvoren, prijateljski grad prema svakom čovjeku ali dok je on na čelu grada, gej parada neće biti organizovana. Gradonačelnik se rado slika na bajramskoj baklavi sa banjalučkim muftijom, bez da koristi priliku da se u javnosti jasno ogradi od rušenja kulturne baštine Ferhadije džamije i svojim primjerom pokrene katarzu. Valjda i onih 80 000 protjeranih sugrađana nisu njegovi grijesi jer nije bi rođen pa se ne sjeća, niti to stoji u revizionističkim udžbenicima historije koje je izučavao ali ipak stvari gledamo drugačije.

Za ovakve stavove, Draška Stanivukovića ne mogu opravdati činjenica da je mlad, obrazovan i vaspitan u jednom teškom vremenu obilježenim historijskim revizionizmom. Želi li Gradonačelnik Banjaluke učiniti nešto više za svoj grad i njene građane, morat će se kad-tad suočiti sa prošlošću. Jer kako reče Abraham Lincoln „ne može se pobjeći od odgovornosti sutrašnjice izbjegavajući je danas!“.