MAHIR RAKOVAC U RALJAMA VIRTUALNOG SVIJETA

Autor/ica 👤tačno.net 22.1.2016. u 11:47

Povezani članci

Potaknuti vjerovatno dobrim namjerama, ljudi su na socijalnim mrežama emotivno reagirali na Mahirovo samoubistvo i ono što mu je prethodilo. Društvene mreže, odnosno Facebook, imaju tu karakteristiku da na njima i najbolje namjere ubrzo skliznu u lošu izvedbu i još gore posljedice

Piše: Amer Tikveša, analiziraj.ba

Na dvije Facebook grupe: “Pravda za Mahira” i “RIP Mahir Rakovac” moguće je naći doslovno sve medijske sadržaje u vezi sa smrću Mahira Rakovca. Također i najrazličitije vrste komentara koji pokrivaju cijeli spektar odnosa prema događaju.

Obje grupe napravljene su s ciljem da se pronađu odgovorni za Mahirovu smrt, ali da se nađe i rješenje kako se slični događaji ne bi ponavljali. Međutim, osim deklarativnih istupanja i želje da se to zaista desi, u diskusijama je teško naći istinski konstruktivne ideje.

Tome nisu krivi samo komentatori. Njihove reakcije su uslovljene medijima i samim tim teško da mogu biti konstruktivne. Mediji, jednostavno, ne daju materijal za konstruktivno razmišljanje i djelovanje. Recimo, u najvećoj mjeri mediji su koristili u emotivnom smislu najviše involvirane ljude: majku, očuha i oca. Pri tome, između oca s jedne te očuha i majke s druge strane, postoje tenzije pa se Mahirov slučaj gubi u bračnim razmiricama. Od samoubistva za čiji se glavni motiv, prema tvrdnjama majke i očuha, uzimalo vršnjačko nasilje, došlo se do optužbi da su za Mahirovu smrt krivi majka i očuh te razvod. Naime, to su indirektne optužbe oca koje je kao takve interpretirao dobar dio javnosti te zauzeo određenu stranu. Majka je na to odgovorila i sva se priča kanališe u tom pravcu, ko je od njih dvoje više u pravu te ko više pati.

Presumpcija nevinosti

Prije istupa oca u javnosti, bilo je slično, samo što je bilo lakše izabrati stranu. Glavni oponenti bili su opet majka i očuh na jednoj, a škola Bosna Sema, u kojoj je Mahir trpio navodno vršnjačko zlostavljanje, te tranzicijska elita generalno, na drugoj strani.

Naravno, ogromna većina pozicionirala se na stranu majke i očuha. Stav druge strane bilo je naprosto nemoguće zauzeti. Jednostavno, druga strana nije učinila ništa da postane uvjerljiv akter javnog govora. Koristeći maksimalno presumpciju nevinosti dok se ne dokaže suprotno, oni su se sporadično oglašavali, isključivo protokolarno i bez ubjedljivih argumenata u svoju korist, tako da su javnost više iritirali nego pridobijali.

Subjekti javnog govora, oni koje javnost prepoznaje kao bitne i čiju stranu zauzima, ostali su majka, očuh i otac.

Te tri osobe jesu medijski važne, međutim, više je od mjesec dana nakon Mahirove smrti, a primat u javnosti nije preuzela struka. Ljudi koji se kroz komentare uključuju u slučaj pozicioniraju se u odnosu na događaj isključivo na emotivnoj ravni. Ta emotivna ravan varira od empatije do ostrašćenosti i huškanja. Može se reći da su u svojoj tuzi to troje ljudi ostali dostojanstveniji od velikog broja komentatora na Facebooku i na portalima. Očuh i majka su rekli, recimo, da bi mogli halaliti navodnim zlostavljačima ukoliko bi se ovi pokajali.

Otac u potpunosti istragu prepušta policiji kad je u pitanju navodno vršnjačko zlostavljanje kao uzrok samoubistva njegovog sina. On u to čak i sumnja.

Pojedinci, međutim, otvoreno pozivaju na linč. I sada se na grupi “RIP Mahir Rakovac” može naći spisak imena maloljetne djece, njih šestero, koji su navodno Mahira zlostavljali. Ide opšta satanizacija djece koja nema opravdanje čak i da im se dokaže zlostavljanje. Ne vidi se da su kod vršnjačkog nasilja i žrtva i zlostavljač ustvari lice i naličje te pojave. I jedan i drugi su žrtve nasilja jer ih nasilje dehumanizira. Nasilnik žrtvu nastoji uniziti ispod ljudskog nivoa, ali nasilje i njega stavlja van ljudskosti jer neljudski se odnosi spram ljudi. U tom smislu, krene li ih javnost dehumanizirati, oni će biti najvjerovatnije doživotno za društvo izgubljeni. O tome se, međutim, ne govori. Nedostatak strategije prevencije vršnjačkog nasilja kao da nije problem ili se za takvo nešto uopšte ne zna. Takve strategije nema, niti ima pouzdanih statističkih podataka o vršnjačkom nasilju te njegovim motivima i vrstama. Bez kakve-takve pouzdane statistike, i strategija je nemoguća.

Samoubistvo kao tema

Suicid također nije relevantna tema ni za medije ni za komentatore. Ne postoji u BiH također nikakva strategija za prevenciju suicida kao ni pouzdana statistika.

Naprimjer, posljednji podaci Svjetske zdravstvene organizacije o broju samoubistava u BiH odnose se na 2014. godinu. Kažu da se na 100.000 ubilo njih 10,8. S obzirom da ne znamo koliko imamo stanovnika, teško je ovaj procent pretvoriti u broj. Kad je u pitanju 1991. godina, tu su konkretniji, kažu da je u BiH suicid počinila 531 osoba. Ipak, uzmemo li broj stanovnika BiH prema zadnjem popisu, iz 1991., i pretpostavimo li da se broj nije drastično mijenjao, doći ćemo do približno jednakog broja samoubistava. I sumnja je tu. Kako to da nakon rata i u toku 20-godišnje tranzicije, s tolikim gašenjem firmi, padom životnog standarda broj samoubistava ostane gotovo isti?

Bosanskohercegovačke agencije za statistiku ne prate samoubistva, bar sudeći po njihovim internet stranicama. Kad su u pitanju statistike o zdravstvu, agencija na nivou BiH, kao i Federalni zavod za statistiku o tome ne daju podatke putem weba. Tek republičkosrpski zavod u biltenu za 2015. ima zdravstvo, ali s uopštenim podacima o broju bolničkih ustanova, kreveta, zaraznih bolesti i sl. Bez uklona na mentalno zdravlje, broj suicida te njihovih uzročnika.

Sve navedeno je jedan od uzročnika zašto nemamo nikakvu strategiju prevencije suicida. Ona bi bila neophodna u školama jer je tinejdžerska dob jedna od najosjetljivijih kad je suicid u pitanju. O tome se u javnosti malo govori. Facebook profili i komentatori po portalima ne zadiru ni u šta relevantno, jer im to mediji kao sadržaje ne plasiraju. Činjenica jest da navedeno troje sagovornika imaju itekako i racionalnih iskaza, ali novinari insistiraju na efemernim stvarima.

Naprimjer, majka Mahira Rakovca, Alisa Mahmutović, za portal Source.ba kaže kako ona i njen suprug Dubravko Lovrenović imaju namjeru pokretanje fondacije koja bi prevenirala vršnjačko nasilje. Dalje ništa o tome. Novinar N. P. nastavio je pretežno s pitanjima o biološkom Mahirovom ocu te njegovim optužbama na račun majke i očuha.

Da ne govorimo o tome kako nema dovoljno relevantnih izjava pedagoga, kriminologa, psihologa, psihijatara, a pogotovo da nisu u centru medijske pažnje. Dakle, javnost nema šta usmjeriti na konstruktivan način. Pritisak koji se stvara kroz emocije, ostrašćenost i huškanje možda može ubrzati istragu u slučaju Mahir Rakovac, ali riješiti problem ne može. Radi se o pritisku koji se ne može smatrati racionalnim, a pogotovo ne sistematičnim.

Ispravna odluka Slobodne Bosne

Ovdje treba izdvojiti primjer portala Slobodna Bosna, gdje su odlučili da do okončanja slučaja ne izvještavaju o istom. Kao razloge su naveli: interes svakog djeteta, dignitet dječaka Mahira te interes istrage. Tekst ima tri komentara, a dva su usmjerena protiv novinara i odluke.

U Slobodnoj Bosni su u pravu. Ovo što se dosad uradilo, nije dalo pravilnu sliku Mahirove ličnosti. To nije dijete koje je samo patilo, a imamo sliku nekog konstantno zlostavljanog i ubačenu sumnju da se to radilo s više strana. Sve bez konkretnih dokaza. Njega se mora ostaviti na miru ili o njemu pričati, ako to javnost baš mora, s poštovanjem, bez insistiranja na slikama nasilja koje se navodno na njemu provodilo. Ovo sve nije ni u interesu ostale djece koja se u vezi s Mahirom spominju. Šta, naprimjer, ako neko dijete pod pritiskom javnosti da je zlostavljač počini isto što i Mahir? Da li je time riješen problem?

I sve u konačnici utiče i na istragu koja je doslovno rastrzana kvazidokazima javnosti.

Sve ovo morali su imati u vidu i mediji i osnivači online grupa podrške Mahiru i njegovoj porodici. Nažalost, nisu.