Banjaluka se pravi blentava

Izdvajamo

• Praviti se lud ima svoju cijenu!  Živimo u vremenu ”pojeftinjenja” ljudskih života u kome smrt ne pogađa političare već obične smrtnike!

Povezani članci

• Pravo na pravdu: Vrijedi li mrtva kokoš više od mrtvog djeteta?
• Elvedin Nezirović: Oči Amy Winehouse
• Koga zajebava Tomislav Karamarko?
• Novi protest opozicije u Banjaluci
• Marulićevi dani i Krležini Tuđmani
• Klaunovi napadaju

 Foto: Beta/Ljiljana Kovačević (arhiva)    

Slučaj ”Dragičević” je poslednji slučaj daljeg urušavanja imidža grada Banjaluke u kome je pravda zamjenjena pendrek nepravdom. Kako reče jedan moj prijatelj ”danas je biti čestit Srbin u Banjaluci isto što i biti nesrbin 1992.!”

Nekad sam svim srcem navijao za Fudbalski klub ”Borac”. Kao klinac nisam propuštao ni jednu utakmicu na Gradskom stadionu u Banjaluci kada se znalo sakupiti 20-30 hiljada gledalaca. Prestao sam navijati onog dana kada je politika uplela svoje prste u ovaj klub početkom ´90 ih. A prestao sam i investirat u svoj rodni grad. Možda sam tada prestao i živjeti u jednom vremenu ”dilema” tipa Mladena Delića ”Pa ljudi, je li ovo moguće!” Sada nemam nikave dileme, moguće je.

Možda je sunovrat banjalučkog ”Borca” i sutuacija u kojoj se godinama nalazi   istovremeno i sinonim poslijeratnog uništenja identiteta grada Banjaluke. Doduše puno je takvih sinonima. Protjerivanjem njenih 80 hiljada građana nesrpske nacionalnosti u periodu ’92. – ’95. opaljen je okidač destrukcije banjalučke ekonomije,  gradske kulture, vjerskih objekata, arhitekure i svih drugih segmenata po kojima je ovaj divni grad nekad bio prepoznatljiv. Za vrijeme rata u Banjaluci vrijedno se radilo na zatiranju svih podsjetnika da je tu nekada živio neko osim Srba. Peter Maas, američki novinar stanje u Banjaluci 1992. poredi sa stanjem u Hitlerovoj Nemačkoj 1942. On u svojoj knjizi Ljubi bližnjeg svoga piše da je biti Musliman ili Hrvat u Banjaluci 1992. bilo jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942.

Banja Luka je samo prije četiri decenije imala blizu 70.000 zaposlenih u privredi. .A danas ona živi od zaposlenih radnika u javnim preduzećima, kredita, banjalučke dijaspore i korupcije. Po­sli­je pri­va­ti­za­ci­je, proi­zvo­dnja je po­tpu­no za­mrla, ve­ći­na pre­du­ze­ća je za­vrši­la u ste­ča­ju, a u ha­la­ma i obje­kti­ma u ko­ji­ma su ne­ka­da bi­li proi­zvo­dni po­go­ni, da­nas se na­la­ze između ostalog sjedišta političkih partija kao što je to slučaj sa nekad  banjalučkim ponosom  ”Čajavec – holdingom” gdje su se nalaze sje­di­šte ba­nja­lu­čkog odbo­ra SDS-a, i (još je­dan ap­surd) stranke koja se deklariše kao za­šti­tnik  ra­dni­čkih pra­va – So­ci­ja­lis­ti­čka par­ti­ja. Koje li ironije?

 Redom su privatizovani i uništeni „Čajavec“, „Fruktona“, „Mljekara“, „Kristal“, „Unis“, „Cvjećar“, „Jelšingrad“, „Kosmos“, „Kožara“, „Jadranka“, Zavod za izgradnju Banja Luka, „Incel“, „Metal“, „Stočar“ a medju zadnjim i ”Tvornica duhana” … Hiljade radnika je ostalo bez posla, sudski sporovi za naplatu potraživanja traju i danas, a u pojedinim slučajevima su bili uključen ili su uključeni i dalje i sudovi. Pojedina preduzeća su prodana ispod svake cijene. „Vitaminkin“ kapital je procijenjen na 16,4 miliona KM, a samo preduzeće je prodano za 250.000 KM. „Fruktona“ je vrijedila 5,1 miliona KM, a prodana je za 25.000 KM. „Mljekarska industrija“ je prodana za 500.000 KM, a njen kapital je iznosio 7,2 miliona KM. Ništa bolje nije prošao ni „Čajavec – Sistemi upravljanja“, čiji je kapital procijenjen na 6,3 miliona KM, a prodan je za 100.000 KM. Prodajom ovih preduzeća uništene su stotine radnih mjesta: „Incel“ je sa 5.000 radnika pao na 30, „Čajavec“ sa 6.000 samo na sedam, dok je „Mljekara“ ostala bez ijednog radnika.

U nastavku se ruiniranje banjalučkog imidža nikad nije ni zaustavilo. Ono je  grubo narušeno i juna 2001., prilikom postavljanja kamena temeljca za obnovu džamije Ferhadije minirane 7. maja 1993. Dok su autobusi gorili u plamenu,  demonstranti su salvama kamenja i cigli gađali sve okupljene ispred zgrade Islamske vjerske zajednice, pri čemu je svaki pogodak ljudske glave bio burno pozdravljen. Slike divljanja obišle su cijeli svijet a njihovo divljanje plaćeno je životom Murata Badića iz Cazina.

Agonija kroz koju prolazi moj rodni grad, će bez sumnje nastaviti shodno nedemokratskom karakteru gradskih i entitetskih  vlasti. Tamo još uvijek sijede ljudi koji se po svojim političkim uvjerenjima puno ne razlikuju od presuđenog ratnog zločinca Radoslava Brđanina, vodeće  političke ličnost u tadašnjoj  Autonomnoj regiji Krajina, poznatom po izjavi ”kako Banjaluka ne smije imati više od dva posto ne-Srba, a u to ime ne treba bježati ni od ubijanja”.

Slučaj ”Dragičević” je poslednji slučaj daljeg urušavanja imidža grada Banjaluke u kome je pravda zamjenjena pendrek nepravdom. Kako reče jedan moj prijatelj ”danas je biti čestit Srbin u Banjaluci isto što i biti nesrbin 1992.!”

Praviti se lud ima svoju cijenu!  Živimo u vremenu ”pojeftinjenja” ljudskih života u kome smrt ne pogađa političare već obične smrtnike!