I BI 11. JULI: PIJETET, INSTALACIJE I FASHION TRIBUTE

Povezani članci

• KOME TREBA NOVO KOVANJE RATA?
• AL JAZEERA I N1: DOBRI DNEVNICI, REZULTAT VISOKIH PROFESIONALNIH STANDARDA
• ZAŠTO NE OSJEĆAMO JAVNI RTV SERVIS KAO SVOJ?
• FTV I BHT: KAD POLITIČARI PROLUPAJU
• JAVNI INTERES: OBJAVITI ILI NE OBJAVITI?
• HAYAT I TV1: MNOGO SAOPŠTENJA, NEDOVOLJNO ISTRAŽIVANJA I PRAVIH PITANJA

Svake godine ista priča. Srebrenica je neugodna i, nakon nekoliko dana, posve potrošena tema. Godišnjica genocida prilika je za dostojanstvene žurnalističke priloge, s jedne strane, i neukusne političko-modno-artističke manipulacije, s druge

Piše: Emina Žuna, analiziraj.ba

Medijsko izvještavanje o komemoraciji žrtava srebreničkog genocida, 11. jula, iz godine u godinu postaje sve više šablonsko. Sve počne dva-tri dana ranije, kada se prave novi videoprilozi ili iz arhive vade stari, objavljuju manje ili više emotivno potresni tekstovi, subjektivni ili više analitičko-neutralni stavovi različitih autora o genocidu ili nekom njegovom aspektu.

Pronalaze se svjedoci koji su i sami objavljivali svjedočanstva o Srebrenici i s njima se rade intervjui u kojima se podsjeća na njihovo iskustvo. Pruži se prilika i nekoj srebreničkoj majcida s gledateljima/čitateljima podijeli svoju bol i sliku ubijenih sinova/muža/rođaka, a obavezno se osvrne i na Marš mira i neke njegove učesnike, naročito ako se radi o javnim ličnostima. Onda, na dan komemoracije, javni servisi emituju snimak dženaze, obraćanje političkih i vjerskih zvaničnika, slušamo Srebrenički inferno, a priliku da nešto kaže dobije i neki potomak žrtve ili Majka.

Povratak u kolotečinu

Dakle, nema sumnje da se mediji svesrdno potrude da publici gladnoj sapatništva i emotivnog pražnjenja u trajanju od jednog dana ponude dovoljno materijala – barem je tako u većem bh. entitetu.  A onda, nakon što se u zemlju spusti i posljednji tabut, a zadnji preostali učesnik Marša mira ili strani novinar napusti Srebrenicu, sve utihne i vrati se u kolotečinu. I tako do sljedeće godine. Najveću novinu svaki put predstavljaju broj i imena žrtava koje će se te godine ukopavati.

Međutim, i pored već utvrđene forme medijskog izvještavanja, svake godine su prisutne i varijacije. Radi se o manjim ili većim popratnim događajima, ili nekim medijskim inovacijama. Tako je ove godine, naprimjer, Holanđanka Monique pronašla dječaka za kojim je tragala, a portal Radio Sarajevo nam je sastavio jednominutni video o putu Sarajevo-Srebrenica, šta god to značilo!? Prošle godine je, podsjetimo se, najveću sporednupažnju izazvalo kamenovanje Vučića, dok su ove godine dominirali angažirani instalacijski i marketinški performansi.

Zbog jednog od njih, Srebrenica se u medijima ove godine pojavila nešto ranije, već krajem juna. Radi se o projektu Fikreta Hodžića, estradnog novinara s Hayat TV, koji je inače o srebreničkoj tragediji napisao knjigu i promovisao je po cijelom svijetu. Hodžiću je otac ubijen u Srebrenici i on sam je pretrpio progon, ali je ovaj put došao na ideju da motive srebreničkog stradanja predstavi na odjeći u okviru modne linije koju je pokrenuo. Tako su srebrenički cvijet i broj ubijenih predstavljeni na stilizirane, fashion načine, da bi postali vizuelno što privlačniji, i stavljeni na majice koje su koštale 25 KM. Očekivano, ovaj je potez naišao na oštre reakcije javnosti, iako se idejni tvorac nije posramio i povukao, nego se branio na način koji bi se mogao predstaviti kao: otkud nekome pravo da njemu kao djetetu šehida osporava pravo na sopstvenu tragediju, koju on izražava kroz vlastiti komercijalni brend?

Drugi primjer je instalacija postavljena neposredno pred komemoraciju ispred BBI centra, a djelo je Anti-Dejton grupe. Predstavlja Republiku Srpsku kao masovnu grobnicu da bi se ukazalo da se radi o tvorevini nastaloj na genocidu koji se nije desio samo u Srebrenici nego i  u cijelom RS-u, kako ističe osnivač Nihad Aličković. Suvišno je isticati koliko je to loše tempirana i neukusna ideja koja je umjesto odavanja počasti stradalim, opravdano izazvala posve suprotan efekat, izazvala tenzije i bila povod za dalje utvrđivanje političkih negiranja i relativizacija ovog datuma. Dragan Bursać je povodom nje, kao i povodom Hodžićeve majice, imao jednu od najbržih i najboljih reakcija, poentirajući: “Ovaj zaista blentav performans u pokušaju svima je zorno prikazao kako se nacionalizam nacionalizmom hrani. Ovi, hajde da ih nazovemo ‘antidejtonaši’, pokazali su svijetu kako se čini usluga svakom bradatom četniku, svakom srpskom separatističkom političaru.”

Vrijedi spomenuti i “performans” koji se desio u Zenici, a u kojem je na slikovit način predstavljeno odvajanje dječaka od majke uz njegov povik “majko!”. Iako nema problematičnih implikacija kao prethodno spomenuti, valja se zapitati koji mu je smisao (estetskog i umjetničkog nema) i zar nisu dovoljni toliki stvarni primjeri i svjedočanstva kojima smo izloženi ovih dana, da bi nam trebalo još jedno takvo realistično uprizorenje kako bi u nama proizvelo emociju?

Svijetli primjeri

Srećom, i ove godine je bilo svijetlih primjera i kvalitetnih doprinosa. Kao autorica ovog teksta, dajem si za pravo selekciju highlights poteza i tekstova koji su obilježili ovogodišnju komemoraciju. Iako nije direktno vezano za godišnjicu, čini mi se bitnim istaknuti ovogodišnje izdavanje romana Ivice Đikića “Beara”, koji se bavi Srebrenicom i odgovornošću za genocid, jer predstavlja najvredniji dosadašnji literarni doprinos temi. Vrijednim mi se čini tekst “Poštujmo tišinu” Aleksandra Trifunovića jer pravi jednostavan historijski uvid u našu situaciju u vezi s prihvatanjem odgovornosti i poštivanjem žrtava. Potom su na portalu Radija Slobodna Evropa objavljene fotografije žrtava koje su prikupiliSadik Salimović i Dženana Halimović, što je sjajan, svake hvale vrijedan projekat jer nam dosadašnjem broju ili imenu daje konkretno ljudsko lice žrtve i sve čini bližim i potresnijim.Nemanja Stjepanović je na Peščaniku objavio odličan tekst “Govor budućeg predsednika Srbije 11. jula u Srebrenici”, u kojem je predstavio kakav bi taj govor trebao biti da bi mogli krenuti dalje, a portal Media centra predstavio je prošlogodišnji intervju Bore Kontića sHasanom Nuhanovićem, “Mehanika fluida”, koji vrijedi reprizirati svake naredne godine. U Mostaru je upriličen skok bez aplauza sa Starog mosta, a Žene u crnom su opet izvele performans ispred Parlamenta u Beogradu. Ćamil Duraković je podsjećao da u Srebrenici neće biti sahranjeni Bošnjaci, nego ljudi, a predstavljena je i Hadžira Hodžić, koja je izgubila tri sina i kćer, u tekstu odličnog naslova: “Ne znam za dunjaluk, ali meni je svaki dan 11. juli”. Upoznali smo i Ramiza Nukića, koji je sam u proteklih 15 godina pronašao ostatke preko 200 Srebreničana, a Srđan Šušnica je za Al Jazeeru dao sjajan komentar.

Vjerovatno ovim nisu obuhvaćeni svi ovogodišnji kvalitetni osvrti i potezi, a njima svakako treba pridodati i reakcije koje se protive negativnim primjerima spomenutim na početku, upozoravaju na politizaciju, kič i manipulaciju žrtvama.

Ignorisanje i politizacija

Naravno, ništa od ovoga ne važi za portale RS-a. Dok srbijanski portali uredno izvještavaju okomemoraciji, a Žene u crnom i ove godine javno izražavaju svoju podršku Srebrenici, na portalima Republike Srpske je prisutno negiranje, komemoracija se tek uzgredno spominje ili posve ignoriše. Na Glasu Srpske se stiče utisak da je 11. juli poznatiji zbogprošlogodišnjeg napada na Vučića i činjenice da “napadači” za ovakvo teško krivično djelo još nisu otkriveni, a komemoracija se, istina, spominje, ali u vijesti koja bi bila savršeno neutralna i informativna da je ne kvari to što se navodi da su bile prisutne i zastave “tzv. Armije BiH”. Zanimljivo je i da se isti dan koristi da bi se podsjetilo na pobijene Srbe u Podrinju koji zaslužuju pravdu i vječno sjećanje, bez da se isto prizna pobijenim Bošnjacima. Milorad Dodik opet koristi povod da negira genocid, uprkos Sudu i ostatku svijeta, podsjećajući pri tom na klasični primjer nestabilne osobe koja uporno živi u svom svijetu, bez obzira na realnost oko nje, dok portal Nezavisnih novina na dan pretrage, 11. jula, ne donosi apsolutno ništa o samoj komemoraciji i ukopu (osim Dodikovih komentara oJovanoviću i Majkama Srebrenice), pa se stiče utisak kao da se ništa od genocida nije ni desilo, što predstavlja savršen primjer medijske manipulacije i amputacije stvarnosti.

Do sljedeće godine

Na dan kad će izaći ovaj tekst, medijsko divljanje povodom Srebrenice će se skoro potpuno utišati. Ljudi će postati zasićeni temom i moguće da će mnogi zbog naslova ovog teksta odustati od čitanja. Srebrenica je neugodna i, nakon nekoliko dana, posve potrošena tema i rijetko ko ima strpljenja i živaca da se njome dalje bavi. Od toga u svakom slučaju nema interesa. I tako opet do nekog devetog jula 2017., kada će sve početi na manje-više isti način. Pravit će se šablonski prilozi, izvlačiti prošlogodišnji intervjui i tekstovi, pristupat će se temi po već utvrđenom receptu. Za očekivati je nove varijacije i moguće da ćemo i sljedeće godine svjedočiti nekoj (ne)uspješnoj instalaciji, a neki će angažovani umjetnik ili građanin, na račun Srebrenice, dočekati svoj trodnevni medijski publicitet. Nema baš nikakvog razloga da se nadamo priznanju genocida i drugačijem medijskom tretmanu iz RS-a i ovogodišnji primjeri su nam pokazali da se stvari mogu prije pogoršati nego što se može očekivati nešto bolje.

Sigurno će politizacije, kiča, manipulacije i vulgarnog i komercijalnog korištenja simbola srebreničkog genocida biti više u godinama koje će uslijediti, ali sve dok budu postojale ljudske reakcije, njihove osude, poziv na poštovanje žrtava i dostojanstvenu šutnju, ima mjesta za nadu.