BEGOVIĆ PROTIV VELIČKOVIĆA: STAV SKRIVENIH I OPASNIH NAMJERA

Autor/ica 👤tačno.net 18.7.2016. u 11:03

Povezani članci

Nenad Veličković već je tri puta bio meta patriotskog novinarstva magazina Stav. Naš saradnik analizira dva od ta tri teksta

Piše: Amer Tikveša, analiziraj.ba

Filip Mursel Begović, glavni i odgovorni urednik sedmičnika Stav, dosad je u tri navrata pokušao Nenada Veličkovića prokazati kao srpskog nacionalistu. Za analizu su uzeta dva članka, jer treći se pojavio u vrijeme završavanja ovog teksta. Nije ostao pošteđen kritike ni časopis koji Veličković uređuje – Školegijum.

U prvom tekstu pod naslovom “Zauzimanje praznog mesta detetovog uma: Tajna veza Nenada Veličkovića, bošnjačkih stranaka i Evropske unije”, Begović pokušajem ironije određuje položaj Školegijuma u bh. medijskom prostoru i društvu uopšte. S jedne strane kaže kako bi bošnjačke stranke Školegijumu trebale davati podstreka jer im je on poveznica s EU. On je jedan od garanata medijskog pluralizma. S druge strane, u RS-u Školegijum je “izraz produžene ruke srpskog šovinizma prema manjinskim Bošnjacima”. Za to ne navodi nijedan dokaz. Da bi natjerao mlin na svoju vodu, on konstatuje da je Školegijumu ime dato u skladu sa srpskom normom. Tu se pokazuje kao tendenciozan i šovenski nastrojen kritičar. Na stranu što vlastitim imenima ne možemo na taj način određivati normu. Zanemarimo i činjenicu da je srpska norma ustavno jednakopravna s drugim dvjema na cijelom teritoriju BiH. Problem je što je Begović upotrebu te norme stavio u kontekst šovinizma i time je obremenio tom konotacijom.

Pogrešno tumačenje zabrane

Emotivna razina teksta počiva na djeci – bošnjačkoj. On kaže da je njima zabranjeno da u RS-u uče svoj jezik, što nije tačno. Radi se o zabrani naziva jezika – bosanski – u službenoj upotrebi, ne o zabrani jezika. Predimenzioniranjem tog problema predimenzionira se i navodna uloga Školegijuma u održavanju istog. Begović kaže da je Školegijum: “(…) prvenstveno namijenjen bošnjačkoj djeci jer u školstvu Republike Srpske primjetno mu nema traga, kao ni u kantonima s hrvatskom većinom”. A Školegijum nije namijenjen djeci uopšte! Njega nema ni u jednom školstvu. I cijenom (5 KM) i odabirom tema i načinom njihove obrade, Školegijum nastoji privući odrasle čitatelje.

Jedino što ima veze s djecom, a da se Begović time bavi, jest predgovor Nenada Veličkovića za knjigu Principi prije pravila – školski pravopisni priručnik, Sandre Zlotrg iKlaudije Mlakić‑Vuković. No, Veličković na kraju predgovora knjigu preporučuje nastavnicima i roditeljima, između ostalog, i za rad s djecom. Dakle, knjiga do djece može doći posredno i to preko onih koji su za tu djecu najodgovorniji.

Ali Begović je uporan. Po njemu, Veličković bošnjačkoj djeci želi reći “da Bošnjaci lingvisti koji zagovaraju pravo na bosanski jezik teledirigirano rade za nacionalističke centre moći kojima je plan jedino razdvajati, mrziti i ubijati. Osnovnoškolcima će poručiti da ‘navodno postoje tri jezika’, što po njegovom mišljenju nije istina jer postoji samo jedan, pa bošnjačku djecu nenametljivo poziva da odbace važeći pravopis i nudi svoju inačicu, bosanski jezični lonac srpskog, hrvatskog i onoga što perfidno naziva bošnjačkom normom.”

Međutim, Veličković nikakve lingviste nije nacionalno određivao. Njegova se kritika odnosi na normativce svih normi jer jedan dio njih radi u cilju što većeg nerazumijevanja među korisnicima tri norme. U toj kritici nije usamljen. Kao ni u činjenici da su bosanski, hrvatski i srpski ustvari isti jezik s tri norme. To kažu brojni lingvisti. Ivan Klajn, Ivo Pranjković iSnježana Kordić samo su neki od njih. Stoga nema nikakvog osnova da se Veličkoviću potura teza o “istosti” ovdašnjih jezika. Ne poziva nikog da odbacuje bilo koju normu, već preporučuje knjigu o kojoj Begović uopšte ne piše. A to je knjiga koja nema normativni karakter. Nije nikakva inačica, pogotovo ne Veličkovićeva jer on nije autor. U knjizi se objašnjava zašto je nešto normirano kako jest u sve tri norme. Cilj je, između ostalog, rasteretiti korisnike bilo koje norme straha od “pogrešnog”. Naprimjer, ne možemo okarakterisati kao pogrešan oblik riječi “općina” u pismenom sastavu iz srpskog jezika. Ta riječ nije jezička greška, ona samo nije u skladu sa srpskom normom. Ocjenjujući riječ “općina” kao pogrešnu, kod učenika “bildamo” nacionalni identitet, a ne jezičke kompetencije.

Dalje, u predgovoru je jasno naveden naziv jezika kao bosanski, a norma je određena kao bošnjačka. Svi normativci bosanskog jezika su Bošnjaci. Posljednji pravopisni projekatDževada Jahića pojavio se u izdanju Bošnjačke akademije nauka. U Povelji o bosanskom jeziku, koju je 2002. potpisalo 60 književnika, vjerskih, univerzitetskih i kulturnih radnika, stoji da je to jezik Bošnjaka i onih koji ga doživljavaju kao svoj. Dakle, prije svega bošnjački. Ne u smislu naziva, već u smislu pripadnosti. Bosanski je i ustavno potvrđen kao jezik bošnjačkog naroda. Dakle, za to što Begović naziva perfidnim, Veličković ima i pravno i naučno utemeljenje.

Begović, međutim, razlog za Veličkovićeve tvrdnje vidi u njegovoj naciji, koju mu sam pripisuje. On isključuje mogućnost njegovog govora kao književnika, pedagoga i novinara. Može govoriti samo kao Srbin, nacionalist. Begović ga uz to kao Srbina smatra manjinom, ne uvažavajući da manjina nije matematička, nego politička kategorija. Srbi su konstitutivni u BiH ma koliko ih gdje bilo. A i da jest i Srbin i manjina, to ne znači da ne može participirati u javnoj raspravi ili je pokrenuti s argumentima struke, a ne politike.

Skandalozni ispad urednika Begovića

U drugom tekstu, naslova “Skandalozni ispad profesora srpske književnosti: Nenad Veličković roditelje djece iz Konjević-Polja nazvao ‘neobrazovanim nacionalistima’”, Begović piše o Veličkovićevom nastupu na tribini “Jezik i (a)nacionalizam”. Jedan od “dokaza” za Veličkovićev nacionalizam je to što predaje srpsku književnost. Međutim, kvalifikacija potrebna za profesora srpske književnosti nije nacionalnost niti ideološka pripadnost. Potom, da su mu dvije knjige objavljene u Srbiji, pri čemu prešućuje da je jedna objavljena i u Sarajevu. I još dodaje da predaje žitija svetog Save. Plan i program nije smišljao Veličković, a i da jest, to opet nije dokaz nacionalizma. Baš kao što ni leksikograf nije vulgaran kad evidentira vulgarizme.

No, time Begović otežava navodnu Veličkovićevu tvrdnju iz naslova teksta. Tako od Veličkovića pravi živu metu u gradu u kojem ovaj živi. Međutim, evo šta je rečeno: “Da ponudimo jednu ideju da se trideset roditelja u Sarajevu skupi kao roditelji u Konjević Polju – neće naša djeca ići u školu dok ne date našoj djeci četvrti program. Nećemo ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski, hoćemo četvrti, u kojem će biti istina, ne laž, i u kojem će biti sve što treba, i jedni i drugi i treći, na način da mi iz toga izbacimo indoktrinaciju, a ubacimo činjenice i stvarno obrazovanje. Ovaj grad ima dvjesto pedeset- tristo hiljada stanovnika. Je li puno očekivati da trideset roditelja kažu – naša djeca neće ići u školu? Vidjeli smo da može. Ako su mogli u Konjević Polju da ne idu u školu, valjda može i ovdje. Zašto je moguće da roditelji sa pozicija nacionalizma traže i dobiju neka prava, a roditeljima sa pozicija anacionalizma ne pada na pamet? Moj odgovor je da su roditelji sa pozicija anacionalizma školovani, obrazovani ljudi, vrlo često situirani i u stanju da kompenziraju ono što njihova djeca u školi ne dobijaju. Onda oni privatno i individualno uspijevaju da njihova djeca dobiju obrazovanje koje je nad standardima ovog postojećeg i nemaju želju ni potrebu da se udružuju s bilo kim ni da traže neko generalno ili opšte rješenje.”

Veličković borbu roditelja iz Konjević Polja uzima kao model koji bi mogli slijediti i ovi anacionalni za sistemsko rješenje njihovog problema. U kući im djeca uče jedno gradivo, oslobođeno nacionalizma, a u školi drugo za prosjek ocjena. On roditeljima Konjević Polja ne kaže ni da su obrazovani ni da nisu. Može Begović iščitati da oni istupaju s pozicija nacionalizma, ali ne i da su nacionalisti. Nacionalizam shvata jezik prvenstveno kao identitarnu komponentu. Pravo na naziv jezika u RS-u brani se kao identitarno. To znači istupati s pozicija koje je nacionalizam stvorio, ali ne nužno i biti nacionalist. Nastavnik koji djeci ispravlja “opština” u “općina”, ili obratno, i ocjenjuje ih kroz to, također istupa s pozicija nacionalizma. Ni jedno ni drugo nije, kako je već navedeno, u lingvističkom smislu neispravno, ali jest u nacionalističkom. Nastavnik ne mora biti nacionalist, on jednostavno ne može drugačije raditi.

Veličković, dakle, ne zamjera tim roditeljima što to rade, ali ne vidi problem da u to krenu i anacionalni roditelji. Ne može na osnovu toga da ga se etiketira kao čovjeka opasnih namjera, što Begović radi, ili da ga se poredi s Dodikom. No, kod Begovića se radi o uvjerenju da to Veličković jest. U novinarstvu, međutim, uvjerenja ne mogu biti iznošena bez iskušavanja istih. To, u najmanju ruku, traži upit onom koga se sa stanovišta uvjerenja osuđuje. Begović nikog ništa pitao nije. Učinak takvog rada je mržnja prema Veličkoviću čiji je vidljiv trag prisutan ispod Begovićevog teksta na portalu Faktor.ba čiji je link naveden, a u kojem piše: “sta dodati cetni8ckom djuretu” (citat je nelektorisan, op. a.). Također, dogodilo se da Veličkoviću nepoznata osoba priđe i pokaže mu Begovićev tekst upirući prstom u fotografiju i tvrdeći da je taj na njoj (Veličković, op. a.) “smeće”. Pritom su obje fotografije kojima je tekst ilustriran uzete bez dozvole i bez potpisa autora. Jedna od njih je i moja. Dakle, Begović fotografijama čiji su autori Veličkoviću bliski ljudi ilustrira blaćenje istog.

Kršenje Kodeksa

Osim o Veličkovića, Begović se ogriješio i o profesiju. Temeljito je prekršio “Kodeks za štampu i online medije BiH”.

Član 2. tog kodeksa govori o uredničkoj odgovornosti. Na kraju stoji: “Novinari će u svakom trenutku obavljati svoj posao u duhu pravednosti, istinitosti i pristojnosti pri sakupljanju informacija, izvještavanju i predstavljanju mišljenja. Plagijati, falsifikovanje, namjerno prikrivanje važnih činjenica, (…) najteži su moralni prekršaji ove profesije.” Nema duha pravednosti čim niko nije upitan da odgovori na urednikovu sumnju prije nego što je ovaj iznese kao konačnu istinu. Nema ni pristojnosti pri sakupljanju informacija jer, kao što je rečeno, fotografije su uzete bez dozvole autora. Begović falsifikuje i prikriva važne činjenice. Naprimjer, on pod navodnike, kao Veličkovićev govor, u više navrata stavlja nešto što ovaj nije rekao zato što Begović misli da je to stvarno i jedino značenje onoga što jest Veličković rekao.

Član 3 odnosi se na huškanje. U njemu stoji: “… novinari će dati sve od sebe kako ne bi huškali i/ili podsticali mržnju i/ili nejednakost na osnovu etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, religije (…).”

Veličkovića bez ikakvog znanja o njegovoj nacionalnosti gura među Srbe, i to šoviniste, te se njegov rad na osnovu toga pokušava diskreditovati kao antibošnjački. Prejudiciranjem nacionalnosti, Begović krši i Član 4, koji se odnosi na diskriminaciju: “Novinari moraju izbjeći prejudicirane i uvredljive aluzije na nečiju etničku grupu, nacionalnost, rasu, religiju (…). Aluzije na nečiju etničku grupu, nacionalnost, rasu, religiju (…) će biti napravljene samo onda kada su u direktnoj vezi sa slučajem o kojemu se izvještava.” Ovdje aluzije nemaju direktnu vezu sa slučajem. Veličković je istupao kao profesor, književnik, urednik i njegov kredibilitet kao takvog je ignorisan, a u prvom planu je nacionalna pripadnost. Što se tiče Člana 5 o tačnom i fer izvještavanju, već je rečeno da je urađeno krivo navođenje, nije pitana druga strana, itd. U Članu 6 stoji: “Novinari, iako su slobodni da izraze svoja gledišta, moraju napraviti jasnu razliku između komentara, pretpostavke i činjenice.” Begović to nije uradio. U vezi sa Članom 14, koji se odnosi na autorska prava, treba napomenuti još jednom da je uzeo dvije fotografije bez dozvole autora.

Sve navedeno baca ljagu na Begovića i novine koje uređuje. S ovim se izlazi iz profesije i postaje nešto drugo, što neću imenovati. Povratak je kroz izvinjenje i sud. Izvinjenje je neophodno kao čin samoosvještavanja za postulate profesije i elementarne pristojnosti bez koje je teško biti novinar, ali i vid satisfakcije nepravedno optuženom i osuđenom.