DOSADNO PRAZNIČNO NOVINARSTVO

Povezani članci

• A ŠTA KAŽE VJEŠTAK: KOLIKE LI SU DUŠEVNE BOLI POLITIČARA?
• SAFF PROTIV AMERA TIKVEŠE: OPASNE UVREDE NOVINARSKIH AMATERA
• DNEVNICI RTRS-A: DRAGOCJENO SVJEDOČANSTVO O SUMRAKU PROFESIJE
• RTRS: U IŠČEKIVANJU PRESUDE KARADŽIĆU
• ATV SERVILNO, FACE NERAZUMLJIVO
• ATV I FACE TV: ŠTA (NI)SMO SAZNALI O MAKEDONIJI?

Foto: frontslobode.ba

Dan ustanka je u prijeratnoj BiH bio jedan od najznačajnijih praznika. Novinske stupce popunjavali su dosadni referati visokih partijskih funkcionera. Današnje vlasti i mediji nisu odmakli daleko

Piše: Dragan Golubović, analiziraj.ba

Ustanak naroda i narodnosti u Bosni i Hercegovini bilo je jedno od učestalijih pitanja na časovima (h)istorije u osnovnim školama u Bosni i Hercegovini prije 1990. godine. Na postavljeno pitanje učenik i učenica su do u detalje trebali da opišu šta se sve dogodilo tog 27. jula 1941. godine u Drvaru. Kao i ko su nosioci ustanka protiv fašističke Njemačke i Nezavisne Države Hrvatske.

Danas će se rijetki, osim historičara ili onih s dobrom memorijom, sjetiti detalja koje smo nekada učili − imena organizatora otpora poput Ljube Babića, Osmana Karabegovića,Milutina Morače, Josipa Mažara Šoše i drugih. Kako bi osvježili sjećanje o tome šta se dogodilo tog 27. juna 1941. godine u Drvaru, trebamo zaviriti u knjige poput zbornika radova pod nazivom Drvar: Sjećanje učesnika 1941-1945. Ovaj dio naše historije reducirano je predstavljen u današnjim školskim udžbenicima, a u medijima skoro pa da ga i nema. Jedan od aktera ustanka, Ljubo Babić, u autorskom tekstu Pripreme za ustanak u drvarsko-grahovskom kraju, koji je objavljen u pomenutom zborniku, svjedoči o ustanku u BiH. Odluka o ustanku donesena je u noći s 26. na 27. juli. Osim svjedočenja da su u toj akciji oslobođeni Drvar, Bosansko Grahovo i Oštrelj, u tekstu nalazimo podatak da je ustanak, zapravo, započeo prije nego je to bilo planirano. Razlog tome su trojica “samovoljnika partizana” koji su na putu Oštrelj-Drvar iz zasjede likvidirali domobranskog majora. Strahujući da bi ustaške i žandarmerijske jedinice mogle dobiti pojačanje, čelni ljudi Drvarskog odreda odlučili su pokrenuti akciju bez saglasnosti više komande. I tako je započela oružana borba za oslobođenje zemlje koja će trajati sve do konačne pobjede i kapitulacije Njemačke.

Dan ustanka

Kreiranje kolektivnog sjećanja na pobjedu u Drugom svjetskom ratu, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) i njezine republike promovirale su kroz obilježavanje važnih datuma, izgradnju spomenika i muzeja, historiografiju, literaturu i na kraju kroz, možda, najjači način čuvanja sjećanja – filmove.

U Bosni i Hercegovini, 27. juli predstavljao je jedan od značajnijih datuma. Pored 6. aprila, kada je oslobođeno Sarajevo, 27. juli se proslavljao kao Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Jednom godišnje, 27. jula, prvoborci, narodni heroji, omladina i društveno-politički radnici okupljali su se u Drvaru, Šekovićima, na Romaniji ili na nekom drugom mjestu u BiH kako bi evocirali sjećanja na “dane ponosa i slave”.

Javna glasila, odnosno novine, bila su posvećena obilježavanju praznika i čuvanju sjećanja na vrijednosti partizanske borbe. Oslobođenje, koje je nedavno proslavilo izlazak 25.000 broja, prvi broj objavilo je još tokom Drugog svjetskog rata (1943.). Odmah nakon završetka rata, ove novine su predstavljale ključni kanal komunikacije prema radnom narodu i građanima. U poslijeratnim izdanjima Oslobođenja u nadnaslovu je stajalo “Smrt fašižmu – sloboda narodu”, a u podnaslovu “Organ izvršnog odbora narodnog fronta Bosne i Hercegovine”. Prirodno je da je obilježavanje Dana ustanka na stranicama Oslobođenjapredstavljalo centralni događaj. Uredništvo je s naslovnih stranica slalo poruke poput one iz 1946. godine: “NAŠ NAJVEĆI PRAZNIK”. Iduće, 1947., bio je dovoljan naslov “27 JULI”, obojen u crveno. Godine 1948., praznik je kratko “sišao” s naslovnice jer je aktuelnije bilo razračunavanje države s informbirovcima, pa je, umjesto poruka povodom Dana ustanka, tog utorka, 27. jula, na naslovnici Oslobođenja osvanuo naslov “KONGRES JE JEDNOGLASNO USVOJIO REZOLUCIJU KOJOM SE U POTPUNOSTI ODOBRAVA DOSADAŠNJI RAD CENTRALNOG KOMITETA KPJ”. Krajem 70-ih godina, Dan ustanka “sišao” je s naslovnica, a prednost su dobile ozbiljnije dileme oko ekonomskog razvitka zemlje.

Društveno-politička dosada

Ako posmatramo stvari s distance od 70-ak godina, izvještavanje o Danu ustanka bilo je nezamislivo dosadno. Na unutrašnjim stranicama Oslobođenja čitatelji tog vremena mogli su pročitati integralne govore tadašnjih političkih lidera poput Rodoljuba Čolakovića, Rate Dugonjića, Uglješe Danilovića, Cvjetina Mijatovića i drugih.

Ove proslave/obilježavanja podrazumijevale su aktivan doprinos velikog broja građana. Novinari, kao društveno-politički radnici, izvještavali su o “veličanstvenim skupovima” na kojima se okupljalo desetine hiljada ljudi i gdje je još jednom potvrđeno da su tekovine Narodno-oslobodilačke borbe (NOB-a) neuništive. Proslavama se gradio duh zajedništva.

S druge strane, puno su zanimljivije i životnije priče čiji nas sadržaj upućuje i podsjeća na poslijeratne pobjede radnika i radničke klase. Novinski stupci bili su optimistični, pisano je o petogodišnjim planovima za izgradnju zemlje porušene u nedavnom ratu.

U izdanju Oslobođenja iz 1947. godine nalazimo izvještaj s omladinske radne akcije (ORA) na kojoj se gradila pruga Šamac-Sarajevo. Vrijedi podsjetiti na podatak koji prenosi omladinski časopis Naši Dani u broju iz novembra 1989. godine da je 239 kilometara ove pruge izgrađeno za 221 dan, a da je u izgradnji učestvovao 211.371 brigadir iz zemlje i 5.863 brigadira iz 45 država svijeta. Za čitaoce koji se ne sjećaju šta su bile ORA-e, riječ je o masovnim volonterskim akcijama tadašnjih omladinaca koji su učestvovali u izgradnji određenih infrastrukturnih objekata − željeznica, puteva itd. Film Prekobrojna iz 1962. godine, reditelja Branka Bauera, upravo opisuje život omladinaca na jednoj radnoj akciji.

Dan ustanka, kako pratimo kroz novine, bio je prilika i za odavanje počasti zaslužnim prvoborcima. Ukazom Predsjednika SRFJ dodjeljivan je Orden narodnog heroja. Riječ je o visokom vojnom odlikovanju koje se dodjeljivalo pojedincima, vojnim jedinicima i drugima za iskazana herojska djela tokom rata. Početkom 80-ih, na stranicama Oslobođenja počele su se oglašavati bosanskohercegovačke kompanije koje su građanima čestitale Dan ustanka. Radilo se o četiri-pet stranica Oslobođenja na kojima su bile štampane isključivo čestitke. Danas smo svjedoci istom načinu oglašavanja u sarajevskoj štampi za bajramske i druge praznike.

Ko se bori za antifašističko naslijeđe?

Dan ustanka u Bosni i Hercegovini nakon završetka posljednjeg rata (1992-1995.) nema značaj kakav bi se mogao očekivati s obzirom da aktuelna vlast ne propušta priliku da naglasi kako je BiH nastala na temeljima antifašizma i antifašističke borbe. Dan ustanka nije više praznik, ni državni niti entitetski.

U Nezavisnim novinama od marta 2009. godine objavljeno je da će načelnik opštine Kozarska Dubica, Nino Jauz, u saradnji s predstavnicima SUBNOR-a, uputiti inicijativu predsjedniku Vlade RS i predsjedniku RS-a da se Dan ustanka uvrsti u manifestacije od republičkog značaja. Nemamo podataka da li je inicijativa uopšte upućena prema nadležnima, ali 27. juli kao praznik ne postoji u Zakonu o praznicima u Republici Srpskoj.

Zanimljivo je da su pomenutim zakonom obuhvaćeni datumi poput 14. marta, kao dan Prvog srpskog ustanka, ili 27. januara, praznik Svetog Save koji se slavi kao Dan škole. U Zakonu o praznicima u Federaciji BiH, 27 juli također ne postoji kao praznik.

Pretražujući digitalnu arhivu INFOBIRO, kao i druge internetske izvore, može se uočiti da obilježavanje Dana ustanka još uvijek postoji, ali je značajno manje zastupljeno u medijima. Organizatori svečanosti su organizacije SUBNOR-a jer je ova, nekada zajednička organizacija, entitetski podijeljena i rijetko kada zajedno obilježavaju praznike proistekle iz NOB-a. Na tim svečanostima protokolarno učestvuje i aktuelna vlast.

Nakon posljednjeg rata, vlasti rade na kreiranju nove kolektivne memorije građana po skoro istim modelima kako je to radila i komunistička vlast. I današnja štampa, kao i ranije, radi na izgradnji sjećanja na protekli rat, samo što je u današnjem slučaju riječ o tri paralelna sjećanja. Iščitavanjem takvih tekstova dolazi se do osnovne poruke da poginuli borci/bojovnici/šehidi i oni koji su ostali živi nikada ne smiju biti zaboravljeni.

Na naslovnicama i stranicama dnevnih novina već dugo nema članaka o novim radnim pobjedama poput izgradnje pruge Šamac-Sarajevo ili petogodišnih planova za izgradnju porušene zemlje. Mnogo godina kasnije, uredništva svoje čitatelje bombarduju naslovima poput: “Čevljanska korida: Manifestaciju pratilo 100.000 ljudi” (Dnevni avaz, 27. 7. 2009.), “Širom RS organizovana okupljanja građana: Protesti zbog hapšenja Radovana Karadžića” (Nezavisne novine, 27. 7. 2008.), “Protesti u Sarajevu: Smeta nikab, a četnici ne smetaju” (Oslobođenje, 27. 7. 2010.), “Revizorski izvještaj o poslovanju Ministarstva inostranih poslova u 2004. godini: Za putovanja, vozni park i reprezentaciju potrošli 12 miliona KM” (Nezavisne novine, 27. 7. 2005.) ili “Dragan Čović, predsjednik HDZ-a: Podjela Bosne i Hercegovine je posljednje o čemu razmišljam” (Dnevni avaz, 27. 7. 2007.).