Asim Mujkić: S onu stranu pravde i nepravde

Izdvajamo

• Zločini u BiH su prenošeni gotovo uživo postajući neoborivom činjenicom savremenog globalnog političkog, kulturnog i filozofskog imaginarija. Ono što bi se u nekim drugim ranijim okolnostima prešutno prihvatilo kao datost i faktično stanje nikako da zašuti u Bosni, da se stavi točka, da se kaže 'šta je bilo bilo je', idemo dalje. Teška sjena zločina i njeno razvlačenje pameti ima i drugu stranu. Tvorci etnički čistih prostora ne mogu legitimirati svoje udružene zločinačke projekte unutar vladajućeg liberalno-demokratskog imaginarija (otuda tračak nade za njih u recentnim populističkim desničarskim šovinističko-nacionalističkim previranjima u Europi i fašističkim tendencijama čiju pobjedu željno iščekuju) dok se pitaju, kao što vjerujem da se Radovan Karadžić u osami svoje zatvorske ćelije već više od desetljeće pita, kako ne možemo mi ono što su drugi mogli prije nas. O čemu se tu radi?

Povezani članci

• Predrag Lucić: Kolinda, pazi – Pazin!
• 25 godina od zločina u Kukurovićima
• Promocija nove knjiga Aleksandra Hemona: “Moji roditelji: Uvod”
• Oligarh Dostojevski
• Parezija
• NAROD NA KIŠI

Prof.dr. Asim Mujkić – foto šg

Unatoč zločinačkim projektima nametanja uniformnosti, Arendt je ubijeđena da je „heterogenost zemaljske populacije bespovratan uslov svakog društvenog i političkog života“. Neuvažavanje te filozofske činjenice besprizorno je nasilje i jedino nasiljem može biti održavano. Arendt je, kako navodi Butler, eksplicitna: „oni s kojim nastanjujemo zemlju dati su nam prije svakog izbora i prije svakog društvenog ugovora koji možemo sklopiti“. Utoliko je zločin protiv pluralne i heterogene BiH teži i predstavlja duboko anticivilizacijski čin.

U svojoj knjizi „Ključ kuće moga komšije“ Elizabeth Neuffer kaže: „Pravda nije samo sudska presuda, ona je također i jedno lično putovanje. Kada ljudi kažu da žele pravdu nakon rata, ono što stvarno žele je da smognu snage da smire duhove svoje prošlosti, da se rasterete svoje krivnje, da otkriju istine koje žele znati“ (xvii). Takve želje su, prema mišljenju autorice odraz „jedne duboke unutarnje ljudske potrebe za nekom vrstom svođenja računa“ (xiv). Na žalost, u današnjoj BiH pravda čak nije ni ‘samo’ sudska presuda. Tako su sve sudske presude za ratne zločine u BiH ovdje doživjele svoju političku instrumentalizaciju rezultirajući u monstruoznim samoviktimizirajućim konstrukcijama koje su pogonsko gorivo etnonacionalizma. Na taj način pravda se pervertirala, s jedne strane, u domen subjektivnog osjećaja (ono što je meni pravedno nije pravedno tebi, svako je u svom osjećaju ‘u pravu’), te, s druge strane, u domen etnopolitičkih mobilizacija (sud je cijeli jedan narod ovom presudom stavio na optuženičku klupu). Valjda u duhu savremenoga doba ‘bosanskohercegovačka pravda’ postala je neka vrsta ‘fake news’ odnosno ‘fake justice’. Namjesto smirenja duhova svoje prošlosti, političke elite opstaju na vlasti tako što stalno te duhove uzburkavaju. Namjesto da se stvore uslovi da se ljudi rasterete svoje krivnje, oni se drže u stalnoj napetosti nametnute lažne kolektivne krivnje pa se govori: „bilo je takvo vrijeme; da mi nismo njih oni bi nas“, to što je zadesilo ‘vas’ ovdje, ‘nas’ zadesilo tamo (iz svjedočenja A. Đulića, 2019) i slično.

Ovaj, na prvi pogled zdravorazumski i pomirujući stav koji počiva na nekom perverznom poimanju reciprociteta u zločinu ne samo da empirijski ne može biti tačan (ne postoji mogućnost da na dva mjesta u isto vrijeme bude ubijen isti broj ljudi istog profila), nego je besprizorno nemoralan u svojoj intenciji da se rezultati zločinaštva prihvate kao takvi, kao nešto, istina nelagodno, ali ‘prirodno’, čak kao proizvod neke normalne recipročne reakcije. Taj stav isto tako otkriva da je onaj koji ga izgovara svjestan svog vlastitog sudjelovanja u tome bilo aktivno, kao vinovnik zločina (ubistvo, pljačka komšijine imovine) bilo pasivno (kao posmatrač koji zna da to što se dešava – da naprimjer komšija nestane preko noći – nije uredu i slično, ali ‘šta ja tu mogu’). Na kraju, cijeli poredak etnonacionalizma koji je ratom i zločinom uspostavljen u BiH upravo opstoji zahvaljujući sistematskom sprečavanju da se otkriju i kažu istine, pa se i istina kao i pravda privatiziraju i postaju samo subjektivne istine, jedne među brojnim drugim, ‘jednako vrijednim’ istinama. Ljudi su prepušteni sebi da se nose s tim teretom dijeleći ga s drugim, isto tako marginaliziranim pojedincima. Slobodanka Komljenac Macanović čiji su roditelji smaknuti na Kazanima to opisuje na sljedeći način: „Život ide dalje, već je trivijalno postalo govoriti ‘možeš oprostiti zaboraviti ne možeš’. Ja više uopšte ne gledam političke emisije, ne mogu gledati iskopavanja, kosturnice, identifikacije. Moja drugarica s kojom svakodnevno pijem kafu je silovana u Višegradu, a sina su joj zaklali na njene oči, muža su joj ubili. Nas dvije zajedno sjedimo i zajedno tugujemo. Upoznali smo se kupujući cigare na trafici i danas se sasvim normalno družimo. Njezina suza ima veću težinu nego moja, jer ona je dijete izgubila. Često kada razmišljam kažem, ako je već život trebao nekoga da mi oduzme bolje da mi je oduzeo roditelje nego dijete. Obilježja moraju postojati kao i sjećanje na sve nevine žrtve rata. To sjećanje mora da se njeguje i postoji ali treba se okrenuti životu. Okrenimo se živima. Ja moje ne mogu vratiti ali daj da mi unuke imaju budućnost“. Ali, kamo sreće da ovakav ‘marginalizirani’ i subjektivizirani pristup koji se razvija zajedno sa novim tipom solidarnosti među samim žrtvama dospije na razinu javnog diskursa. Njega budno čuvaju etnonacionalni viktimolozi.

Njihova pervertirana pravda neće nikada rezultirati zadovoljenjem „jedne duboke unutarnje ljudske potrebe za nekom vrstom svođenja računa“ već stalnom proizvodnjom duboke unutarnje ljudske zebnje da neko pravo svođenje računa, neki konačni obračun ‘tek predstoji’. Namjesto iskrene i sistematske osude udruženog zločinačkog pothvata u cjelosti, u optici ovako pervertirane pravde, taj se pothvat iskreno i sistematski pokušava normalizirati u izjavama i postupcima dobrog dijela političkih subjekata u BiH. U odsustvu boljeg izraza taj proces pervertiranja pravde nazvao bih riječima koje s početka rata izrekao đeneral Ratko Mladić dok je zapovijedao granatiranje ‘Velušića’: Razvucite im pamet njihovu!

Baš ta fraza je imperativ domaće etnopolitike uopće i koncepcije ‘fake justice’ na kojem ona želi izgraditi svoju političku zajednicu: svakodnevno djelovati u cilju proizvođenja ‘nemogućnosti’ Bosne (Kecmanović), da je ona neodrživa patnja za sve ljude koji u njoj žive; svakodnevno opstruirati funkcioniranje njezinih rijetkih institucija na što se potom treba pozivati kao na neoboriv dokaz o njenoj nemogućnosti, ukratko stalno ‘im razvlačiti pamet’, proizvoditi apatiju, beznađe, bezizlaznu situaciju. Kada nacionalni ideolozi hoće ‘dokazati’ kako je BiH ‘nemoguća država’ i nemoguće društvo, u stvari hoće se reći sljedeće: BiH društvo i država je nemoguća jer nije homogeno etno-nacionalno društvo, da ono nije etnički dominantno i uniformno društvo čija bi nacionalna država politička artikulacija, odnosno teritorijalni izraz; da je mononacionalna država jedina forma opstojanja političke zajednice danas. Taj politički jezik počiva na zločinu protiv društvenog pluraliteta – koji se propagandistički prikazuje kao nešto vještačko i lažno, nametnuto – zločin je to protiv sofisticirane kompleksnosti različitih identiteta i životnih formi čije međusobne interakcije čine jedno društvo, i to bilo da se taj zločin odvija uz pomoć oružane sile i fizičkog istrebljenja, bilo da se odvija uz pomoć administrativno-institucionalnih represivnih i mreže ideološko-propagandističkih mjera. Uostalom, moderna povijest Europe, uglavnom je povijest baš takvih državotvornih procesa koji su bili kombinacija oba pristupa. Balkanski ratovi, kako oni s početka, tako i oni s kraja 20. stoljeća, dva svjetska rata – da se zadržimo samo u Europi – bili su u svojoj srži nacionalistički ratovi. Stupanj destrukcije, nedužne žrtve koje se broje u desetinama miliona, nepojmljive dimenzije etničkih preseljenja i uništenih života i perspektiva koje su rezultat tih procesa trebalo bi biti dovoljno da se nacionalizam kao takav izopći kao zločinački. Ali ne, njegovi đavolji advokati nas uvjeravaju kako ipak postoji neki ‘dobri’ nacionalizam (legitimna težnja ovog ili onog naroda za svojom državom gdje će biti svoj na svome) i ‘loši’ (koji poseže za tuđim, fašizam itd.). Povijest pokazuje da je uloga zločina u oblikovanju nove etnonacionalne zajednice konstituirajuća i presudna. Zalog njezine otrovne budućnosti počiva na ratom nametnutom perverznom nacionalnom bratstvu u koje su pripadnici naroda, ne inicijalno svojom voljom, uvučeni nakon što su počinjeni prvi zločini i prosuta ‘prva krv’ obično od paravojnih plaćeničkih formacija iz vana.

Ali, upravo primjer Bosne pokazuje da je danas zasnivanje uniformne etnonacionalne zajednice upitno kao nikada do sada. Naši nacionalisti možda nisu ‘imali sreće’ kao neki utemeljitelji država prije, čiji su zločini ostali u tamnim hodnicima nepisane historije, u sjeni historijskih udžbenika pobjednika ili u sjeni geostrateških previranja Hladnoga rata. Kako je u sjeni holokausta rasla svijest o ljudskim pravima, širio se nezaustavljivo i senzibilitet prema patnji drugih, ljudskih bića čija imena nismo u stanju niti izgovoriti, u čemu su prednjačili progresivni mediji i intelektualci. Zločini u BiH su prenošeni gotovo uživo postajući neoborivom činjenicom savremenog globalnog političkog, kulturnog i filozofskog imaginarija. Ono što bi se u nekim drugim ranijim okolnostima prešutno prihvatilo kao datost i faktično stanje nikako da zašuti u Bosni, da se stavi točka, da se kaže ‘šta je bilo bilo je’, idemo dalje. Teška sjena zločina i njeno razvlačenje pameti ima i drugu stranu. Tvorci etnički čistih prostora ne mogu legitimirati svoje udružene zločinačke projekte unutar vladajućeg liberalno-demokratskog imaginarija (otuda tračak nade za njih u recentnim populističkim desničarskim šovinističko-nacionalističkim previranjima u Europi i fašističkim tendencijama čiju pobjedu željno iščekuju) dok se pitaju, kao što vjerujem da se Radovan Karadžić u osami svoje zatvorske ćelije već više od desetljeće pita, kako ne možemo mi ono što su drugi mogli prije nas. O čemu se tu radi?

Hannah Arendt je među prvima koja je filozofski razobličila zločinačke projekte ove vrste. I sama žrtva nacističkog etničkog čišćenja i genocidnog hipernacionalističkog projekta sročila je ubojiti kritički okvir za njegovo razumijevanje i borbu protiv njega koga ću nazvati antigenocidnim moralnim imperativom. On glasi: Kohabitacija je preduslov bilo kakvog političkog života, dakle imamo obavezu da živimo s onima čije postojanje zatičemo svojim rođenjem. Odnosno, kako navodi Judith Butler (Judith Butler, Notes toward a performative theory of assembly, 2018), prema H. Arendt, „niko nema prerogativ da izabere s kim će nastanjivati zemlju“. Ako pak, poput nekih nacionalnih političkih elita u zemljama bivše Jugoslavije, za tim prerogativom posegnemo, onda neizbježno dospijevamo u situaciju da budemo oni koji će „odlučivati koji dio čovječanstva može, a koji ne može živjeti“ tu s nama. To se kao „prerogativ genocida“ protivi elementarnoj pluralnoj logici života po kojoj je nastanjivanje na zemlji nešto što ne možemo birati i upravo je ta činjenica za Arendt sami uslov našeg postojanja kao etičkih i političkih bića. Bez te heterogenosti života koji ne možemo birati, nema nikakvog pravog izbora i nema nikakve stvarne slobode (nešto poput nacističke Njemačke). Unatoč zločinačkim projektima nametanja uniformnosti, Arendt je ubijeđena da je „heterogenost zemaljske populacije bespovratan uslov svakog društvenog i političkog života“. Neuvažavanje te filozofske činjenice besprizorno je nasilje i jedino nasiljem može biti održavano. Arendt je, kako navodi Butler, eksplicitna: „oni s kojim nastanjujemo zemlju dati su nam prije svakog izbora i prije svakog društvenog ugovora koji možemo sklopiti“. Utoliko je zločin protiv pluralne i heterogene BiH teži i predstavlja duboko anticivilizacijski čin.

Koji bi, u skladu s učenjem Hannah Arendt, bio civilizacijski odgovor koji bi ujedno dao žrtvama zločina glasa i izveo ih iz lične, subjektivne sfere? To samo mogu biti politike i institucionalni okviri koji počivaju na neizabranom karakteru kohabitacije u pluralitetu, heterogenosti. Judith Butler zaključuje: „moramo osmisliti institucije i politike koje aktivno čuvaju i učvršćuju neizabrani karakter pluralne kohabitacije otvorenog kraja. Ne samo da živimo s onima koje ne biramo i s kojima nemamo osjećaja neposrednog zajedničkog pripadanja, nego smo obavezni očuvati te živote i pluralnost otvorenog kraja“, ili prema riječima druge autorice, Marthe Nussbaum, moramo shvatiti „kako grupna mržnja može biti umanjena društvenim naporima i institucionalnim dizajnom“ (Martha Nussbaum, The monarchy of fear, 2018). Niko naravno ne sprečava bilo koga da se identificira s ovom ili onom grupom, ovim ili onim narodom, to je, na kraju priroda našeg društvenog bića, ali civilizacijski imperativ nam nalaže da neki „komunitaristički razlog za pripadanje može biti opravdan samo pod uslovom da je potčinjen nekomunitarističkom suprotstavljanju genocidu“ (odnosno suprotstavljanju stavu da oni koji našoj zajednici ne pripadaju ne treba da žive ili da budu tu s nama). Udruženi zločinački pothvati etnički čistih prostora koji su 1990-tih razarali Bosnu i čije današnje nepriznavanje u značajnoj mjeri oblikuje našu političku zajednicu nisu položili taj ispit i ne mogu biti opravdani nikakvim razlogom. Naša je obaveza, tome nasuprot, riječima Butlerove, „živjeti u političkoj zajednici koja utemeljuje jednakost za stanovništvo koje je nužno i bespovratno heterogeno“. Samo takav okvir dopušta ono za što se zalaže Hannah Arendt, pravo da se imaju prava koje je po njenom mišljenju, u stvari, pravo na relevantno političko pojavljivanje. Rehabilitacija društvenog pluraliteta i heterogenosti i pravde su neodvojivi.