ENG
EVROPA I DOBRO DRUŠTVO – Poslije sloma
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Potrebni smo jedni drugima. Rodonačelnici poslijeratne vizije Evrope vjerovali su da će ekonomska sloboda dovesti do socijalne i političke pravde. Nije se tako desilo. Programi socijalne i političke pravde sada moraju doći na prvo mjesto. Njemačka i Britanija imaju posebnu odgovornost da rade zajedno na stvaranju uravnotežene Evrope u kojoj nijedna zemlja ne dominira i nijedna zemlja nije ostavljena na začelju. Politička koncepcija dobrog društva može dati socijaldemokraciji smjer i impuls kretanja ka boljoj Evropi. U Britaniji i Njemačkoj, diljem cijelog kontinenta radit ćemo zajedno da stvorimo dobro društvo.
Thorben Albrecht i Neal Lawson
S engleskog prevela Tanja Miletić Oručević
2009. Jon Cruddas i Andrea Nahles objavili su kratki pamflet Izgradnja dobrog društva i uz pomoć Compass i Friedrich Ebert Fondacije o njemu se raspravljalo diljem Evrope. Studija Gotingenskog univerziteta pokazuje da je debata o Dobrom društvu najuticajniji sadržaj u suvremenoj evropskoj socijaldemokratskoj misli.
Nakon tri godine nalazimo se usred ogromne ekonomske krize. To nije uobičajena periodična recesija, iz koje se evropske ekonomije automatski vraćaju u boom. Ovo je sistemska kriza tipa kapitalizma, koji se otrgnuo od društva i demokracije. Financijski kapital se oslobodio svake odgovornosti ne samo prema društvu nego i prema široj proizvodnoj privredi. Evropa za to danas plaća cijenu gubitkom efektivnosti, gubitkom radnih mjesta i gubitkom nade. Šta je odgovor socijaldemokracije na ovaj epohalni trenutak?
Tekst Izgradnja dobrog društva polazio je od premise da treba promijeniti i sadržaj i stil socijaldemokratske politike. Odbacivali smo danas široko diskreditirani kompromis s globalnim kapitalom, koga je nekritički prihvatila politika Nove Sredine u SPD, a još i više Treći put Novih laburista. Nudili smo viziju bolje vrste života i društva, u kome bismo svi imali mogućnost živjeti bogatije i smislenije živote. Društvo u kome pojmovi zajedništva, solidarnosti, samouprave i vremena da radimo stvari koje volimo sa ljudima koje volimo – a ne individualizam, napetost i gubitak kontrole – postaju definirajuće odrednice svijeta s više jednakosti, održivosti i demokracije. Tad smo rekli da je kriza koja je bila na pomolu „ trenutak pun mogućnosti i obećanja: da bismo revitalizirali zajednički cilj i ispunili evropski san slobode i jednakosti za sve.“
Nakon tri godine taj izazov još stoji pred evropskom socijaldemokracijom. Iako već svi jasno vide objektivnu ekonomsku propast neoliberalizma, subjektivni pritisak slobodnotržišnog kapitalizma na kulturu i psihu Evrope izgleda snažan kao i do sada. Djelimično je to zbog toga što evropski socijaldemokrati tek treba da pobijede na izborima u dovoljno evropskih država, da bi mogli sprovoditi svoju evropsku politiku, ali pogotovo se radi o tome da još nisu formulirali politički program koji bi opet podredio kapital društvima i demokracijama, prema kojima socijaldemokrati imaju prvorazrednu odgovornost.
U našim zemljama, pod vodstvom Sigmara Gabriela u Njemačkoj i Eda Milibanda u Velikoj Britaniji, postignut je stvarni napredak koji otvara put da se „odgovorni kapitalizam” socijalno konstruira. Ako bi se na uspjeh ljevice Francoise Hollanda u Francuskoj mogli nadovezati socijaldemokrati u Britaniji i Njemačkoj, te ukoliko bi izašli snažniji iz evropskih izbora 2014, nastao bi politički okvir za izgradnju nove Evrope. Ali dobiti vlast ne znači isto što i dobiti moć. Imati moć znači imati viziju pravca u kome se ide i sredstva da se tamo dospije. Politka dobrog društva daje nam mapu puta i nove smjernice za socijaldemokratsku politiku koja će pomoći stvaranju boljeg društva.
Iako pretendiramo na većinske vlade u obje naše zemlje, znamo da su snage neoliberalizma tako jake da čak ni pobjede socijaldemokrata u anketama nisu dovoljne da posluže kao neophodna protuteža financijskim, medijskim i kulturnim snagama koje žele da kapital ostane slobodan od društva i demokracije. Zato tragamo za novim savezništvima ideja, snaga, organizacija i segmenata društva koji će imati koristi od dobrog društva. To će biti savezništvo rada i svih onih koji zarađuju za život bilo kojom vrstom rada, proizvodnog kapitala i malog poduzetništva. Uključit će i borce za zaštitu životne sredine koji žele da sačuvaju planetu, kao i milione ljudi širom Evrope koji žele sačuvati sturkture društva i načine života za dobrobit javnog dobra.
Takva pluralna formacija mora biti otvorena, puna povjerenja, puna poštovanja i, prije svega, demokratska, da bi postala održiva i jaka snaga koja omogućuje širokoj post-liberalnoj većini da se formira. Zato se naše vlastite partije moraju promijeniti , otvoriti i odmaknuti od tehnokratske i često elitističke prakse vjerovanja da partija i samo partija može isporučiti socijaldemokraciju odozgor.
Kriza kapitalizma uvijek znači krizu socijaldemokracije. Jer, centralni cilj socijaldemokracije je osigurati da kapitalizam pomaže održivom društvu, efektivno ga regulirajući i usmjeravajući na način koji funkcionira pošteno za sve. Ako socijaldemokracija ne uspije u ovom cilju, onda se kapitalizam uvijek pretjerano razraste i završi u ekonomskoj i društvenoj krizi. Kao što sad vidimo, što veću moć dobiju tržišta, tim veću krizu izazovu i to više utiču na društveni život i odnose. Problem nije bio previše države ili vlasti, nego nedovoljno pravih državnih aktivnosti i intervencija vlade. Umjesto vjerovanja da se slobodno tržište može ostaviti svojim vlastitim mehanizmima, a da je sve o čemu socijaldemokrati trebaju brinuti državna distribucija dobara, morat ćemo osigurati ne samo da kapital opet postane produktivan, nego i da se bogatstvo stvara pravedno, a time i održivo.
Ovo je dugoročan i složen cilj za koji moramo pripremiti svoje partije i početi o njemu diskutirati sa biračima. Niti poslijeratni poredak ni neoliberalni sistem nisu se ustanovili s jednim ciljem niti potekli iz jednog centra, pa ni s Evropom zasnovanom na principima dobrog društva zacijelo neće biti tako. Istovremeno, pojavljuju se konture novog programa, koji će težiti ponovnom podređivanju kapitala onim društvima kojima treba služiti. Novi program socijaldemokracije trebao bi sadržavati sljedeće elemente:
Prvo, zasnovao bi ekonomsku obnovu na politici plaća koja će uzeti u obzir očiglednu vezu između potražnje i pravednosti. Evropa se bori s problemima djelimično zato jer nema efikasne potražnje u ekonomiji. Bogatstvo se sistematskim operacijama penje ka vrhu, gdje se upotrebljava za financijske špekulacije, a ne za robu i usluge. Ne samo da je moralno ispravno da bogatstvo, koje je društveno stvarano, bude pravednije raspodijeljeno kroz veće plaće, nego će i porast potrošnje kod onih koji će zaista trošiti (i tako stvarati prihod i radna mjesta za druge) pomoći pokretanje iz stagnacije evropske ekonomije. Zato bi Evropa trebala uvesti minimalnu plaću zajedničku za cijeli kontinent, zasnovanu na prosječnom prihodu. Kompanije odbijaju investirati ne zato što su plaće visoke, nego zato što je potražnja preniska.
Uvođenje evropske minimalne plaće bi također smanjilo pritisak na vlade, koje ne bi bile prisiljene u tolikoj mjeri davati potporu socijalno slabijima, također bi smanjilo pritisak ekonomske emigracije. U zemljama kao što je Britanija gdje već postoji minimalna plaća, treba vršiti pritisak na određivanje dostojnog iznosa.
Drugo, kapital mora biti stavljen na svoje mjesto kao sluga ostatka privrede i društva. U suprotnom ne može investirati u stvarnu ekonomiju, nego stvara spekulativne balone, kao što je tržište hipotekarnih kredita, što destabilizira cijelu ekonomiju. U ovom trenutku ne postoji ni jedna banka u Evropi koja bi mogla opstati bez direktnih ili indirektnih ulaganja javnog sektora. Banke ne smiju biti tako velike da bi društvo trpjelo od njihove propasti, i treba na svaki način podržati njihove investicije u proizvodnju , a ne u spekulacije. Zato bismo rado pozvali na to da se što prije odvoje trgovačke i investicijske funkcije banaka, koje je neophodno izolirati ne samo knjigovodstveno, nego kompletnim institucionalnim odvajanjem. Ako se to rješenje prihvati u cijeloj Evropi, to će dati svim bankama iste uvjete i tako će se spriječiti da se gubici iz rizičnih spekulativnih operacija prošire na cijelu ekonomiju. Također treba uvesti na evropskom nivou porez na spekulativne transakcije, da bi se smanjio njihov obim a također i namakla sredstva za socijalne i javne investicije. Najzad, smatramo da je potrebno uvesti evropski sistem osiguranja, kojim će se sve banke uzajamno osigurati za slučaj propasti i tako se neće morati oslanjati na sistem javne dokapitalizacije, iz kog su se do sada nadoknađivale posljedice njihovih rizičnih komercijalnih odluka.
Treće, moramo zaustaviti praksu da je Evropa arena trke ka dnu u pitanju poreza. Umjesto toga se mora stvoriti prostor s jednakim uvjetima, gdje firme i pojedinci imaju sigurnost, države ne mogu biti ucjenjivane strahom od odlaska (kompanija) drugdje, a građani imaju pristup pristojnim javnim službama, jer postoji dovoljna i pravedna porezna baza kao izvor javnih prihoda. Dva područja koja treba reformirati se ističu, korporativni porezi i izbjegavanje poreza. Evropa bi trebala ujednačiti nivoe korporacijskih poreza, tako da svaka kompanija zna šta treba platiti i i nijedna zemlja ne može preskočiti druge u besmislenoj trci u snižavanju poreza. Drugo, moramo se baviti situacijom poreznih rajeva i mogućnošću kompanija i pojedinaca da izbjegnu, ponekad potpuno, obavezu koju moraju platiti društvu što ih je učinilo bogatima. Ovo zahtijeva tri stvari: prvo, kompanije moraju imati račune i računovodstvo posebno u svakoj zemlji, tako da ćemo znati ko plaća a ko ne plaća porez, koliko i gdje. Drugo, potrebno je da zemlje automatski razmjenjuju informacije o prihodima ljudi koji zarađuju na jednom mjestu (često poreznom raju) a žive na drugom – ovo će ukinuti tajnost poreznih rajeva. Treće, potrebni su precizni registri firmi i kompanija u svakoj zemlji, da bismo stvarno znali ko šta posjeduje. Tek onda možemo biti sigurni da se porez naplaćuje kako treba.
Izazov je stvoriti pozitivni krug u kome će politike koje mogu imati uticaja na život ljudi, kao one pobrojane gore, povećati nivo povjerenja u politiku na državnim i evropskim nivoima. Onda se mogu iznijeti i dalji politički zahtjevi, a s njima i dublja demokratizacija političkih i ekonomskih odluka, kako na državnim, tako i na evropskom nivou. Usput partije kao naše mogu razmjenjivati ideje i učiti od usjeha onih drugih; kao u slučaju minimalne plaće u Velikoj Britaniji ili poreza na okoliš u Njemačkoj.
Ne pravimo se da će bilo šta od ovoga biti lako. Apetit na Evropu nije jak među našim elektoratom. Različite historije i tradicije možda nas dijele, ali mogu nas i ojačati ako naučimo živjeti kao Evropljani. Nacionalni interes može stajati na putu suradnje, ali jednu naciju za drugom gutaju financijska tržišta i korporativni interesi. Vjerujemo da snažna veza između progresivnih snaga Britanije i Njemačke može osnažiti evropsko društvo i suprotstaviti se konzervativnoj politici, zasnovanoj na podrivanju države, ustanovljenju korporativne dominacije politikom koja prijeti da razori Evropsku Uniju. Jaka veza između SPD i Labour Party pomoći će u borbi protiv euroscepticizma i retrogradnog nacionalizma u Velikoj Britaniji te pružiti otpor političkoj i ekonomskoj dominaciji Njemačke.
Potrebni smo jedni drugima. Rodonačelnici poslijeratne vizije Evrope vjerovali su da će ekonomska sloboda dovesti do socijalne i političke pravde. Nije se tako desilo. Programi socijalne i političke pravde sada moraju doći na prvo mjesto. Njemačka i Britanija imaju posebnu odgovornost da rade zajedno na stvaranju uravnotežene Evrope u kojoj nijedna zemlja ne dominira i nijedna zemlja nije ostavljena na začelju. Politička koncepcija dobrog društva može dati socijaldemokraciji smjer i impuls kretanja ka boljoj Evropi. U Britaniji i Njemačkoj, diljem cijelog kontinenta radit ćemo zajedno da stvorimo dobro društvo.
Autor/ica 👤tačno.net
